Agrokor je od samog osnivanja pa do širenja po regiji priča koja je u svojem scenariju, iako primarno gospodarskom, uvijek imala jak utjecaj politike, ali se politika barem do unatrag godinu dana držala od Agrokora dovoljno daleko da je koncern ne usisa. Slom najvećeg koncerna u regiji bio je dovoljno velika prijetnja za cijelo gospodarstvo, pritisak je bio velik, na tržištu je vladala histerija i politika se uvjerila da se ne smije držati po strani, već da je prisiljena angažirati se aktivno u procesu njegova spašavanja. Koliko se u tom trenutku uopće razmišljalo o riziku za osobni ugled ili političku budućnost, nije moguće rekonstruirati godinu i mjesec dana poslije, ali je iz klimave pozicije predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i smjene potpredsjednice Vlade Martine Dalić jasno da je u procesu potrošen dobar dio golema političkog kapitala koji je premijer na početku mandata imao.
Puno posla u malo vremena
Znajući koja je Agrokor prijetnja, koliko u isprepletenosti poslovanja kompanija koncerna s domaćom industrijom ima različitih i velikih novčanih interesa, politika je trebala biti jako oprezna i transparentna. Izabrana je, nažalost, nespretno i nesretno potpuno druga opcija. Tajnovitost oko autora lex Agrokor, naplata rada konzultantskim ugovorima u samom koncernu, nemušte poruke vodećih ljudi Vlade javnosti za sada su pozicije koštale bivšeg izvanrednog povjerenika Antu Ramljaka i potpredsjednicu Dalić, ali napadi i insinuacije nastavljaju se pa je upitno tko će ovaj proces preživjeti. Je li u Agrokoru počinjen kriminal zbog kojeg mora otići cijela Vlada, kako to interpretira oporba, ili je riječ o propustima u proceduri i netransparentnosti koja je izazvala “male sjene”, kako tvrdi premijer Plenković, pokazat će idući tjedni u kojima bi se trebala finiširati nagodba vjerovnika. Ako proces završi uspješno, odnosno ako pomiri interese većine utjecajnih struja u domaćem gospodarstvu, a s druge strane zaštiti državu od potencijalnih tužbi, vladajući bi mogli proći i relativno nekažnjeno, pa čak i poentirati, no ako se proces zakomplicira, vremenski ili proceduralno, moglo bi doći do dodatnog pritiska na Vladu.
– Nadam se da je ostavkom Martine Dalić politički kontekst slučaja Agrokor završen, a sada se moramo vratiti na gospodarski aspekt procesa. Uvijek je moguće produljiti zakonski rok, ali prema informacijama koje smo dobili od izvanredne uprave, vjerujemo da to neće biti potrebno. U slučaju uspješne nagodbe kroz prezentirani model mogu reći da proces nije poslužio samo u smislu stabilizacije Agrokora ni činjenice da se dobavljačima isplatilo gotovo 500 milijuna eura, već kako bi kroz restrukturiranje dobili kompaniju koja će u budućnosti biti nisko zadužena, a to znači i da je razvojno perspektivna i investicijski potentna, što je jako bitno za podizanje konkurentnosti domaćeg proizvoda – komentirao je za Obzor Ivan Vrdoljak, čelni čovjek HNS-a, glavnog koalicijskog partnera Vlade Andreja Plenkovića. Sličnog su mišljenja i ostali partneri koji se redom nadaju uspjehu nagodbe, što je i logično s obzirom na to da o tome ovisi i njihova politička budućnost. Ključ političke stabilnosti u uspješnoj je nagodbi vjerovnika, a izvanredna uprava predvođena Fabrisom Peruškom ima još jako malo vremena da je pripremi u zakonskom roku.
Lex Agrokor na snazi je samo do 10. srpnja, a da bi se nagodba mogla potvrditi na Trgovačkom sudu, nužno je najkasnije u prvim danima lipnja imati već potpisan ugovor o nagodbi. Dakle, u manje od dva tjedna potrebno je i napisati vrlo opsežan pravni dokument, ali ono što je znatno kompliciranije od toga, dogovoriti sve detalje koji će u njemu stajati. Okvirni nacrt sporazuma o nagodbi potpisan prije više od mjesec dana sugerira da su najveći financijski vjerovnici, a to su dvije ruske banke Sberbank i VTB, vlasnici obveznica i domaće banke odlučili biti suvlasnici novog društva pretvaranjem većine svojih potraživanja u udjele u novoj strukturi koncerna. Prema procjenama izvanredne uprave, taj bi novi Agrokor trebao imati oko 20 većih vlasnika, ali Sberbank, VTB i američki Knighthead Capital Investments imat će dovoljno velike udjele da bi sami mogli kreirati poslovnu politiku novog koncerna. U tom kontekstu njima je u interesu sklopiti nagodbu, a naročito je to interes ruskih banaka koje nemaju zaleđe u roll-up aranžmanu poput Knightheada, koji će dio potraživanja naplatiti u gotovini refinanciranim kreditom. Moglo bi se tako zaključiti da su trenutačno Rusi u istom timu kao i premijer, odnosno da imaju isti cilj. Domaći su dobavljači, podsjetimo, izborili plaćanja od 494 milijuna kuna tijekom procesa izvanredne uprave pa im je ostalo naplatiti manji dio potraživanja kroz kapital u Agrokoru. Međutim, iako neke domaće tvrtke mogu biti zadovoljne jer su naplatile u novcu više dugova nego bi naplatile u slučaju stečajnog postupka, veće domaće kompanije poput Adris Grupe, Francka ili najvećeg predstavnika malih dioničara Agrama opravdano su nezadovoljne i “dižu prašinu”.
Banke u povoljnijoj poziciji
Adris grupa nije dobila ni kune iz procesa, a prijete joj veliki otpisi na potraživanju od milijardu kuna koje je Agrokoru posudila. Ima razlučna prava i kao takva trebala bi biti dobro osigurana, ali prava su vezana za dionice, a model koji izvanredna uprava predlaže drži takvo jamstvo nižerangiranim u odnosu na više jamstva različitih tvrtki koja imaju banke. Činjenica da nagodba predviđa gašenje postojećih kompanija i osnivanje novog holdinga sa zrcalnim kompanijama, zaloge nad dionicama svih tvrtki koje će se proglasiti insolventnima, a to su sve one koje su jamčile za velike kredite, čini bezvrijednima.
S druge strane, bankama su jamstva priznata u cijelosti te su one došle u povoljniju poziciju pri raspodjeli. Gašenje tvrtki i osnivanje zrcalnih društava Agramova ulaganja u kupnju ili stjecanje kroz naplatu dugova dionica Agrokorovih tvrtki čini bezvrijednima. Preko noći će se, predviđa nagodba, izbrisati svi mali dioničari s popisa vlasnika, što znači stotine milijuna kuna gubitaka ulaganja za tu skupinu.
Franck ima problem druge vrste. Plaćena mu je roba, kao i ostalima, dio od 250 milijuna kuna potraživanja ima osiguran udjelima društva koje je solventno pa će se i naplatiti, ali ima dio “potencijalnih obveza”, odnosno više od 300 milijuna kuna vezanih za regresna prava koja za sada banke nisu aktivirale, ali zakonski mogu naplatiti od Francka sav dio koji ne naplate od Agrokora tijekom nagodbe. U istoj su situaciji i druge tvrtke koje imaju potraživanja s regresnim pravima, ali iako su pokušali za sebe izboriti poseban pravni status, u tome tijekom procesa nisu uspjeli.
Adris ne popušta i ne želi povući osporavanje tražbina vlasnika obveznica što izvanrednoj upravi remeti planove. Bez dogovora o jamstvima, što pak onemogućuje Agram, nagodba je neizvjesna. Zato izvanredna uprava u danima prije predaje ugovora o nagodbi pokušava postići dogovor po kojem bi izašla u susret i Adrisu i Agramu kako bi stvorila pretpostavku za uspješnu nagodbu, ali s druge su im strane teški pregovarači. Iz tih razloga konzultant Andrej Grubišić, koji je otvoreno kritizirao ideju donošenja lex Agrokor tvrdeći da se država ne treba miješati u tržišne uvjete, nije uvjeren da će nagodbe biti u srpnju.
– Vjerujem da će se postići dogovor vjerovnika bilo u sklopu nagodbe po lex Agrokor, bilo u sklopu stečajnog, predstečajnog ili nekog drugog oblika procesa. Bio bih konsterniran da se vjerovnici ne dogovore, ali ovaj proces koji se vodi duboko je izmijenjen i ne bih garantirao da će se po njemu sklopiti nagodba – ističe Grubišić pa podsjeća na to da se proces vodio bez Sberbanka pa su se Rusi vratili za stol, zamijenjen je izvanredni povjerenik, smijenjena je potpredsjednica Vlade, a ističe da se iz njezine prepiske vidi i da su ozbiljni pravni stručnjaci od početka upozoravali na neustavnost pojedinih odredbi zakona po kojem se proces vodi, dok veliki vjerovnici poput Adris grupe i Francka napadaju primjenu zakona. U tome vidi razloge zašto se može sumnjati da će se nagodba sklopiti do 10. srpnja.
Namjere nisu bile loše, ali...
– Iz iskustva u financijskim transakcijama mogu reći da je velika razlika između potpisivanja i dogovora oko term-sheeta i do kraja definirane i napisane pravne dokumentacije nužne za nagodbu. U kojoj je fazi njegova priprema, ja ne znam – zaključuje Grubišić. Skeptičan je i ugledni makroekonomist Željko Lovrinčević jer vidi puno prepreka na putu do nagodbe. Prema njegovim procjenama, koje su iznimno precizne, Agrokor utječe na od sedam do osam posto financijskih tokova u državi pa stoga ističe da je trebalo postaviti pitanje je li se stečajnim ili predstečajnim procesima moglo progutati toliki rizik.
– Oni koji su govorili da Agrokor utječe na BDP sa svega dva ili tri posto umanjivali su njegovu važnost, dok oni koji su govorili o kaosu preuveličavaju. Pravu analizu nitko nije radio niti ćemo doznati što bi se stvarno dogodilo da smo izabrali postojeći okvir. Agrokor pak ima multiplikacijski efekt na domaću poljoprivredu i prehrambenu industriju jer je izuzetno vertikalno orijentiran, što je vidljivo i iz mota koncerna “od polja do stola”. Mislim da je od početka trebalo razdvojiti maloprodaju od proizvodnog i zdravog dijela poslovanja. Isto tako, od početka je trebalo predati zakon na ocjenu ustavnosti kako se ne bi, kao sada, dovelo Ustavni sud pred gotov čin. Propustilo se i raditi na ažuriranju stečajne i predstečajne legislative kao zaštitnog mehanizma u slučaju da nagodbe ne bude – upozorava Lovrinčević i napominje da u političkom smislu Agrokor prelazi okvire gospodarstva jer ima geostratešku konotaciju i naglašava da tu ne treba biti naivan.
– Kako god završio proces, nagodbom ili bez nje, ostat će neugodan osjećaj da su institucije zakazale ili bile pristrane. To je puno veći gubitak nego što bi mogao biti onaj ekonomski. Iza slučaja Agrokor ostat će nepovjerenje domaćih i stranih investitora i građana u institucije koje smo godinama izgrađivali. Političke reperkusije odredit će vrijeme – zaključuje Lovrinčević. Među ekonomistima aktualna je teorija i da će za proces nagodbe trebati osigurati dodatnih pola godine jer bi taj period osigurao da se ishodi i eventualna promjena strukture vlasnika novih vlasnika, ali dalo bi i dovoljno vremena za ublažavanje potencijalnih nesuglasica među moćnijim vjerovnicima koji imaju dovoljno novca i strpljenja da svoje izbore sudskim postupcima. Međutim, ta je opcija politički neprihvatljiva pa je izgledno da će se ipak ići na što brže donošenje nagodbe kako bi se osigurala obrana od sve jačih napada. Objava korespondencije u fokus je stavila premijera i njegovu odgovornost za navodne malverzacije skupine savjetnika koji su sami sebe nazvali Borg grupom te je kompromitirala sam proces, a svakako i argument da je Vlada u cijelu priču ušla iz želje da spasi radna mjesta i hrvatsko gospodarstvo. S druge strane, teško je povjerovati da je zbog komadića mesa žrtvovana cijela krava. Domaći su savjetnici ugovorima u Agrokoru osigurali manje od deset posto novca koji je utrošen za cijeli savjetnički tim. Ipak, gotovo trideset milijuna kuna, koliko su navodno dobili domaći podizvođači u savjetovanju Agrokora i njegovih vjerovnika, velik je novac i treba se utvrditi je li bio dovoljan motiv za zaobilaženje standarda. Svakako jest za isključivanje odredbe o zabrani rada autora zakona u kompaniji iz lex Agrokor unatoč činjenici da je zakon rađen po uzoru na zakon donesen zbog slučaja Parmalat koji je tu odredbu sadržavao.
– Bez obzira na to što sam bio protiv donošenja lex Agrokor, i dalje vjerujem da njegovi autori nisu imali loše namjere. Ipak, afera je dokaz da država nije vodila kontrolirani proces jer se postupak oteo kontroli. Iskustvo pokazuje da tamo kamo država gurne nos uvijek nešto pođe po krivu. Što se tiče savjetnika i činjenice da su od procesa koji su sami kreirali uzeli više od 25 milijuna kuna, za to nema opravdanja – poruka je konzultanta Grubišića, koji vjeruje da su savjetnici iz skupine koju je okupila M. Dalić postupili neposlovno. A ta nesmotrenost konzultanata kreirala je vrlo nepovoljnu sliku u javnosti. Naivno je od predsjednika Vlade Plenkovića post festum pozivati konzultante da vrate novac Agrokoru ili Alix Partnersima jer time šalje poruku da nešto zaista nije u redu, a u najmanju ruku da njihov rad, koji je često uključivao i rad u sitne sate, ne vrijedi.
Odgoda do prosinca
Plenković je propustio svoju priliku za poentiranje na slučaju Konzultanti još pri smjeni Ante Ramljaka, kada je imao priliku od novog izvanrednog povjerenika inzistirati na promjeni savjetničkih timova ili barem rezanju troškova. Oni dolaze prekasno, pred samo glasovanje o nagodbi, i to u pregovorima o smanjenju savjetničkih troškova za 15 posto. Utrošeno je ukupno 320 milijuna kuna u savjetnike, od kojih oko 159 milijuna kuna za tim u kojem rade članovi grupe Borg. Blago smanjenje njihovih honorara neće snažno odjeknuti u javnosti, kao što bi to bilo da je Plenković inzistirao na njihovu otpuštanju onih dana kada je prihvatio Ramljakovu ostavku. Ovako ostaje gorak okus u ustima građana koji su već uvjereni u to da je riječ o neprihvatljivoj raboti udruženih političara i konzultanata u kojoj premijera ne može opravdati njegova tvrdnja da nije znao da će biti angažirani ni koliko će biti za taj posao plaćeni. Priča o Agrokoru svakako ne može proći bez Marice Vidaković, istaknute predstavnice dobavljača koja dolazi iz Kraša. Branila je interese svoje grupe, a često je bila i najglasniji kritičar financijskih vjerovnika u njihovim nastojanjima da umanje utjecaj dobavljača na proces nagodbe ili pak da skupina koja ima najveći udio domaćih vjerovnika iz procesa izađe s visokim udjelom naplate potraživanja.
– Kad se problem ne rješava 20 godina, protiv njega, kao ni protiv karcinoma, nema brzog lijeka ni lakog rješenja. Terapija je bolna, dugotrajna i ostavlja posljedice. Iz ovog procesa mnogi bi trebali učiti i poslovati dalje bez prepletanja politike i gospodarstva “transfuzijskim priključcima na krvotok”. Zbog takvog pristupa tvrtke s poviješću starijom od sto godina postale su lake mete brzorastućih kompanija koje su vičnije čistom tržišnom principu. U fazi smo čišćenja gospodarstva od takvog principa, a trebalo bi voditi računa o tome da će tržište odlučiti na koji će se način rasti, a ne pojedinci. Politika bi trebala stvarati jednake uvjete za sve na tržištu i šanse svima, a ne samo nekima – komentira Marica Vidaković na kraju procesa u kojem se sa svojim kolegama izborila za naplatu više od 60 posto potraživanja. Pozivanje politike da izađe iz ekonomije ipak je u raspletu nemoguće jer je, pokušavajući riješiti problem, Vlada u njega ipak preduboko zagazila, pa se u njemu i saplela o vlastite noge. Hoće li snositi duboke posljedice, doznat će se najkasnije u nekoliko sljedećih mjeseci, dok će pak gospodarski dio Agrokorove priče epilog dobiti tek idućih godina. Kako Grubišić upozorava, za od dvije do tri godine novi vlasnici Agrokora krenut će u pojedinačnu prodaju kompanija jer njih, uvjeren je, ne zanimaju holding-kompanije, nego naplata dugova, pa apelira da se u nagodbi ugovori i izlazna strategija za veće vlasnike. Njegovo je uvjerenje da su veliki kreditori ti koji žele otklon politike i njezin izlazak iz procesa upravo kako bi mogli voditi kompanije u smjeru koji osigurava maksimalan povrat uloženog novca. Za to će trebati puno poslovne umješnosti i rada jer su, tvrdi Grubišić, kompanije u sastavu Agrokora, barem po pokazanim rezultatima u goroj, odnosno u najboljem slučaju istoj situaciji kao u travnju 2017., ali uz privilegij neplaćanja kamata. Puno rada, znanja i energije bit će nužno da ih se vrati na profitabilnu poziciju, a strateška politika i gospodarski ciljevi te osiguranje kvalitetnog poslovnog okruženja jedina su šansa da se Agrokor iz posrnulog diva vrati u poziciju regionalnog lidera koji će ponovno ulagati, nametati tehnološke standarde prehrambene industrije i nositi hrvatsku ekonomiju. Ako se na strateškoj razini stvari dobro postave, iz ovog sada percepcijski prljavog procesa s puno izazova mogla bi izaći dobra priča i prilika. U tom bi slučaju politika s odmakom osvjetlala svoj obraz i pokazala da je u Hrvatskoj moguć i drugi način od onoga na koji smo se, nažalost, navikli jer smo ga previše puta vidjeli.
Ako je povjerenje ulagača izgubljeno onda radi Bulja, Marasa, Grmoje, Stazica, Petrova i Pernarove bratije. Kad bi takvi imali vlast niko se ne bi usudio investirati u Hrvatsku jednu lipu