Kad kapetan Nikola Kesten podno litice “zavuče” motorni brod “Andrija”, Branko Jalžić-Bančo skače na liticu. Zatim se penje koristeći ovčje staze i traži sidrište za koje će vezati uže koje će mu služiti za uspon i spust. Kad na tom nepristupačnom terenu pred sobom uoči “cilj” – gnijezdo zaštićenog bjeloglavog supa – polako mu prilazi i nešto govori. Zatim baci krpu preko ptičje glave i na jednu joj nogu kliještima stavlja metalni, a na drugu posebno modificiranim kliještima plastični prsten.
Pomoću tih prstenova moći će se pratiti kamo se sup u potrazi za hranom zaputio, je li se vratio u svoju koloniju ili je potegnuo na neki drugi kraj svijeta, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj prstenovanog supa koji je odletio do Čada. Ili se zaputio na sjever, do Švedske. Podaci koji se o ovoj vrsti pred izumiranjem dobivaju – čijih je parova još prije šest godina kod nas bilo 140, a sada ih prema procjeni Udruge Grifon koja se bavi zaštitom ptica grabljivica nema više od 90 – imaju posebnu ulogu u prikupljanju znanstvenih podataka o najugroženijim vrstama ptica grabljivica te educiranju o njihovoj važnosti i ulozi u prirodi.
Primjerice, u područjima ekstenzivnog ovčarstva ovce ostaju vani cijele godine pa se ondje i janje i njihov je mortalitet, u odnosu na ovce iz farmskog uzgoja, povećan. Kako se uginule životinje ne može zakapati u kršu niti se njihove lešine iz njega uklanjaju, prirodni čistači, što supovi jesu, imaju u ekosustavu nezamjenjivu ulogu, sprečavajući i zaustavljajući rizik od širenja zaraznih bolesti. Njihovim izumiranjem taj bi se rizik, logično, povećao i postao ozbiljna prijetnja i stoci i ljudima.
Jedan od najdugovječnijih projekata
Ljudi poput Banče čine sve da se to ne dogodi. No, država, prema svemu sudeći, za bjeloglave supove uopće ne mari, barem ne u toj mjeri da bi za prstenovanje izbrojila 20.000 kuna, koliko resorno ministarstvo zasigurno spiska na nekakav domjenak. Ali razlika je u tome što se u proračunu uvijek nađe stavka za troškove reprezentacije, ali za zaštitu vrste pred izumiranjem redovito se nema novca. I tako se umalo dogodilo da uoči 30. jubileja prstenovanja ove Zakonom o zaštiti prirode strogo zaštićene vrste u Hrvatskoj projekt prstenovanja jednostavno zamre, i to upravo zbog novca, što bi populaciju supova gurnulo korak bliže izumiranju, a ljude korak bliže širenju zaraznih bolesti.
– Supove sam počeo istraživati 1981., a sustavno prstenovati i markirati krilnim markicama 1990. Prstenovanje bjeloglavih supova jedan od najdugovječnijih projekata koji se u Hrvatskoj provodi s ciljem upoznavanja faktora koji utječu na opstanak ove ugrožene vrste. Tijekom svih ovih godina u timu se izmijenilo 30-ak ljudi koji su mahom volonterski sudjelovali u projektu, a bilo je tu i 3000 volontera iz cijelog svijeta. Do sada sam s timom prstenovao 1024 supa i to je najveći rezultat na svijetu koji je jedna ekipa ostvarila. Početnu smo populaciju od 60 parova podigli na 140, međutim, otkako smo 2013. morali izaći iz Eko-centra na Cresu, koji je preuzela država, populacija se smanjuje – govori dr. Goran Sušić, stručnjak svjetskog glasa, zaposlen u Ornitološkoj postaji u Rijeci, u Zavodu za ornitologiju HAZU-a. Sušić je ujedno i predsjednik Udruge Grifon.
Branko Jalžić-Bančo instruktor je speleologije. Sedamdeset mu je godina. Po njemu je nazvan prvi sup kojeg je prije 30 godina prstenovao tim dr. sc. Gorana Sušića. Po njemu je nazvan i tisućiti prstenovani bjeloglavi sup.
– U ovih 30 godina bilo je svega, ali srećom nitko nikada nije stradao. Prije smo imali gumenjak, ma ni komandosi nam nisu bili ravni – govori Jalžić po povratku s ovotjednog prstenovanja na Plavniku i Cresu.
S financiranjem su se sve ove godine nekako krpali, što donacijama, što vlastitim sredstvima, sve dok zbog spomenutih 20.000 kuna umalo nije sve stalo:
– Da pokrijemo sve troškove broda i opreme, realno nam je trebalo 50.000 kuna, ali toliko nismo ni htjeli tražiti misleći da su nam veći izgledi ako tražimo manje pa ćemo ostatak namaknuti sami. Za pomoć smo se obratili svim nadležnim institucijama za koje smo mislili da bi trebale prepoznati kako je upravo prstenovanje mladih bjeloglavih supova neophodno za njihovu zaštitu. Tražili smo sredstva od Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, nadajući se da će nam netko od njih – ne svi, barem jedna ustanova – dati tih 20.000 kuna za prstenovanje, kako bismo mogli nastaviti s projektom. Međutim, to se nije dogodilo. Od svih smo dobili odbijenice. Ministarstvo je odgovorilo da nema planirana sredstva za traženu namjenu u ovoj godini niti da ima mogućnost direktne dodjele sredstava za ovakvu aktivnost jer oni ne provode natječaje za financiranje udruga.
Uputili su nas na Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i Ured za udruge, vraćajući nas na početak jer nas je Fond prvi odbio odgovorivši da sredstva za tu namjenu nemaju osigurana u svojem financijskom planu – govori Sušić.
Donacije iz Njemačke
Najboljem timu na svijetu u prstenovanju bjeloglavih supova u pomoć je priskočila volonterka iz Njemačke Cornelia Kruchten koja je odaslala apel za spas hrvatskih supova. Putem turističke agencije koja se bavi ekološki osviještenim turizmom, ona je pozvala da se daju donacije pa je dio novca namaknut. Najveći su pojedinačni donatori bili supružnici Edo Der Maat i Helma Westra koji su donirali 750 eura. Naposljetku je “uskočila” i Javna ustanova Priroda Rijeka koja je projekt prstenovanja bjeloglavih supova potpomogla s 9000 kuna, dok je Udruga BIOM, koja provodi akcijski plan za zaštitu bjeloglavih supova, obećala 11.200 kuna:
– Realni troškovi za sedam dana prstenovanja bili bi 50.000 kuna. Mi ih nismo imali pa je ono trajalo četiri dana – kaže Sušić.
– Ostali su nam Krk i Prvić u kojima su litice visoke do sto metara. Bez novih konopa onamo ne možemo – govori speleolog Jalžić, svih ovih 30 godina prstenovanja predvodnik penjača koji sudjeluju u projektu.
Neophodan dio tima su članovi i brod Kluba podvodnih aktivnosti 3. maj iz Rijeke koji predvodi kapetan Nikola Kesten, koji je ujedno i predsjednik kluba. Ekipa koja sudjeluje u prstenovanju sprijateljila se tijekom svih ovih godina i mnogi od njih žive za tih nekoliko dana u godini kada će se otisnuti na more da bi spašavali iz njega ptiće supova koji, prije nego što dosegnu dob kada počinju letjeti, padaju iz gnijezda preplašeni najezdom turista. Također se veru uz strme litice da bi došli do gnijezda s mladunčetom, ali i svatko od njih poseže za svojim novcem, barem za opremu.
– Naša suradnja traje 20-ak godina. Ronilački klub prstenovanje bjeloglavih supova prepoznao je kao jednu od ekoaktivnosti važnih za očuvanje životinjskog svijeta. Naš Filip Brdovčak-File u projekt se uključio kao član kluba, a sad je drugi penjač, što pospješuje efikasnost – tumači Marko Kušpilić iz Kluba podvodnih aktivnosti.
U timu koji se neki dan vratio s prstenovanja bili su još i Damir Lovrić-Fritz te gosti iz Srbije koji ondje provode identičan projekt i na državnoj se razini susreću s istim problemima. Irena Hribšek, direktorica Fondacije za zaštitu ptica grabljivica Beograd, s kojom će Grifon potpisati ugovor o dugoročnoj suradnji da bi lakše došli do europskih sredstava, kad već vlastite države za svoje ugrožene vrste ne mare, te dr. Saša Marinković iz Instituta za biološka istraživanja “Siniša Stanković”. Njihova je ekipa također postigla jedinstven pothvat u svijetu podigavši u nekoliko godina broj parova s 10 na čak 260.
– Supovi su ptice koje ne poznaju granice. Želimo ih zadržati na ovim prostorima – kaže Marinković i dodaje da će na jesen na svjetskom kongresu u Portugalu hrvatska i srpska ekipa predstaviti zajedničke rezultate do kojih su došli promatranjem supova, a riječ je o tome da je ženka dominanta, da mužjak ima manje strpljenja, da je par vjeran jedan drugome do kraja...
Mreža sigurnih zona
Želja je ovih entuzijasta i zaljubljenika u prirodu da uspostave takozvanu mrežu sigurnih zona u kojima bi bila hranilišta za supove. Počelo bi se od onoga u talijanskim Alpama, kamo naše gladne ptice odlaze jesti, zbog čega nerijetko stradaju na putu. Ako se uspiju vratiti u svoju koloniju, za to im treba barem tri dana, što opet predstavlja rizik da će u tom periodu uginuti mladunče. Sljedeća bi postaja bila Učka, zatim NP Paklenica, pa bi onda preko Mostara i Popova polja ta mreža išla do klisura Uvca u Srbiji, uz Drinu do Bugarske, Grčke, Turske i Izraela.
– U toj bi se mreži sigurnih zona supovi mogli najesti, i to u zaštićenim područjima u kojima hrana nije zatrovana. S druge strane, riješio bi se problem klaoničkog otpada koji se sada odlaže po divljim deponijima – tumače članovi Sušićeva tima, iznoseći nam primjer da na Cresu, gdje je zaštitu supova preuzela država, nije moguće dopremiti klaonički otpad za prehranu supova ako on nije s Krka ili Cresa. No, takvih je suludih propisa nastalih po uredima u kojima sjede ljudi cijepljeni od stvarnog života bilo i bit će. Samo, pitanje je hoće li tada biti i bjeloglavih supova, životinjske vrste koju smo s jedne strane zaštitili zakonom, a s druge kao da se trudimo da što prije izumre.
Video - 10 najugroženijih životinjskih vrsta
Gong, feminističke skupine, udruge otvorenog društva ekipe Soroša dobivaju sve. A vi svi ostali ližite štapić od sladoleda !!!