U srcu Bengalskog zaljeva, usred tajanstvenog otoka poznatog kao Sjeverni Sentinel, čija se površina, proteže na otprilike 60 četvornih kilometara i uokvirena je prekrasnim koraljnim grebenima. obitava narod čije korijene gube u magli vremena - Sentinelci. Ovaj zabačeni narod, s njihovim tamnim tenom, kovrčavom kosom i visinom od otprilike 160 centimetara, čini oko 250 pojedinaca, a njihov način života izgleda kao stranac u modernom svijetu. Izolirani od ostatka čovječanstva, Sentinelci su čuvari vlastite tajanstvene kulture, govoreći jezikom koji je ostao nerazumljiv strancima.
Iako je povijest ovog naroda obavijena tajnom, pretpostavlja se da su na otok stigli prije oko 60.000 godina, vodeći nomadski život usredotočen na lov i skupljanje plodova. Njihov način života ostao je nepromijenjen, dok su ostali nesvjesni razvoja tehnologije koji oblikuje svijet izvan njihovih granica. Ono što Sentinelce posebno izdvaja je njihova duboko ukorijenjena negostoljubivost prema svemu stranom. Sve pokušaje kontaktiranja susreću strelicama i harpunima, čuvajući svoj otok poput neosvojive tvrđave. Čak i prirodne katastrofe poput potresa i tsunamija nisu ih pokolebale u njihovoj izolaciji, kako svjedoči događaj iz 2004. godine. Unatoč pokušajima indijskih vlasti da uspostave kontakt s ovim misterioznim narodom, susreti su često završavali tragično. Kontaktne ekspedicije, predvođene antropologom T. N. Panditom, okončane su nasiljem, a program darivanja i pokušaja mijenjanja njihovog stava prema strancima završen je 1990-ih. Sentinelci su ostali nepokolebljivi u očuvanju svoje izolacije, čak i po cijenu života, kao što pokazuje tragični slučaj američkog turista Johna Allena Chaua, koji je platio životom svoju želju za kontaktom i pokrštavanjem ovog enigmatičnog naroda.
Najizoliranije pleme na svijetu odavno je predmet velikog zanimanja diljem svijeta. Sentinelci naseljavaju vlastiti maleni šumoviti otok pod imenom Sjeverni Sentinel, koji je približno iste površine kao Manhattan. Unatoč tome, nepokolebljivo se suprotstavljaju svakom pokušaju kontaktiranja s vanjskim svijetom, često primjenjujući nasilne metode kako bi sačuvali svoju izolaciju. Sentinelci komuniciraju putem sentinelskog jezika, koji i dalje predstavlja zagonetku za znanstvenike, budući da ga nisu uspjeli dešifrirati. Ovo izolirano pleme nije ostvarilo značajan tehnološki napredak, ne razumiju koncept brojanja, nisu razvili poljoprivredu i, koliko se zna, nikada nisu uspjeli samostalno zapaliti vatru.
Njihov stil života intrigira mnoge etnologe i antropologe. Naime, Sentinelci se ističu svojim upečatljivim načinom ukrašavanja tijela, često koristeći razne ornamente i upotrebljavajući crvenu boju na odjeći. Osim toga, poznato je da nose svinjske lubanje kao dio svojih osobnih ukrasa. Njihov način preživljavanja temelji se na lovu i sakupljanju plodova, a koriste oružje poput lukova i strijela te harpuna. Žive u skromnim kolibama, što čini njihov način života zanimljnim predmetom proučavanja za znanstvenike.
VEZANI ČLANCI:
Žive na izoliranom otoku i ne žele komunicirati s ostatkom svijeta. Ne znaju čak ni vatru zapaliti. Iako su obranili svoju kulturu kroz stoljeća, bez sumnje će nestati onog trena kad se sretnu s modernim čovjekom. Njihovo pleme još je davno spomenuo Marko Polo koji ih je upoznao na svom putovanju oko 1296. te je za njih kazao da je to "najdivlja i najopasnija ljudska rasa koja ima oči, uši i zubi poput zvijeri".
- Možda mislite da sam lud, no ja mislim da je vrijedno približiti Isusa tim ljudima. Molim vas, ne ljutite se na njih ako me ubiju. Umjesto toga, živite svoj život i slušajte Isusov poziv, a mi se ponovno vidimo na drugoj strani. Ovo nije besmislena stvar – vječni životi domorodaca su u pitanju i jedva čekam da ih vidim oko Božjeg trona kako ga na svojem vlastitom jeziku štuju baš kao što piše u Otkrivenju - prije svoje tragične smrti pisao je svojim roditeljima 26-godišnji američki misionar John Allen Chau kojeg je ubilo pleme domorodaca, Sentinelci, na zabačenom otoku u Indijskom oceanu.
John Allen Chau ubijen je nakon što se iskrcao na otok Sjeverni Sentinel kojemu posjeti nisu dozvoljeni. Lokalnim ribarima platio je da ga iskrcaju u blizini otoka, nakon čega je sam kajakom doveslao do obale. S prvog izleta uspio se vratiti, no drugi dan bio je koban.
Prvi put kad je stupio na otok, ubrzo su prema njemu počeli trčati domoroci naoružani lukovima i strijelama. Chau je povikao: "Moje ime je John, ja vas volim i Isus vas voli." Ponudio im je i neke poklone poput nogometne lopte i ribe, no domoroci su ga počeli gađati strijelama te pogodili knjigu koju je držao u ruci. Oštetili su mu i kajak pa se Chau jedva vratio na ribarski brod koji ga je čekao na dogovorenom mjestu. Noć je proveo pišući o svojem iskustvu i te zapise predao ribarima. Drugi dan ponovno je otišao na otok i više se nije vratio.
VEZANI ČLANCI:
Chauovi zapisi opisuju što se točno dogodilo te piše kako se u početku uspaničio kad su ga domoroci počeli gađati strijelama. - Trčali su prema meni s lukovima i strijelama. Uzeo sam ribu i bacio je prema njima, no oni su nastavili napadati. Počeo sam bježati i zaveslao prema ribarskom brodu. Bilo me je strah, no još sam više bio razočaran - napisao je Chau otkrivši da ga je strijelom pogodilo dijete.
- Strijelom me je pogodilo desetogodišnje dijete, možda tinejdžer. Uglavnom, bio je puno niži od ostalih Sentinelaca. Pogodio je direktno u Bibliju koju sam držao u ruci - dodao je.
Nakon ubojstva indijska policija je objavila da je zločin pripisan "nepoznatim domorocima" i da protiv njih ne može biti podignuta optužnica jer je pristajanje na njihov otok ionako zabranjeno kako bi se očuvao njihov način života. Međutim, uhićeno je sedam ribara koji u Chaua prevezli na otok iako su znali da se to ne smije. Godine 2006. Sentinelci su ubili dva ribara koja su lovili preblizu njihova područja. Indijske vlasti zbog toga su zabranile svaki kontakt sa Sentinelcima. Ne smije im se prići na udaljenost manju od 4,8 kilometara. Taj zakon nije donesen samo zbog domorodaca nego i zbog potencijalnih radoznalih posjetitelja. Naime, iskustvo je pokazalo da su oni izuzetno opasni i negostoljubivi te da kontakt s njima može biti opasan za život. Međutim, zakon štiti i pleme. Naime, Sentinelci zbog svoje izoliranosti nisu bili izloženi mnogim za nas uobičajenim virusima te im obična gripa ili ospice mogu ozbiljno naškoditi, a možda čak i izbrisati cijelo pleme s lica zemlje.
Ono što je zanimljivo, nakon velikog tsunamija koji je u prosincu 2004. godine pogodio regiju vlasti su provjerile stanje na otoku kako bi utvrdile je li itko od Sentinelaca preživio vjerujući da su svi poginuli. Međutim, nakon kratkog izviđanja utvrđeno je da se otočani bave svojim poslom kao i obično, kao da tsunamija nikada nije ni bilo.
Antropolog Pandit prvi put je posjetio otok Sjeverni Sentinel, na kojem živi samo izolirano pleme domorodaca, 1967. godine u sklopu istraživačkog projekta. Sentinelci su se na početku samo skrivali u džungli, a kasnije su se ohrabrili i počeli ih gađati strijelama. Pandit i njegova skupina istraživača redovito su domorocima ostavljali darove kako bi im pokazali da ne predstavljaju opasnost i da žele uspostaviti miroljubiv kontakt.
- Donijeli smo im posuđe, velike količine kokosovih oraha, željezno oruđe poput čekića ili noževa. Poveli smo i pripadnike Onga, jednog drugog lokalnog plemena, kako bi nam pomogli rastumačiti govor i ponašanje Sentinelaca. No ratnici plemena s otoka Sjeverni Sentinel uvijek su nas dočekivali s ljutitim izrazom lica i naoružani lukom i strijelama - prisjeća se antropolog.
Malo istraživača i znanstvenika zna toliko o izoliranom plemenu na otoku Sjeverni Sentinel koliko zna antropolog 84-godišnji T. N. Pandit, piše BBC. Desetljećima je proučavao društveni ustroj Sentinelaca i s njima je pritom pažljivo gradio odnos. - Znali su nam prijetiti, ali nikada nije došlo do toga da su nekoga ozlijedili ili ubili. Kad bismo vidjeli da su zbog nečega uzrujani, odmah smo se povlačili - rekao je Pandit.
Prvi uspješan kontakt uspostavljen je nakon godina i godina truda. Pripadnici plemena su 1991. godine prvi put miroljubivo prišli istraživačima. S plaže su ušli u ocean i približili im se.
- Bili smo iznenađeni. To je bila njihova odluka i napravili su to na svoj način - rekao je antropolog Pandit. - Iskočili smo iz čamaca i stajali u oceanu koji nam je sezao do vrata. Dijelili smo im kokosove orahe i ostale poklone. No nisu nam dozvolili da priđemo bliže kopnu - objasnio je.
Antropolog je za BBC prepričao i jedno neugodno iskustvo s pripadnicima tog plemena. - Jednom prilikom kada smo dijelili kokosove orahe, udaljio sam se od ostalih i previše se približio obali. Jedan mladi Sentinelac me čudno pogledao, izvukao nož i gestikulirao mi kako će mi odsjeći glavu. Odmah sam se vratio u čamac. Poruka koju mi je poslao mladi domorodac bila je jasna, nisam bio dobrodošao na njihov otok - ispričao je Pandit.
- Žao mi je zbog smrti mladića koji je u Indiju doputovao čak iz Amerike. No on je napravio neke kobne greške. Mogao je izbjeći ovakvu sudbinu, ali je bio ustrajan u svojim početnim namjerama i to je platio svojim životom - dodao je T. N. Pandit.
Svjetska organizacija koja se zalaže za prava plemenskih naroda i plemena koja su izolirana od svijeta, većina informacija koje su dostupne o Sentinelancima prikupljena je putem promatranja iz čamaca usidrenih na znatnoj udaljenosti od obale, uz nekoliko rijetkih trenutaka kada su Sentinelanci dozvolili vlastima da im pristupe kako bi im predali kokosove orahe.
VIDEO Ubojstva u Velikoj Gorici: Ubio majku, okružili ga u kući specijalci
Znaći iz tog plemena potiče izvjesni drug slučajni predsjednik? Samo su ga protjerali jer je bil pregrub prema svojim zemljacima.