Ovoga se mjeseca, točnije 10. siječnja, navršilo 136 godina od rođenja najjačeg čovjeka na svijetu. Danas gotovo zaboravljeni Marijan Matijević, Ličanin koji je veći dio života proveo u Županji, tijekom prve polovice prošlog stoljeća suprotstavljao se snagatorima diljem Europe i Azije te Sjeverne i Južne Amerike, a nijednom nije izgubio meč. Demonstrirao je snagu motajući rukama čelične šipke, željezni novac svijao je zubima poput žvakaće gume, a bocu šampanjca ili piva konobar mu nikada nije otvorio. Jednostavno bi lakim pokretom prsta zdrobio grlić i popio piće. Njegovi pothvati punili su u to vrijeme novine, a danas ga se malo tko sjeća. .– Pokušavam o njemu skupiti što je moguće više povijesne građe, što više dokumenata, kako ne bi pao u potpuni zaborav – kaže Andrija Matijević iz Županje, daljnji rođak nekadašnjeg snagatora i predsjednik županjske Udruge Ličana “Marijan Matijević”.
Počelo u berlinskom cirkusu
Put do titule najjačeg čovjeka svijeta Marijan Matijević počeo je sasvim slučajno. Rođen 1878. u selu Grabu nedaleko od Gračaca, baš kao i većina djece tadašnjih ruralnih krajeva Like, nije imao prilike za školovanje. Od djetinjstva je pomagao roditeljima u radu na polju i poslovima oko kuće, a već sa 16 godina potražio je posao u rudnicima u Istri i Primorju. Dvije godine potom našao je posao pružnog radnika u Berlinu, radeći na održavanju pruga i kopanju kanala. Upravo je ondje počeo Matijevićev uspon prema slavi. S još desetak Ličana koji su s njim radili na održavanju berlinskih pruga posjetio je tamošnji cirkus u kojemu je nastupao Hugo Weber, u to vrijeme nepobjedivi boksač i hrvač, prvak Europe. Weber je nakon svog nastupa i demonstracije snage prilično nadmeno ponudio 500 maraka u zlatu svakom tko ga svlada u ringu.
Čim je to izgovorio, iz publike se digao čovjek u radničkoj bluzi, s ličkom kapom na glavi, i zaputio se prema podiju. Iako mu, kako nije bio pretjerano kršne konstitucije, na prvi pogled nitko nije davao prevelike šanse, došao je do Webera, podigao ga na rukama iznad glave i otresao o pod.– Marijanov izgled često je varao onoga tko nije znao s kim razgovara. Bio je visok samo 170 centimetara i nikada nije imao više od stotinu kilograma. Imao je čak i mali trbuščić i nitko ne bi rekao da je riječ o čovjeku nadljudske snage – kaže Andrija Matijević.Nedugo nakon pobjede u berlinskoj areni počeo je pohod Marijana Matijevića prema nazivu najjačeg čovjeka svijeta. Vlasnik cirkusa otpustio je Webera angažiravši Matijevića na njegovo mjesto te su se zaputili na turneju. Plakati s fotografijom Marijana Matijevića ispod kojih je na hrvatskom jeziku pisalo “Junak iz Like” preplavili su Europu i Ameriku, a publika je ostajala bez daha kada bi vidjela što je lički Samson, kako su ga zvali, kadar učiniti. Savijao je rukama debele čelične šipke, bačvu od 50 litara piva držao je u zubima dok bi drugom punom bačvom udarao po njoj dok se ne bi rasprsnule, a pivo poteklo na tlo. Prstima bi poderao snop od 80 igraćih karata, a s lakoćom bi iz posude od pola litre ispuhao srebrni novčić. Nikada nije odbio nijedan izazov, pa je u luci New Yorka rukama privukao dva trgovačka broda koja su bila privezana o mol, da bi potom, nekoliko dana kasnije, golim rukama zadržao zrakoplov u polijetanju.
Za avion je bio privezan debeli konopac, pilot je dodavao gas, no Marijan mu, državši konopac, nije dopustio da se pomakne ni za nekoliko centimetara.U New Yorku se upoznao i sprijateljio sa svojim zemljakom Nikolom Teslom kojemu je financijski pomagao rado mu darujući zaradu prikupljenu nastupima. Na večeri koju je Tesla za njega priredio, Matijević je, šale radi, rukama rastrgao željezni lonac čije je dijelove kao uspomenu kući ponio još jedan slavni znanstvenik, Mihajlo Pupin.
Vagoni za razgibavanje
Vrativši se u Europu, sada već poznati snagator počeo je davati predstave diljem tadašnje Austro-Ugarske. Tako je 1914. upoznao Irenu Kohn, kćer vlasnika hotela “Kej” u Orašju u kojemu je odsjeo nastupivši u Županji. Lijepa djevojka nije odoljela šarmu dobroćudnog snagatora i ubrzo je pobjegla s njim. Vjenčali su se sljedeće godine i skrasili u Županji kako bi bili blizu njezine obitelji. Ipak, Matijević se nije dugo zadržao kod kuće. Krenuo je na novu turneju, ovaj put sam, bez menadžera koji su mu uzimali većinu zarade. Zaredala su gostovanja po Južnoj Americi, počevši od Argentine, preko Perua, Čilea do Urugvaja. Pred zadivljenom publikom motao je čelik, dopuštao da mu na prsima maljevima razbijaju 150 kilograma težak kamen, rukama je zabijao čavle u hrastove daske da bi ih potom čupao van. Većinu svoje zarade nije zadržavao za sebe i svoju obitelj, već ju je slao u domovinu, kao pomoć siromašnim dijelovima zemlje ili Crvenom križu. Nije dopuštao da ga, kako bi se znalo dogoditi, najavljuju kao Austrijanca, Nijemca ili Francuza.
Neprestano je isticao svoje hrvatsko porijeklo. “Ja sam Hrvat, iz kršne i ponosne Like, gdje se hrđa sije, a junaci niču”, ispravljao je svakog najavljivača koji bi ga krivo predstavio.Tijekom svojih gostovanja diljem svijeta dobio je niz priznanja i medalja. I ta su zlatna odličja doživjela istu sudbinu kao i novac koji je zaradio. Sve je rasprodao pod lomljeno zlato, a novac poslao Crvenom križu.– Marijan Matijević bio je jedan od najvećih dobrotvora svoga vremena.
Ja sam Hrvat, iz kršne i ponosne Like, gdje se hrđa sije, a junaci niču
Kada se elektrificirala Županja, dao je velik novac za gradnju električne mreže, iako sam u kući nije imao struje već ju je obasjavao svijećom. Od svih njegovih medalja ostala je samo ona Velike turske zvijezde kojom ga je odlikovao posljednji turski sultan Abdul Hamid. Ta je kolajna danas u muzeju Like u Gračacu – kaže Andrija Matijević.Potkraj života Marijan Matijević skrasio se u Županji. Iako je bolovao od dijabetesa, snagu nije gubio, pa je i u sedamdesetoj godini znao pozvati dvadesetak mladića da potežu konop. Desetak mladića s jedne i desetak mladića s druge strane potezalo bi konop koji bi vremešni Matijević povukao nazad i oborio protivnike na tlo. Povremeno je, razgibavajući se, gurao vagone i lokomotivu po županjskom željezničkom kolodvoru. Umro je u 74. godini od upale pluća koju je zaradio na svojoj posljednjoj priredbi.– Marijanova snaga dugo je bila tajna dok američki liječnici nisu shvatili da ispod mišića imao dvostruko koštano tkivo. Bio je jedinstven čovjek kojega se ne smije zaboraviti – kaže Andrija Matijević.
Kad su jednom prilikom Marijana predstavili kao Austrijanca, Marijan im je odgovorio legendarnim rječima: „Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao .“