31. listopada 1954. godine Zagreb je zanijemio. Te sumorne nedjelje, prije 69 godina, dogodila se najveća, tramvajska nesreća u svjetskoj povijesti, u kojoj je poginulo čak 19 ljudi, a još 39 osoba bilo je teško ozlijeđeno. Tramvaj broj 13, u kom je bilo 60 putnika, te je nedjelje, uoči blagdana Svih svetih, oko 8.30 sati, vozio nizbrdicom, na dionici Mirogoj - Gupčeva zvijezda.
Kada je krenuo s Mirogoja, vozač je spustio ručnu kočnicu za četiri od pet okretaja. Motorna kola, bez prikolice, vozila su nizbrdo, na dionici na kojoj, kako bilježi ZET-ova monografija, najveći uzdužni nagib prelazi 9 posto. Ulazeći u prvi zavoj, vozač je pokušao uključiti tračničku kočnicu, no tada je shvatio da ona ne djeluje. Pokušao je ponovo i ponovo, no svi su njegovi očajnički pokušaji bili bez uspjeha. Više nije bilo vremena da kočenjem ručnom kočnicom, uz posipavanje šljunka, zaustavi jureći tramvaj, čija se brzina, sa svakim daljnjim metrom tračnica, sve više povećavala. 'Tramvaj smrti' nizbrdicom je tutnjao brzinom od oko 80 kilometara na sat, što je bilo čak pet puta više od dozvoljene brzine.
Ispred Gupčeve zvijezde, na posljednjem zavoju, polumjera 80 metara, tramvaj, koji je jurio bez kontrole, izletio je iz tračnica te se prevrnuo na bok i nastavio se prevrtati i klizati po tlu 40-ak metara. U tom prevrtanju, udario je u tri stabla i u čelični stup, pri čemu su tijela nesretnih putnika ispadala iz kola.
Jauci, plač, krv i mrtva tijela, koja su ležala uokolo - ti su se stravični prizori, s mjesta nezapamćene, tramvajske tragedije, očevidcima trajno, poput ožiljka, usjekli u sjećanje. Jedan od prvih ljudi, koji su tog kobnog dana stigli na mjesto nesreće, bio je kriminalistički tehničar Ljubomir Gudelj, koji se s gorčinom, prisjetio jednog od najtežih dana u njegovoj dugogodišnjoj karijeri, u kojoj je odradio mnogo očevida.
POVEZANI ČLANCI:
„Bio sam među prvima na Zvijezdi. Dočekao me krš, tamo udubljeno stablo, razbijeno staklo i posvuda leševi. Čuli su se jauci, nismo znali koliko je mrtvih, ima li preživjelih. Poslali su me na sudsku medicinu. Doveli su leš majke i djeteta. Majku smo uspjeli identificirati po papilarnim linijama kažiprsta desne ruke, jer su osobne karte tada imale otiske prstiju, no dijete? Pretpostavili smo identitet, jer je bilo s majkom“, ispričao je Gudelj.
Istraga te teške nesreće bila je vrlo detaljna, saslušano je 30-ak svjedoka. Doznalo se da su ista tramvajska kola, garažnog broja 21, ranije tog dana, na uglu između Degenove i Medveščaka, već imala sudar, pri čemu je tramvaj prevrnuo zaprežna kola, no nije bilo veće štete te je vozač nastavio vožnju prema Mirogoju. Istragom je u konačnici utvrđeno da je za nesreću kriv vozač tramvaja, jer je utvrđeno da je krenuo neoprezno, ne pridržavajući se propisa, te nije pravodobno kočio ručnom kočnicom.
Nakon mirogojske tragedije, najteže tramvajske nesreće u svjetskoj povijesti, tramvajski je promet na dionici Gupčeva zvijezda – Mirogoj bio obustavljen sve do 1964. godine, kako se navodi u ZET-ovoj monografiji. Na tom su dijelu pruge nova, motorna kola, koja su bila opremljena električnom, jakom zračnom, elektromagnetskom (tračničkom) i ručnom kočnicom, prema Mirogoju vozila do 15. svibnja 1967. godine, nakon čega su tramvaje zamijenili autobusi.
U znak sjećanja na žrtve strašne tragedije, na spomen ploči, uklesane su potresne riječi umjetnika Davora Kovačića:
'U osam i trideset kobnoga jutra
Jauci, krici i lom velik
Na strmoj cesti za Mirogoj
Spoje se krv, drvo i čelik'
>> VIDEO Stonske zidine su jedan od najvećih srednjovjekovnih fortifikacijsko-urbanističkih pothvata
