Večernjakov specijalni izvjestitelj iz Praga, Marinko Veldić, imao je, 1975. iznimno stresan, novinarski zadatak. Izvještavao je s mjesta jedne od najvećih avionskih katastrofa, koje su se, tih godina, dogodile u Europi. Kobnog je četvrtka ujutro, pri padu jugoslavenskog aviona, život izgubilo 74 putnika i članova posade, dok je 48 osoba, među kojima je bila i stjuardesa Tatjana Rijavec, preživjelo katastrofu. Tog je, kobnog četvrtka, 30. listopada 1975. godine, u 6 sati i 55 minuta, jugoslavenski aviona 'Inex-Adrije, DC-9, poletio iz Dubrovnika, prema Tivtu kako bi posljednju, 13. grupu, od ukupno 7800 čeških turista, koji su tog ljeta odmarali u hotelu 'Plavi horizont', prevezao u Prag. Nakon što je ukrcao češke turiste, u 7 sati i 47 minuta, poletio je iz Tivta prema praškom aerodromu. Let je prošao mirno.
No, nakon što je zatražio dozvolu za slijetanje na praški aerodrom, pilot je, u 9 sati i 19 minuta, iz kontrolnog tornja dobio informaciju da leti na visini od samo 550 metara. Bio je to i posljednji kontakt posade zrakoplova s kontrolom leta, nakon čega se veza s avionom prekinula. Samo minutu kasnije, na upite iz kontrolnog tornja, više nitko iz zrakoplova nije odgovarao. Sve je bilo gotovo. Avion je pao na predio Suchadol, te se raspao u blizini jedne stambene dvokatnice. Poginulo je 74 ljudi, a 46 ih je bilo ozlijeđeno.
Preživjeli su bili raspoređeni u čak pet bolnica. Među njima je bila i 26-godišnja stjuardesa, Tatjana Rijavec, jedina preživjela od ukupno pet članova posade.
„Nakon što sam prekontrolirala da li su putnici, uoči slijetanja, vezali pojaseve, sjela sam na desno sjedalo i vezala se. Ostala sam živa samo zato što nisam, u trenutku slijetanja aviona, sjedila na službenom mjestu, na lijevoj strani, zadnjeg dijela trupa aviona. Taj je dio smrvljen od prvog udara letjelice o zemlju. Odmah nakon što sam se izvukla iz olupine aviona, tražila sam ostale članove posade, ali ih nisam pronašla među tolikim ranjenima i mrtvima“, opisivala je tragediju preživjela stjuardesa, ističući kako se, u posljednjim trenutcima, neposredno prije slijetanja zrakoplova, ništa neobično nije događalo.
POVEZANI ČLANCI:
Kao i nakon većine zrakoplovnih nesreća ostalo je pitanje, 'Tko je kriv - čovjek ili tehnika?' Kako bi pronašli odgovore na ta pitanja, jugoslavenski su stručnjaci odmah doputovali u Prag, gdje su, s češkim kolegama, detaljno ispitivali uzroke tragedije, koja se zbila tek nekoliko kilometara od piste praškog aerodroma Ruzyne. No, odgovora na ključno pitanje što je uzrok tragedije danima nije bilo. Ipak, ono što se sa sigurnošću znalo je to da se, u trenutku nesreće, zrakoplov nalazio najmanje 600 metara ispod visine koju mu je odredila aerodromska kontrola leta. Zaključak komisije bio je da se ne zna zašto je avion bio tako nisko. 'Pilot nije mogao biti u zabludi da se već nalazi pred pragom poletno-slijetne staze', kategorički je tvrdio Tomaš Samardžić, zamjenik direktora tadašnje civilne zrakoplovne uprave.
Njegove su tvrdnje potkrijepili i podaci prema kojima avion, u trenutku nesreće, još uvijek nije niti letio ravno, kao kada slijeće, nego u luku, nakon čega se tek trebao usmjeriti prema pisti. No, nakon što je pilot javio da mu se radio-far, postavljen točno u osi piste, nalazi s lijeve strane, kružeći pred aerodromom, u desnom luku, avion je desnim krilom i desnim kotačima, zahvatio drveće te se srušio, prije no što je promijenio smjer ulijevo. Činjenica da je bio 1900 metara ulijevo od osi i 7500 metara daleko od praga piste nipošto, kako su tvrdili stručnjaci, nije uzrok nesreće, jer takva je pozicija, kako su pojasnili, sasvim normalna. No, ono što nije bilo normalno je visinski profil leta, naime, da je avion bio na potrebnoj visini pilot bi, u daljnjem letu, zaključili su stručnjaci, lako došao na os piste.
>> VIDEO Veselica na glavnom zagrebačkom trgu: Folklorna skupina iz Austrije razveselila prolaznike
Haha, 1975 Šibenik riznica kadrova.