Plakati s tim riječima 24. svibnja 1725. mogli su se vidjeti po cijelom Londonu, koji se pripremao za smaknuće Jonathana Wilda, kriminalca koji se skrivao pod krinkom džentlmena, godinama vodeći vrlo uspješan dvostruki život. Jer s jedne strane Wild je bio nešto kao onodobni čuvar zakona, koji je okradenim Londoncima vraćao ukradene stvari za novčanu naknadu.
No s druge strane, ono što Londonci nisu znali bilo je da je upravo Wild vođa kriminalne skupine odgovorne za te krađe.
Wild je dugo uspijevao zavaravati javnost, noseći raskošnu odjeću i prikazujući se kao heroj koji troši svoje slobodno vrijeme kako bi lovio zločince. Istodobno, sam je sebe potajice zvao glavnim poslodavcem kradljivaca Irske i Velike Britanije. A to nije bila mala stvar, jer je prema nekim procjenama, krajem 17. i početkom 18. stoljeća u Londonu bilo najmanje 2000 osoba koje su se bavile i živjele isključivo od krađe.
Vođa svih tih kradljivaca, džeparoša i kurvi bio je upravo Wild, koji je osmislio sjajan posao. Organizirao je grupe koje su krale, a zatim je ukradenu robu vraćao vlasnicima za novčanu naknadu. Obično bi uzimao po 40 funti, a da bi sve bilo još ozbiljnije, imao je ured u Old Baileyu, slavnom londonskom kaznenom sudu. Ondje su svraćale žrtve i na čudesan način pronalazile svoje ukradene stvari.
Stvar je dotjerana do apsurda kada je tadašnja vlada zatražila od Wilda savjet kako da riješi problem galopirajućeg kriminala u Londonu.
– Povećajte naknadu za hvatanje lopova. Umjesto dosadašnjih 40 funti, plaćajte 140 funti –predložio je Wild vladi.
Vodio se mišlju da će se tako povećati i njegova zarada i bio je u pravu.
Wildova nevjerojatna priča počela je 1683. Rođen je kao prvo od petero djece u siromašnoj obitelji. Kao dječak radio je kod izrađivača kopči, a 1703. došao je u London gdje je radio po gospodskim kućama kao sluga, dok ga nisu otpustili. Upao je u dugove koje nije mogao plaćati, pa je 1710. završio u dužničkom zatvoru.
Uvjeti u zatvoru bili su stravični, a da bi se poboljšali tamničari su tražili mito. Wild je u tome vidio svoju prigodu, pa je počeo obavljati svakakve poslove za tamničare te tako zarađivati. Zaradio je dovoljno novca da otplati dugove i iziđe iz zatvora. U zatvoru je upoznao Mary Milliner, prostitutku s kojom je nakon izlaska iz zatvora počeo živjeti, a to mu je omogućilo da uđe u podzemni svijet Londona.
Tu se brzo snašao pa je prvo postao svodnik ženama koje su radile s Milliner, a zatim se počeo baviti kupnjom i prodajom ukradene robe. Odlučio je stvoriti i vlastitu bandu lopova, pa se dosjetio da ih regrutira u zatvoru.
Konkretnije, da ih uz pomoć mita koje je plaćao tamničarima izvuče iz zatvora. Zauzvrat su mu oni dugovali bezuvjetnu odanost. Nakon izlaska iz zatvora morali su krasti za njega, a on je u svojoj glavnoj knjizi poslovanja vodio popis na kojem su bila sva njihova imena i popis onoga što su ukrali.
Nadzirao ih je prijeteći im da će ih prijaviti policiji ne budu li radili ono što od njih traži. A ako bi ga netko naljutio, jednostavno bi njegovo ime prekrižio na popisu te ga odao policiji. Kada bi policija pokupila lopova, Wildu bi za dojavu bila isplaćena novčana naknada od 40 funti.
Iz te Wildove prakse – odavanja vlastitih zaposlenika i križanja njihovih imena u glavnoj knjizi poslovanja, kasnije je potekao izraz 'double cross', odnosno dvostruko prevariti.
Wild je smislio genijalan plan koji je funkcionirao godinama. Dok su njegovi ljudi krali sve i svašta, on je kao 'zaštitnik' zakona čekao da priča o tim krađama bude objavljena u novinama.
Tada bi javno obznanio da će njegovi 'agenti' pronaći ukradeno te ga uz naknadu vratiti vlasnicima. Posao s krađama je cvjetao pa je angažirao i zlatare da tale zlato i ponovo od njega izrađuju drukčiji nakit. Prerađeni nakit izvozio je i preprodavao u Nizozemskoj, a zarađivao je i iznajmljujući lopovima oruđe za provale.
I išlo je to tako sve dok vlasti ipak nisu dokučile čime se Wild doista bavi pa su čak donijele zakon nazvan po njemu, a kojim je primanje nagrade bez stvarnog gonjenja lopova postalo kazneno djelo. Wild je jedno vrijeme zakon zaobilazio tražeći od klijenata da mu novčanu nagradu za povrat ukradene robe ostave u sigurnoj kući. No postao je presiguran te je pogriješio.
Uhićen je dok je išao u sigurnu kuću po novac te je kasnije osuđen na smrt vješanjem. Kada se doznalo da je 'zaštitnik zakona' zapravo bio vođa najveće londonske bande, javnost je pobjesnila. Njegovo vješanje pretvoreno je u javni spektakl, na putu do vješala građani su ga gađali trulim voćem dok je on krvniku vikao da se požuri.
Smaknut je 24. svibnja 1725., a legenda kaže da je prije same smrti uspio okrasti i svoga krvnika.
Naj veći zločinci na svijetu su Mao Ze Tung i Staljin, koji su surovo usmrtili na desetke miliuna svog vlastitog naroda samo zato što su drugačije mislili. Treći je Hitler a jugo smeće tito zauzima 10. mjesto. U glavnom odod prvih 10. 7. su komunisti.