Veliki talijanski pisac i germanist Claudio Magris koji je često u Hrvatskoj, središnji je gost riječkog sajma knjiga Vrisak. U Rijeci, gradu u kojem je rođena njegova pokojna supruga, književnica Marisa Madieri (i na čijoj je rodnoj kući postavljena i spomen-ploča), Magris će boraviti u nedjelju 4. lipnja kada će se družiti s riječkim čitateljima na dva ekskluzivna programa u 16 i 18 sati u živopisnoj riječkoj knjižari Ex libris u samoj riječkoj luci. Magris je široku svjetsku popularnost stekao amblematskom knjigom “Dunav”, a nedavno mu je Fraktura objavila i opsežan roman “Obustaviti postupak”. Dobio je brojne nagrade, između ostalih i nagradu njemačkih nakladnika i knjižara u Frankfurtu, nagradu Franz Kafka, nagradu Strega, nagradu u Leipzigu za europsko razumijevanje, nagradu princa od Asturiasa, nagradu za esej Charles Veillon... Za Magrisove prijevode na hrvatski najzaslužnija je neumorna i brižna prevoditeljica Ljiljana Avirović, koja je bila od presudne važnosti i za nastajanje ovog razgovora i to ne samo zbog prijevoda, zbog čega joj najtoplije zahvaljujem.
S kakvim osjećajima dolazite u Rijeku koja je u nekim aspektima grad vrlo sličan Trstu?
U Rijeku dolazim vrlo rado iz mnogo razloga. Jedan je i taj što su ta dva grada vrlo slična, naravno, sa sasvim vidljivim razlikama. Rijeka je grad koji ima različite etničke, kulturne, jezične komponente. Uz pretežnost hrvatskoga jezika, tu je talijanska i mađarska komponenta jezika. Dolazim rado u Rijeku i s mnogo toplih osjećaja jer je Rijeka Marisin grad. Jedan od ljepših događaja posljednjih godina mi je bio kad je na zgradi u kojoj se rodila Marisa postavljena dvojezična ploča za sjećanje na nju.
Njezine knjige šire i visoko uzdižu ime toga grada. Dolazim i zbog svih mjesta koja su nam draga i koja su u blizini Rijeke. Rijeka za mene znači i otoke koji su joj blizu, cijeli Kvarner koji je imao veliku ulogu u mojem životu. Zatim, ima tu još jedna komponenta, Rijeka je za mene i središte kulture iz koje potječu mnogi veliki germanisti. Ladislao Mittner, najveći germanist kojega je ikad imala Italija rođen je u Rijeci, u Rijeci je rođen i Leo Valiani, kojega sam dobro poznavao i koji je bio protagonist pokreta otpora. U Rijeci je rođen još jedan veliki germanist Enrico Buri, a tu su i hrvatski pisci koje sam upoznao.
U razgovorima često govorite o svojoj obitelji, pa i djedu koji je bio Talijan iz Šibenika te je znao hrvatski. Jeste li vi i kada poželjeli naučiti hrvatski?
Istina, često govorim o svom djedu i ne samo zato što je po genima moj djed već i zato što je bio vrlo zanimljiva osoba, samotnjak, melankoličan. Bio je talijanski iredentist u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kad je služio vojsku bio je časnik pa je imao sve što je trebalo da živi po pravilu ili izvan pravila. Moram priznati da me se vrlo duboko dojmio taj generacijski skok, moj djed je dobro govorio hrvatski i njemački, naravno i talijanski, dok već njegova djeca, to jest moja mama i moji stričevi, nisu. Za to postoji mnogo razloga, oni su došli u Trst, gdje hrvatski, dakako, nije bio prisutan kao u Šibeniku, no, treba imati na umu i nacionalne sukobe i promjenu naraštaja, što nije imalo nikakve veze s mojom obitelji. Mi s majčine strane imamo bratiće i sestrične Hrvate, njihovo je prezime Grisogono, pa to pokazuje jedinstvenu lozu iz koje su izašli izdanci. Sada se, moja sestrična Viviana redovito viđa sa svojom sestričnom Vivien Grisogono koja živi u Hrvatskoj, ponajviše na Hvaru, ali i u Engleskoj. Dakle, jesam li želio naučiti hrvatski, jesam, ali moja je nesreća što sam i jezike, ne samo hrvatski, već i one koje sad govorim dosta dobro kao francuski i engleski, naučio dosta kasno. Bio sam gurnut, ne znam je li zbog uspjeha habsburškoga mita ili čega drugog u svijet posla, pisanja, a to je nešto što me je preusmjerilo, ostavilo mi malo vremena za ono što nije bilo izravno i hitno potrebno. Kada sam upoznao Ljiljanu Avirović, Marisa je nešto znala hrvatski i s Ljiljanom učvrstila znanje u svojem hrvatskom. Kriva je tu, naravno, i moja lijenost. Bilo bi mi drago da sam naučio hrvatski, ali trebao sam naučiti i slovenski. Malo se i sramim što ne znam hrvatski...
U romanu “Obustaviti postupak” koji je preveden i na hrvatski jezik progovorili ste i o tamnim stranicama talijanske povijesti, pa i o koncentracijskom logoru smještenom nedaleko od Trsta. Jesu li vam neki kritičari spočitnuli što se vraćate povijesnim temama?
Ne, rekao bih da kritika, pravih kritika apsolutno nije bilo. Nitko mi nije prigovorio niti me pitao zašto kopam po prljavom rublju. Prije svega tema koja mene u knjizi zanima jest ne samo barbarstvo koje je učinjeno za vrijeme okupacije već i to neko pasivno sudioništvo, ono što je Primo Levi zvao „sivom zonom nedužnih krivaca“. To se odnosi na osobe koje nisu, kao što ja u knjizi i pišem, imale ruke uprljane krvlju, ali kojima nije bio nikakav problem pružiti ruku onome čija je ruka krvava. Po tom pitanju bih rekao da je Trst bio dosta rezerviran, da je šutio.
Pišete li još uvijek svoje knjige u kavani San Marco u Trstu?
Ne. Svako toliko idem u tu kavanu, ali tamo ne pišem, a i idem mnogo manje nego prije.
Nalazite li vremena za prevođenje?
Na žalost, ne. Prevodio sam prije svega tekstove za postavljanje na kazališnu scenu. Za mene je to bilo važno razdoblje. Mislim da “Naslijepo” i “Obustaviti postupak” ne bi izgledali tako kako izgledaju da nisam prevodio Büchnerova “Woyzecka”. Možda bih rado prevodio, uz pomoć svoje prijateljice Dominic Lin, sa Sveučilišta u Nanterru, koja živi u Parizu, ali koja je iz Martinique i potječe od onih stanovnika koji su potomci robova. Htio bih s njom prevesti s kreolskoga Antigonu s Martiniquea. Postoji kreolska verzija koju je napisao jedan pisac s Haitija, ali vidjet ćemo kako će biti. Vjerojatno pišem račun bez krčmara pa od toga ne bude ništa. Dominique Lin mi je pomagala i u onom dijelu romana “Obustaviti postupak” u kojem sam istraživao Karibe.
Zašto ste ne tako davno predlagali Predraga Matvejevića, koji je u međuvremenu umro, za Nobelovu nagradu za književnost?
Nikada ga nisam predložio. Apsolutno ne, dapače, kad sam bio zamoljen da stavim svoj potpis na takav zahtjev, odgovorio sam, mislim vašem veleposlaniku u Rimu, da kao prvo ne postoje kandidature i da Akademija iz Stockholma ne raspisuje nikakav natječaj. Postoje imena o kojima se s pravom ili krivom govori, imena koja zatim kolaju i po kladionicama, ali što se mene tiče, izgledalo mi je apsolutno neprimjereno predložiti Matvejevića u trenutku kad je bio jako bolestan. To bi izgledalo kao da to činim samo zato što je bolestan pa bi to, po mom mišljenju, bila pogrešna inicijativa.
Jeste li ikada pisali pod pseudonimom?
Ne, mislim da nisam. Šaleći se, napisao sam možda, prije svega tijekom školovanja, negdje nešto pod lažnim imenom, ali ne, nisam nikada pisao pod pseudonimom.
Da ste građanin Velike Britanije, biste li glasali za Brexit?
Bio bih apsolutno za to da Velika Britanija ostane u Europi. Uostalom, kao i moji engleski prijatelji, moj učitelj engleskoga i prijatelj, ali i mnogi drugi nikako se ne slažu s tim potezom. Oni smatraju da je to na njihovu štetu i na štetu Europe.
Dapače, reći ću vam da sam oštro kritizirao kad je jedan visoki europski dužnosnik, mislim da se zove Tajani, prilikom posjeta engleske premijerke Europskoj uniji s njom govorio i službeno je pozdravio na engleskom. Pa sad, Europska unija ima bezbroj prevoditelja i tumača, a drugi put, kad je došao kineski premijer, njemu se nije obraćao na kineskom i ne bi mu se tako obratio niti da je znao kineski.
Meni je sasvim korektno da engleski nije službeni jezik Europske unije. Jest, istina, jako je važan, ali ne vidim razlog da se engleskom premijeru obraća samo na engleskom jeziku. To mi je izgledalo kao bedasti dokaz kompleksa manje vrijednosti.
