Prvi put nakon godinu i pol, dječak koji je u bjelovarskoj Drugoj osnovnoj školi prošao pakao zlostavljanja svojih vršnjaka iz razreda jučer se iz škole do autobusnog kolodvora nije, kao obično, vraćao sam, već u društvu prijatelja. Nakon što je u ponedjeljak premješten u drugi razredni odjel, također prvi put u klupi nije sam, već s prijateljem. Promjene su to koje su na dječakovo lice nakon mnogo vremena izmamile osmijeh.
Uljez u njihovu razredu
– U razredu su me svi lijepo primili, čak su me jučer nagovarali da tijekom odmora s njima pjevam. No bilo me sram pa sam samo otvarao usta – kaže dječak. No slično je, kaže, bilo i lani, kada su ga prvog dana škole doveli u nesretni razred.
– Bio sam uplašen, ali i tužan jer sam zbog selidbe morao napustiti školu u Vukovaru, gdje sam imao mnogo dobrih prijatelja. Bilo mi je čudno što moram sjediti sam u klupi. Nekoliko dana sve je bilo u redu. No ubrzo su počela prva zadirkivanja kako sam uljez u njihovu razredu, da nisam njihov te zašto sam baš ja morao doći k njima. Nisu se željeli sa mnom družiti, jedino kad su morali, primjerice za vrijeme grupnog rada, no ni tada mi ni u čemu nisu htjeli pomoći. Uvijek sam bio sam, čak i na izletima. Sa mnom u autobusu nitko nije želio sjediti. Nakon dva, tri mjeseca škole, postalo je sve gore. Pljuvali su mi u kapu, flomasterima mi šarali po odjeći. Crnom masnom bojom nacrtali su mi brkove, a onda me ismijavali da sam razredni Hitler. Ni to im nije bilo dovoljno pa je krenulo s podmetanjem nogu, vješanjem za ormar, navlačenjem za uši, a sve uz pogrdne izraze – retardirani glupane, spavaš u grabi... Najviše me boljelo kada bi me bacali visoko u zrak, a potom pustili na pod ili me hvatali kako su znali i mogli. A boljelo je i kada su me nogama udarali u kuk koji mi je ozlijeđen u prometnoj nesreći – prisjeća se.
Ljutit jer je nemoćan
Kaže da je u početku sve to tajio od roditelja, sve dok majka zimus nije primijetila njegovu potištenost. Dječak teško verbalizira vlastite osjećaje, no ipak kaže kako je više bio ljutit nego žalostan. Bio sam, kaže, bijesan na sebe što sam tako malen i nemoćan da im se suprotstavim. Stoga sam najčešće šutio, plakao i trpio. Dodaje kako je mira imao samo na satovima vjeroučiteljice i nastavnice njemačkog, pred kojima su se zlostavljači morali povući.
Kolega mu se ispričao
Dječak kaže da mu je u školi prišao kolega iz bivšeg razreda i ispričao se za sve što je učinio. No dodaje kako ni isprike ni vrijeme neće moći izbrisati ono što je prošao. – Mislim da im to nikada neću moći čista srca oprostiti – veli dječak. Njegovu obitelj obasipaju stotinama poruka potpore. Hrvatska obitelj iz Njemačke na internetu je pokrenula humanitarnu akciju za pomoć kako bi što prije izgradili krov nad glavom i preselili se u novu kuću.
Vjerovatno je mali Srbin.