Branislav Grubački Guta jedan je od najzanimljivijih sugovornika za bilo kojeg novinara ili novinarku. Ovaj aktivist, političar i veliki kritičar režima Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića prošao je u proteklih gotovo 40 godina toliko događaja da je to i nemoguće navesti u jednom intervjuu. Pokretač kultnoga kluba Zeleno zvono u Zrenjaninu, osnivač pokreta Novi optimizam, nekadašnji zastupnik u Skupštini Srbije u vrijeme Zorana Đinđića, čovjek koji se protivio tenkovima koji su išli na Vukovar, proglašen izdajnikom te su mu 1999. do temelja spalili klub Zeleno zvono. Sada je zastupnik Zeleno lijevog fronta u parlamentu AP Vojvodine i jedan od važnijih sudionika svih akcija protiv Vučićeva režima. Samo u posljednjih osam godina organizirao je nekoliko stotina tribina i javnih skupova u Srbiji. Proslava 20 godina Novog optimizma, čije su priznanje "Dušan Mitrović" ove godine dobile građanske inicijative, bila je idealan povod za razgovor za Obzor.
Prije dvadeset godina izašli ste iz politike i osnovali pokret Novi optimizam. Što je bio glavni motivi?
Nakon izbora 2003. godine, kada sam shvatio da društvo u Srbiji nije doživjelo katarzu u odnosu na strašnu činjenicu da je strijeljan prvi demokratski premijer Srbije dr. Zoran Đinđić, a da su se stranke, kako da kažem, ravnale prema tom istom javnom mnijenju koje to nije shvatilo, nisam vidio sebe u politici koja ne sagledava strahotu te činjenice. Dakle, bio sam jedno osam mjeseci nakon isteka mandata bez ikakve realne ideje što da radim dalje, ali s obzirom na to da sam tada imao privatnu firmu Zeleno zvono, u kojoj su se okupljali mnogi ljudi, i to ljudi koji su sa mnom dijelili društvene i političke poglede i vrijednosti, odlučio sam osnovati Novi optimizam. Mislio sam da je u tom trenutku važna poruka da bez obzira na to što znamo koliko je strašno živjeti i djelovati u Srbiji u kojoj se na politički kontekst ubojstva Zorana Đinđića uopće nije odnosilo na primjeren ljudski, politički i društveno odgovoran način, mi smo mislili da, eto, grupa ljudi oko mene i ja imamo taj kapacitet da pošaljemo poruku novog optimizma. Dakle, da je to optimizam koji shvaća realnost, ali koji kaže da je prva poruka ta da je Novi optimizam pokret svih građana Vojvodine i Srbije koji ne žele biti taoci mračnih devedesetih. Te mračne devedesete su eskalirale, a one nisu završene 5. listopada. Dakle, njihov poraz nije bio 5. listopada, štoviše oni su imali taj revanš 12. ožujka 2003. godine i mi smo razmišljali kako ne možemo ostati pasivni u odnosu na to. Ljudi koji su činili prvi krug Novog optimizma većinom su se bavili kulturom, nisu bili u politici. Bavili su se organizacijom kulturnih djelatnosti, ali sam ja praktično iz svog habitusa i svoje unutarnje potrebe da se društvo mijenja nabolje želio da taj političko-aktivistički pristup unesem među tu grupu ljudi.
Kada ste već spomenuli Zorana Đinđića, Zoran Živković rekao je da je on najveća ličnost Srbije u posljednjih sto godina?
Nemam dilemu po tom pitanju. Bio sam zastupnik u parlamentu koji je birao Zorana Đinđića za predsjednika Vlade, a birao je istog tog Zorana Živkovića za premijera nakon ubojstva Zorana Đinđića. Tako da sam ne samo netko tko je sa strane promatrao politička događanja nego sam i doslovno bio ozbiljan akter samom činjenicom da sam bio u parlamentu koji je izabrao i jednog i drugog za premijera.
Kako biste u nekoliko riječi opisali Zorana Đinđića?
Bio sam član Lige socijaldemokrata Vojvodine koja je bila članica DOS-a. Dakle, mi smo zajednički zastupnički klub, pa u tom smislu nije bilo previše razlike između stranaka. Nisam bio član Demokratske stranke, niti sam surađivao s njim na nekom dnevnom ili stranačkom nivou, a moje poznavanje s njim bilo je takvo da smo se međusobno prepoznali, da smo razmjenjivali razne poruke i dosjetke jer on je bio izuzetno duhovit čovjek i, kako da kažem, shvatio je moj ironičan pristup i politici i uopće načinu na koji se politički život odvija. I on je to ne samo prihvatio nego je i sudjelovao sa mnom u tome. Bili smo desetak puta zajedno na raznim mjestima, ne mogu reći da sam bio prijatelj, ali sam bio netko tko je bio dobar znanac s njim i netko tko je razumio njegovu ulogu u poslu u postpetooktobarskoj Srbiji.
Kada govorimo o Đinđiću, jeste li gledali seriju "Sablja"?
Gledao sam vrlo emotivno seriju koja nema obavezu točno pratiti historijske fakte, koja ima neku umjetničku slobodu da tumači činjenice na način koji taj autor scenarija i redatelj vide. Nemam do kraja jasno izražen stav, ali tu ima milijun stvari koje, naravno, nisu apostrofirane: od onog što se treći put napio u životu kada je ubijen Zoran Đinđić, do onog koji je predvidio sudbinu Zoranu Đinđiću tako što ga je usporedio, mjesec dana prije ubojstva, s Titom kada je imao probleme s nogom, do njihova vrhovnog oca sve te politike Vojislava Šešelja koji je otvoreno likovao. Svi radikali, dobro se sjećam toga, mogli su to prikazati, kako su likovali u Skupštini dan poslije ubojstva Đinđića, kako su se smijali i praktično taj čin ne samo odobravali nego ga i podržavali. Tu ima puno nedorečenih stvari, ali mislim da je važna ta serija da se otvori to pitanje jer ta hipoteka političkoga konteksta ubojstva Zorana Đinđića, uloge Koštunice i njegovih suradnika nije otvorena i na pravi način obrađena i mislim da nas to čeka i u bliskoj budućnosti.
Spominjući ovu dvojicu kad ste govorili o pijanstvu nakon Đinđića, tu ste aludirali na Nikolića i Vučića?
Da.
Dvadeset godina od osnutka Novog optimizma, 20 godina koje se obilježilo u Beogradu, koliko se Srbija promijenila, i je li se uopće promijenila?
Mislim da je to pitanje za kvalificirane ljude koji se zaista bave dubinskim istraživanjem javnog mnijenja u Srbiji.
Mislim da ste prava adresa za ovakvo pitanje, a mi se jako dugo i dobro poznajemo pa smatram da je to sasvim u redu kazati i zbog naših čitatelja i čitateljica.
Naravno da znam osnove, kao i svi koji vide da je Srbija duboko zaglibljena u nacionalističkoj paradigmi, da je ta naprednjačka vlast sve samo ne napredna i da su to zapravo radikali presvučeni u nekakve kvazieuropske propagatore. Stanje u medijima je katastrofalno, korupcija je na himalajskih visinama. To je vlast kriminalne oligarhije razbojničkog udruženja.
Spomenuli ste mračne devedesete. Za ljude u Hrvatskoj mislim da je važno napomenuti da ste organizirali prosvjedne akcije i kada su tenkovi išli na Vukovar.
Da sad ne pravimo kako sam imao neku veliku ulogu... Tada nisam imao nikakvu organizaciju. Imao sam privatnu firmu Zeleno zvono, koju smo otvorili u lipnju 1991., kada je pola mojih potencijalnih gostiju bilo u Erdutu, u ratu koji Srbija, kako je vlast tvrdila, nije vodila. Nisam imao kapaciteta, političkog i organizacijskog, da se suprotstavim tome, ali mi je kao čovjeku bilo jasno što se tu događa i imali smo prve slogane. Prvi slogan Zelenog zvona bio je protiv one specijalne emisije na TV Beogradu, gdje se širila nacionalistička propaganda mašinerija Slobodana Miloševića, takozvana specijalna emisija koja je svakog dana trovala ljude sat vremena poslije Dnevnika izmišljenim vijestima i potpunom inverzijom o tome što se događa, u ovom slučaju, u susjednoj Hrvatskoj. A mi smo tada imali slogan "Preskočite specijalnu emisiju, dođite u dobre volje misiju". To su bili naivni pokušaji da se zaustavi ta pošast vlasti Slobodana Miloševića, JNA i svih paravojnih formacija koja su tada harale i činile ratne zločine po Hrvatskoj. Dakle, to je bio osobni čin više nego što je to bilo ozbiljno suprotstavljanje. Mogu reći samo to da sam noći proveo plačući. Sjećam se jedne noći kada su prikazivali filmove, kada sam gledao film "Lovac na jelene", plakao sam kao dijete, gledajući taj film i razmišljajući o tome kako ljudi ne razumiju što je rat i što on donosi i kako će sve to završiti za pojedince.
Zeleno zvono bilo je kultno mjesto kulture u Vojvodini, ali i izvan granica Vojvodine, odnosno Srbije. Imalo je regionalno značenje. U njemu su nakon normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije nastupili mnogi hrvatski pjevači i grupe. Nažalost, Zeleno zvono je zatvoreno u Zrenjaninu prije osam godina opstrukcijom tadašnje vlasti?
Možda je prvi novi optimist bio, a da to nije ni znao, Ante Marković. Mi smo devedesete godine odlučili upustiti se u tu privrednu utrku, odnosno igru. On je rekao da je on trener, a da smo mi igrači. I ja sam tada odlučio otvoriti Zeleno zvono, renovirajući staru kuću svog djeda. Ta cijela priča zamišljena je 1990. iz potpuno drukčije vizure, iz vizure privrednih reformi, jakog dinara i naše naivnosti da će cijela Jugoslavija biti dio nekakve europske zajednice i da neće pobijediti nacionalističke oligarhije, nego će Ante Marković sa svojim konceptom dovesti do mirne luke Jugoslaviju ili republike, ne ulazeći u to, ali da jednostavno rata neće biti. I mi smo iz te vizure krenuli raditi ozbiljan projekt gdje bi bila pizzerija, galerija, teniski klub i velika terasa na kojoj bi se odvijali kulturni događaji. I dočekali smo da počnemo godinu dana poslije i da je na otvorenju pola gostiju bilo mobilizirano u ratu u kojem Srbija navodno nije bila. Ideja je bila gospodarska. Mene je vodila situacija, nisam mogao zatvoriti oči pred činjenicom da Srbija srlja u rat koji će do te mjere devastirati ne samo ljude u susjednim republikama nego i da će razvaliti društvo u kojem živimo. Kao građanin nisam htio ostati slijep na ono što me okružuje. Neke od parola Zelenog zvona bile su: bez narodne muzike, bez dilera, bez mraka. To je bio objekt u kojem se puštala normalna muzika, u kojem nismo dozvoljavali da se skupljaju ljudi iz kriminalnog miljea. Intencija je bila da se sačuvamo, da sačuvamo zdrav razum, da sačuvamo sebe kao ljude od integriteta, da nas sutra ničega ne bude sram, ali ta se situacija do te mjere komplicirala da nisam mogao čuvati samo sebe, nego sam pokušao sačuvati i što šire okruženje. Koliko sam u tome uspio 90-ih, vrlo je upitno. Nakon 1995., kada je rat zaustavljen, u Zeleno zvono počeli su dolaziti bendovi iz Slovenije. Bilo je nekoliko bendova iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Mi smo 1999. godine, među ostalim i zbog tog našeg angažmana, doživjeli da na početku bombardiranja budemo optuženi kao NATO lokatori, pa nam je lokal devastiran, propucan i na kraju spaljen i nikada nitko nije za to odgovarao. Tako da nema kraja u toj nekoj epopeji Zelenog zvona, Novog optimizma i mene. I to traje praktično ne samo 20 godina Novog optimizma nego i više od 33 godine od osnivanja Zelenog zvona. Tada smo pravili događaje koji su bili suprotni točkama na kojima je počivao režim Slobodana Miloševića i to se nije oprostilo i račun nam je ispostavljen 1999., kada je izvorno Zeleno zvono uništeno. Naravno, pokušali su i drugi dio naše ispostave, naše firme, u kazalištu u Zrenjaninu uništiti time što će nam otimati terase, slati nam financijske inspekcije, razvaljivati nas po svakoj osnovi. S ostatkom Zelenog zvona dočekali smo tu 2000. misleći da je vrijeme da počnemo normalno raditi i živjeti.
Zeleno zvono zatvoreno je u Zrenjaninu prije osam godina?
Eto, da ne budem lažno skroman, kako ste mi rekli da sam skroman, mislim da Srbija ne može naprijed dok ne razriješi politički kontekst ubojstva Zorana Đinđića, a da Zrenjanin ne može dalje dok ne razriješi hipoteku spaljenog Zelenog zvona i moje protjerivanje iz grada. Kad smo kod hrvatskih izvođača, za koje ste me maloprije pitali, doveli smo Rundeka. Prvi koncert Rundeka poslije 2000., prvi poziv je išao prema meni, organizirali smo s Perom Janjatovićem i Zoranom Vulovićem. Neno Belan tu je možda bio najvažniji. To je veliko prijateljstvo i bratstvo. Mi smo i kućni prijatelji. On je bio na prvoj promociji Novog optimizma 2005. godine. Sjeo je u auto, ponio gitaru i odsvirao dvije pjesme u famoznoj galeriji Ozon, na samoj promociji Novog optimizma, i ponosan sam na naše prijateljstvo.
Vratimo se na aktualnu političku situaciju. Kao zastupnik u pokrajinskom parlamentu sudjelujete u svim aktivnostima, posebice nakon velike tragedije u Novom Sadu, gdje vlast na sve načine pokušava izbjeći odgovornost. Sudjelovali ste i u blokadi suda, studenti su se digli. Masovni prosvjedi i akcije opozicije po cijeloj su Srbiji, a Vučićev režim šalje svoje ljude da ih pokušaju razbiti. Je li vlast Aleksandra Vučića ozbiljno uzdrmana?
Mislim da jest. Godinama se ničim drugim ne bavim nego kako da srušim režim Aleksandra Vučića i njega osobno. Uvijek sam mislio da je nemoguća bilo kakva promjena, reforma, dok je Aleksandar Vučić na vlasti. Ne možeš reformirati radikale, to još nitko nije uspio, pa neće uspjeti ni ovdje. U preambuli svega je smjena Aleksandra Vučića i njegova režima. Prije godinu dana bio sam na izborima i postao pokrajinski zastupnik i poslije toga sam postao član Zeleno lijevog fronta te djelujem i u pokrajinskoj skupštini. Naravno, na tim blokadama u Novom Sadu ne samo da mi je bilo mjesto po mojim moralnim načelima nego je to i moje radno mjesto. U ovome nema uzmicanja. Novi član Novog optimizma, dobitnik prošlogodišnje nagrade, Pavle Cicvarić i sada je na blokadama. Studenti su se digli, poljoprivrednici, kulturni radnici itd. Meni se čini da je vlast ozbiljno uzdrmana i da je ovo prilika za konačnu smjenu ovog režima i nadam se da će to ići nenasilnim putem. Dakle, bavim se samo stvarima u kojima imam uvid i utjecaj.
Vlast vas je optužila da nasilnim putem želite smjene, da izazivate građanski rat i da lešinarite nad tragedijom u Novom Sadu?
Vlast, što je ostalo od vlasti? To da smo izdajnici i strani plaćenici? U ovom slučaju problematično im je to da je mnogo mladih ljudi diglo glas, pa sada ne znaju kako da se s tim izbore. Sada govore o šačici studenata. Naravno da se vidi da je velika većina studenata na svakom fakultetu koji je blokiran. Vidi se na tom plenumu želja mladih ljudi za promjenom i to je neki novi optimizam koji vidim u svemu ovome strašnome. Ovo je tragična činjenica, tragična stvar. Poginuli su ljudi koji su se stjecajem okolnosti našli na željezničkoj stanici toga 1. studenoga 2024. Ta smrt nije izazvana nekakvim meteorološkim razlozima i nekim stvarima koje se nisu mogle kontrolirati. Taj 1. studenoga je zločin, a poruka da su ljudima na vlasti ruke krvave je primjerena. Dakle, poruka je da s ovom vlašću sreće nema. Njima je jedina želja pljačka, a nacionalizam je samo sporedno sredstvo, kao i svim nacionalistima, dok je pljačka ono čemu teže.
Da ne zaboravimo kako su prije ovih velikih prosvjeda i tragedije u Novom Sadu bili i prosvjedi protiv iskopavanja litija. Jesu li vas razočarali europski lideri koji su došli u Beograd svojim poslom i zbog toga dali podršku Aleksandru Vučiću?
Što bi rekao najveći jugoslavenski pjesnik Đorđe Balašević, ždrijeb nam nije bio naklonjen. Živimo u lošim vremenima kada su i u mnogim europskim i svjetskim silama trećerazredni i petorazredni političari, naravno skloni u prvom redu korupciji. Ovdje vidimo da je Aleksandar Vučić možda prvo shvatio da nije samo on polusvijet, nego da je polusvijet i ono što nas okružuje i on se u tom smislu vlada tako što raznom rasprodajom naših nacionalnih resursa kupuje njihovu naklonost. A to što europska zajednica trenutačno igra s Aleksandrom Vučićem, to bih usporedio s Dafinom i s bankama, s onim piramidalnim bankama devedesetih godina u Srbiji, kad su se ljudi nadali da je to još jedan krug, da okrenu još mjesec dana, da uzmu 10 posto kamate na mjesečnom nivou ili 15 posto, pa će uzeti novac, pa će, kako da kažem, odustati i gledati sa strane što se dešava jer su znali da će se to urušavati. Mislim da Europska unija otprilike tako igra, što je potpuno pogrešno s Aleksandrom Vučićem, kao i s ulaganjem u Dafiment banku, i misle "samo da uzmem još ovo što nam je nuđeno", ali on nudi i ono što ne traže. On nudi od litija do Elektroprivrede, svakome ponešto, nuklearke Kinezima, daje jedno Rusima i još im ne uvodi sankcije, Naftagas je i dalje u njihovim rukama. Vojvodina je time potpuno devastirana. Trumpovu zetu daje Generalštab da gradi, što je sumanuto, Beograd na vodi navodno radi s Arapima. On prodaje obiteljsku srebreninu zbog opstanka na vlasti.
Kako komentirate izbor Tonina Picule za izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju?
Vjerujem u potpuno drukčiji pristup EU prema Srbiji poslije dolaska Tonina Picule, a na njemu je da to i dokaže.
Odnosi između Hrvatske i Srbije već su godinama na najnižoj razini?
Meni je to tužno i mislim da to nije normalno. Prvi smo susjedi, dijelimo isti ili sličan jezik, kako god želite, dijelimo zajedničko kulturno nasljeđe i to je teško poremetiti političkim ispadima. Naravno da je strašno da se svake godine nađe povod da se zatruju ti odnosi, ali vjerujem u mlade ljude koji su novi optimizam cijele regije.
Mogao bih podsjetiti na to da ste bili simpatizer Cibone i Dražena Petrovića?
Volio sam to. Osamdesetih sam prodavao knjige, bio sam prodavač knjiga Globusa iz Zagreba i u Zagreb sam često dolazio, tako da sam imao priliku uživo gledati Cibonine utakmice, a mogu reći da sam stekao i velika prijateljstva. Vjerujem da će se netko tko pročita ovaj intervju sjetiti prodavača knjige iz Zrenjanina kojeg su zvali Vasa Ladački jer nisu mogli zapamtiti moje ime i prezime. Znali su da dolazim iz Vojvodine. Bio sam im simpatičan i imam dobre uspomene iz tog vremena.
VIDEO U Skupštini Srbije došlo do fizičkog obračuna zastupnika
Pa ovo je stvarno smješno.Za koga pišete ove članke?