Čini se da je gotovo. Linić je na samom kraju 2013. bacio svoju malu, prljavu udicu s pričom da bi mirovinci trebali ulagati u nekakve nepostojeće projekte ili ih u protivnom treba ukinuti i vrlo je brzo upecao hrpu ribica. Odmah je bilo jasno da Linić zapravo samo testira medijski teren kako bi vidio hoće li proći ideja izvlačenja novca iz džepa mirovinskih štediša, a gotovo trenutačno javili su se gorljivi pobornici te jako neodgovorne ideje. Fenomen je kako se loše stvari brzo i lako primaju u Hrvatskoj.
Ovih dana vodio sam jedan pomalo neugodan razgovor s bliskim prijateljem koji ima dilema oko smisla 2. mirovinskog stupa te me je upozoravao da treba biti demokratičan u raspravama te strpljivo slušati one koji se zalažu za ukidanje 2. mirovinskog stupa i glupo svaljivanje sve odgovornosti za budućnost na davno propali 1. stup ili sustav međugeneracijske solidarnosti. Pokušao sam reći da je ovo jedno od onih pitanja gdje ne mogu biti dva ili tri odgovora. Grube demografske i ekonomske projekcije su takve da vrlo jasno pokazuju da se jedino pošteno rješenje za buduće generacije može tražiti u individualiziranju mirovinske štednje. Sve drugo su, što se kaže, obećanja ludom radovanja. Međutim, kad zauzmete tako jasan i eksplicitan stav, najednom se nađete u zoni u kojoj nehotice jednostavno vrijeđate prevelik broj ljudi koji drugačije misle i ne mogu prihvatiti da – krivo misle. Reakcija mog prijatelja je, naravno, bila ista kao što bi bila i kao što će biti reakcija onih koji u 2. stupu vide nekakvu sistemsku grešku.
Moj prijatelj samo je prijateljstva radi zaključio da nisam demokratičan te da sa mnom o tome neće raspravljati. Dobro sam prošao. U svakoj drugoj situaciji krenule bi priče o zabludama neoliberalizma koje bi završile na uvredljivim tezama o nama “izdajnicima”, onima sklonima stranim patronatima i domaćim prodanim dušama dok su oni ponosni idealisti, odgovorni i socijalno osviješteni ljudi koji svima (međugeneracijski) žele dobro. Uh, ponovit ću i široj javnosti što sam rekao i prijatelju: to jednostavno nije tako. Možemo raspravljati o tome treba li i u kojoj mjeri promijeniti nadzor i način upravljanja društvima za upravljanje mirovinskim fondovima, ali sada kad se tijekom godina zahvaljujući mirovinskoj reformi dogodilo da je u ovom društvu ušteđeno više od 50 milijardi (!!!), onda najednom taj fenomen, to nešto što ni na koji drugi način ne bismo bili u stanju uštedjeti, nego bismo sve rasprčkali, taj zalog održive budućnosti sada treba srušiti zbog trenutačnih parcijalnih interesa i sasvim običnog politikantstva.
Linić nema znanja, vještine i moći da spasi proračun na drugi način doli otimačinom od budućnosti mirovinskih štediša. On čak zbog zakonskog rješenja ne može legitimno opljačkati drugi stup jer je mirovinska štednja u Hrvatskoj srećom definirana kao osobna, ali može zaustaviti dotok novca u 2. stup i tako na klasični kukurikavski način uprskati stvar.
Naravno, sada se u argumentima protiv 2. stupa izvlače argumenti da je to već učinila većina zemalja koja ga je uvela po diktatu Svjetske banke. Prvo, nikada u povijesti to što je nešto napravila većina nije jamčilo da je to naročito pametno. Drugo, pogledajmo malo bolje što su točno učinile te zemlje. Treće, Svjetska banka dijelila je zaista dobre savjete.
Nije sada ugodno slušati mudrovanje nečega što se zove Sindikat umirovljenika koji bi novac 2. stupa oteo za sebe. Nećemo polemizirati s organizacijom koja pretežito organizira i udružuje siromašne umirovljenike. Znamo da im treba novac. Međutim, zašto se zovu sindikat ako ne rade i zašto novac žele oteti budućnosti svoje djece i unuka? Zašto ne izađu na ulice i gorljivo otmu novac negdje drugdje, ali nikako od budućnosti, nego od rastrošne sadašnjosti? Zašto, recimo, odlučno ne zatraže da se broj općina i gradova sreže na desetinu te se veći dio oslobođenog poreza na dohodak preusmjeri u mirovine? Nije li bolje oteti neučinkovitoj birokraciji i racionalizirati zemlju nego neselektivno otimati djeci i unucima? Mnogima nije.
odličan tekst - no živimo u vrijeme kad je ovo drugo "neselektivno otimanje djeci i unucima jednostavnije " jer oni nemaju sindikat kao umirovljenici nit i stranku umirovljenika, niti načelnika niti tajnicu, u nekoj maloj općini , koja je samasama sebi svrha. -Nnajteže je reorganizirati svoje - uvijek je lakše tuđe. " Umirovljenici su malo i sebični i ne vole se bosti s rogatima "