Bio je to pravi trijumf hrvatske kulture. I to glazbene. Prije dva tjedna, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na inicijativu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu okupili su se mladi glazbenici iz... kako ono sada treba reći? A da. Iz Hrvatske i šire. Taj izraz u ovom slučaju obuhvaća studente visokoškolskih glazbenih ustanova iz Slovenije, Austrije i Mađarske te nekolicinu iz Srbije te Bosne i Hercegovine.
Uglavnom, otprilike polovica orkestra bila je naša: čitavu sekciju prvih violina, veliku većinu drugih violina i viola te pola kontrabasa popunile su studentice i studenti zagrebačke Muzičke akademije, a i ritam je udarala zagrebačka udaraljkaška sekcija. Divota. Uz njih violončelistice i violončelisti iz Budimpešte i Graza, odakle su stigle i sve flaute, dok su Slovenci bili najbrojniji na limenim puhačkim instrumentima.
Svi su oni danima boravili u glavnom gradu Hrvatske. Ovdje su uvježbavali program koji se većim dijelom sastojao od djela hrvatskih skladatelja. Svirali su “Sunčana polja” Blagoja Berse, djelo koje obiluje hrvatskom folklornom motivičkom građom, sve do pastirskih frulica, a uz to i Koncertantnu fantaziju za klavir i orkestar Dore Pejačević u kojoj se, kao solist, predstavio mladi zagrebački pijanist Vedran Janjanin koji završne godine svog studija, u okviru Erasmusa, provodi u Budimpešti.
Kako bismo pokazali kojoj i kakvoj Europi pripadamo, u drugom dijelu koncerta izvedena je “Život junaka” njemačkog skladatelja Richarda Straussa. I sve to pod ravnanjem hrvatskog dirigenta i zagrebačkog profesora, maestra Mladena Tarbuka.
No, to nije sve. Osim što su mladi glazbenici iz “šire” došli u Hrvatsku i upoznali se s dva važna djela hrvatske glazbene baštine, ukorijenjena i izrasla na temeljima europske glazbene kulture i tradicije, čitav je orkestar nakon toga otišao i na turneju. Ovaj hrvatsko-europski program predstavili su publici u Ljubljani, Grazu i Budimpešti. Europsko, a naše, hrvatsko, a europsko. Može li bolje? Zagrebačka Muzička akademija, premda se nije preimenovala u glazbenu, što joj zamjeraju u terminologiju neupućeni nacionalisti, napravila je projekt koji služi na ponos i hrvatskoj kulturi i hrvatskoj državi, a osobito novoj vlasti koja je nekim kadrovskim rješenjima pokazala namjeru da provede nacionalnu kulturnu revoluciju. Svaka čast.
Uz jednu opasku. Nitko, ali baš nitko iz vrhova te nove hrvatske vlasti nije se udostojao pojaviti na tom koncertu u Lisinskom, zapljeskati uloženom trudu i ostvarenom uspjehu jedne hrvatske institucije i njenih studenata i profesora i pokazati da mu je i osobno stalo do te i takve kulture. Premda budno prati i hvali svaki uspjeh hrvatskih sportaša, a kad stigne i navija u hrvatskom dresu na tribinama, hrvatska predsjednica nije se udostojila uputiti im ni nekoliko poticajnih riječi na Facebooku. Premijer? Dobro, čovjek je stvarno zauzet i leti na sve strane tražeći spas posrnuloj hrvatskoj ekonomiji. Zato je i imenovao ministra kulture, kojeg također nije bilo u Lisinskom. Naposljetku, premda je čitav projekt pravi kulturni odraz hrvatske vanjske politike i odlučnosti da se okrenemo prema Zapadu, a na putu prema Europskoj uniji budemo svjetionik istočnim susjedima, nije u Lisinski došao ni ministar vanjskih poslova da čuje kako je to kad zasvira simfonijski orkestar mladih ljudi iz Hrvatske i šire.
Naravno, to je umjetnost, a ne sport. To je suradnja, razmjena i zajedništvo, a ne natjecanje. Tu se ne raspaljuju strasti i ponos na račun drugačijih i drugih, nego se njeguje međusobno upoznavanje i sudjelovanje u nečem boljem, trajnijem i većem nego što su prolazni politički i ostali interesi i floskule. Da bi se s drugima sviralo, hrvatsku ili bilo koju drugu glazbu, druge se mora i pažljivo slušati i s njihovim se notama uskladiti. To zna svaki glazbenik, kao i svaki imalo u glazbenoj kulturi obrazovani građanin. To je znala publika u Lisinskom koja je glazbu i glazbenike nagradila velikim pljeskom.
Lijepo je sve to u svom uvodnom govoru prije zagrebačkog koncerta istaknuo i dekan zagrebačke Muzičke akademije Dalibor Cikojević, stavivši naglasak na upoznavanje. Umjesto apstraktnog pojma okićenog ponekom predrasudom, imenice Hrvat, Slovenac, Austrijanac, Mađar, Srbin, Bošnjak za glazbenike ovog orkestra dobile su lica njihovih kolega s kojima su sjedili i svirali u istom orkestru. Lijepa je pomisao da barem nekima od studenata iz susjednih zemalja od sada Hrvatsku u njihovu pamćenju predstavljati himnička pjesma rogova kojom počinju Bersina “Sunčana polja”.
Nije s ovog koncerta izostala samo politička elita. Izostala je, kao i uvijek do sada, i ona masa Hrvatina koja je u posljednjih mjesec dana najprije otkrila da je važna komponenta nacionalnog identiteta i kultura, a odmah potom, na svoj užas, da su se o toj kulturi do sada brinuli kojekakvi Jugoslaveni, ljevičarski nastrojeni anacionalni i protuhrvatski tipovi, komunjare i titoljupci. Odnosno, kako galame većinom oni koji u kazalište ili na ovakve koncerte nikada nisu nogom kročili, ta je banda hrvatsku kulturu razarala, podrivala i odnarođivala. Neće takvi razmisliti o porukama i poukama hrvatsko-europskog orkestra. Ili će možda, zbog onih nekoliko mladih glazbenika iz Beograda, Sarajeva i Banje Luke, kao i svaki put do sada na sam spomen bilo kakve kulturne suradnje s istočnim susjedima, i u ovom projektu vidjeti podmukli pokušaj provođenja velikosrpske politike umjetničkim sredstvima.
Svi ti tipovi odjednom u malom prstu imaju kulturnu ideologiju Antonija Gramscija i baš sve znaju o izdajničkim izrodima poput Olivera Frljića. Srećom, isto tako i dalje ne znaju ama baš ništa o Blagoju Bersi. O Dori Pejačević i Richardu Straussu da ne govorimo. Ako ništa drugo, barem jedan segment hrvatske kulture siguran je od kulturne revolucije Hrvatina. Za sada. Dok ih netko dodatno ne “obrazuje”.
>> Treba li hrvatska kultura stečajnog upravitelja?
Ja se ne čudim što Pofuk piše ali se, kao čitatelj, čudim što Večernjak objavljuje!