Smiješi nam se žica! Žilet-žica! A problem kad se ogradiš žicom je što nikad ne znaš pouzdano gledaš li je izvana ili iznutra. Svoj dom, mjesto na kojem se osjeća ugodno i sigurno, nijedan normalan čovjek ne štiti bodljikavom žicom, zato je svatko nastoji uvaliti nekom drugom – “ne u mojem dvorištu”, izvan vidokruga, preko horizonta. No, ona i dalje ostaje činjenica koja budi klaustrofobiju.
Lako se ravnoj Mađarskoj ograditi! Cinik bi zaključio da su oni na žicu očito navikli – čini se da ne mogu bez nje, da im je ostala urezana u svijest. Doista nije posve sigurno koga žica treba kontrolirati i kome je namijenjena – onima unutra ili onima vani. Kao što nije u svakom trenutku posve sigurno ni tko je to unutra, a tko je vani.Nema ipak dvojbe da će rijeka ratnih izbjeglica i ekonomskih migranata tim više željeti na ovu stranu što ograda između “nas” i “njih” bude viša. No, treba uvijek imati na umu da ni Maginotova linija nije bila nepremostiva prepreka.
Cilj ograde je prije svega usporavanje i preusmjeravanje. U trenutku kad svi budu ograđeni žicom, izbjeglice će se ponovno pojaviti na onom prvom, najlogičnijem mjestu. Horgoš kao ulazak u schengenski prostor, Bajakovo zato što se Hrvatska iskazala kao susretljiv domaćin koji će vas što prije o svojem trošku isporučiti dalje. A hrvatski premijer kao jedan od konspiratora gradnje slobodnog koridora prema obećanoj zemlji – Njemačkoj – na kojem su suspendirani nacionalni zakoni i schengenska pravila.
Hrvatska je tako ovih dana nešto poput crvotočine iz Zvjezdanih staza Deep Space 9, kojoj stalno prijeti urušavanje, ali ipak i dalje funkcionira. Mađari su ovih dana u uobrazilji našeg premijera nešto kao Klingonci, no, jasno je da su oni imali jake razloge za obranu te da to nema nikakve veze s Inom i Molom niti odnosima s Hrvatskom, jer cijeli taj val izbjeglica prelijeva se mjesecima preko njihovih granica, bez ikakvih garancija da im sutra Njemačka neće pola njih vratiti, nakon što im odbije zatraženi status. Očito Orbán mnogo bolje procjenjuje što se sprema, jer u trenu kad je on počeo graditi zid, Milanović je očekivao tek nekoliko stotina izbjeglica. A u tih tridesetak dana podunavskim koridorom prošlo ih je – više od 200 tisuća.
No, boli Milanovića briga što Mađarska more nema. On “ekipici” ne vjeruje. Kaže pak da vjeruje da će zima prekinuti taj val, no bit će da se radi o samo još jednoj njegovoj krivoj procjeni. Jer svi koji žele na zapad znaju da se prozor pomalo zatvara te da na proljeće može biti već prekasno. Bit će još manje obitelji s djecom, no val neće dramatično usporiti sve dok Njemačka ne kaže da više nikoga ne prima, a ni tad neće potpuno stati. U tom smislu bizarne su Milanovićeve izjave da će Grčka “profunkcionirati uz malo njemačke pomoći”, te da će grčka obalna straža početi vraćati izbjeglice na moru, što je sasvim iluzorna zamisao. Kako uopće može od Grka zahtijevati nešto što sam nije spreman napraviti u vlastitoj državi?Hrvatski sustav bio se skršio u prvih 48 sati, no, treba priznati, hrvatska vlada brzo se kockarski prilagodila, prema staroj maksimi: ako ne možemo zadovoljiti kriterije – tad spustimo kriterije! Cilj je u tom trenutku postao što brže i humanije prebaciti izbjeglice od jedne do druge granice. U tom smislu sve tika-taka kao kućna budilica. Dok ne zazvoni.
Nema sumnje ni da je migrantski kanal dobro uhodan i organiziran. Većina plaća bogatstvo za put, za pojedince je to i unosan posao. Kolega novinar priča mi svoju dogodovštinu sa zgodnom Sirijkom koju je upoznao u Vojvodini, kojoj je uputama pomogao da preko Hrvatske dođe do cilja. Kaže da je ona imala mobitel s turskom pretplatom, vodili su duge (i skupe) razgovore u roamingu kroz Hrvatsku, Mađarsku i Austriju. A onda je odjednom počeo dobivati odgovore mreže iz Turske, pa iz Grčke, dok se na koncu nije javio muški glas. Mobitel očito ponovno prolazi isti put.To, dakako, nije razlog da u izbjeglicama prestanemo prije svega vidjeti ljude koji trebaju pomoć.
Nakon što su Slovenci suzili svoje ionako usko grlo, Milanović je, htio - ne htio, prisiljen usporavati, pa se sad ipak gomilaju u Srbiji, pred vratima Hrvatske, kao i u Hrvatskoj, pred vratima Slovenije. Tako sad i promrzla i gladna djeca spavaju na ovim beskrajnim kišama, tužno gacaju u dubokom panonskom blatu u raskvašenoj obući umotanoj u plastične vrećice. Hoće li naša savjest izdržati te scene sutra, kad svi drugi dignu zidove? Više nema dvojbe, ni Hrvatska tad neće mnogo dvojiti i bit će svejedno hoće li odluka biti na Karamarku ili Milanoviću. Iako neki kažu da za to treba 100 dana, proizvođači žice s kojima sam razgovarao tvrde da je dva-tri tjedna potpuno realno. No, cijena je oko 300 tisuća kuna po kilometru, što znači da bismo samo za granicu u Srijemu na bodljikavu žicu spiskali oko 33 milijuna kuna. A kad bismo na isti način ogradili i suhu granicu prema BiH, ulupali bismo nevjerojatnih 160 milijuna – bez ikakve garancije za uspjeh, dijeleći žicom i etnički teritorij Hrvata u njihove dvije države.
Granice postoje sa razlogom, kao i granični prijelazi. Ako mi prelazimo granice sa putnim ispravama i carina nam pregledava prtljagu onda tako trebaju prelaziti granicu i imigranti. Barijera nam treba na granici. Hoće li to biti žičana ograda pojačana bodljikavom žicom (Mađarska granica), betonski zid (Izraelska granica) ili ograda (Američka granica) ovisi o opterećenju koje ograda treba podnijeti i novcu koji smo ju spremni platiti. Srbija sigurno neće barem 10 godina u EU (ako ikada uđe), sa njima ćemo imati problema još puno godina, šverc i kriminal će uvijek pokušati naću put u EU tako da ograda može ostati desetljićima. Sa druge strane većina imigranata koje gledamo kako poljima i livadama ulaze u našu zemlju će biti deportirani. Za njih nema mjesta u EU, nemaju nikakvo obrazovanje, dokumente niti želju za prilagodbom europskoj nevjerničkoj kulturi. Njemačka nema mjesta. Jednostavno nema mjesta za te ljude. Nijemci su već izračunali da im je najjeftinije deportirati ih avionima. Na kraju između susjeda je ograda; bila ona žičana, drvena ili betonska ona postoji. I to sa razlogom. Uopće nije besmisleno imati ogradu između država i to na prostoru koji je tromeđe islama, zapada i istoka. Prvo se treba pobrinuti za svoje dvorište, a onda igrati svjetskog humanitarca.