Naravno da je ugodno čuti da su MMF i ostali prepoznali kako su pogriješili s Grčkom te da su podcijenili štete koje će mjere štednje nanijeti ekonomiji i društvu. Predviđanja su im bila preoptimistična, a terapija prejaka za pacijenta, kaže nam Loukas Tsoukalis, profesor europskih integracija na atenskom sveučilištu, posebni savjetnik predsjednika Europske komisije, ali i član upravljačkog odbora grupe Bilderberg.
No ono što je ekonomski pravilno nije uvijek i politički izvedivo, dodaje Tsoukalis, gost Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, s kojim smo razgovarali o budućnosti eurozone, Grčke, ali i Unije kojoj se Hrvatska pridružuje 1. srpnja.
Čini mi se da je najveći danak krize podnijelo društvo, koje je pred slomom. Tko je za to odgovoran?
– Kako sam Grk, ne bi bilo fer da počnem s kritikom berlinskih političara i bruxelleskih birokrata. Odgovornost snose grčki političari nevoljki da uvedu strukturalne reforme, ali i dogmatski pristup Berlina i Bruxellesa. Europski su političari dugo zanemarivali problem, gotovo su ga poricali. Kad je kriza izbila u SAD-u, govorili su: Ah, to je američki problem, nas se ne tiče. Potom je kriza izbila u Grčkoj. To je grčka stvar, ponavljali su. Pa je planulo u Irskoj, Italiji, Španjolskoj,...Prekasno su reagirali.
Kad jesu, uveli su mjere štednje pa opet nije dobro. No, koliko su ti programi odgovorni te postoji li demokratski deficit u državama na periferiji eurozone, gdje tzv. Trojka de facto postavlja premijere?
– Demokracije ima, no problem se javlja kad Bruxelles ograničava neovisne odluke članice, što je postalo izraženije u bailout programima. Riječ jest o ozbiljnom problemu, ali za njega je vezano i filozofsko pitanje. Koliko neovisna uopće može biti država koja je bankrotirala? Nemam precizan odgovor. Svaka država ima izbor, može odbaciti euro ili odbiti pomoć, no cijena takvog izbora je velika. Ne zazirem od kritika mjera štednje, no čini mi se da je europska periferija samu sebe uplela u autodestruktivno kolo. Stišću ih fiskalno i monetarno, prihod je smanjen pa smanjenje deficita postaje gotovo nemoguće. No kad krenete s bailoutom, kad imate bankarsku sustav u kolapsu, kao u Irskoj, morate poduzeti neugodne mjere. Svi koji kažu da se iz krize može bez njih, bave se svemirskom ekonomijom ili vjeruju u čuda. Ja u čuda ne vjerujem. Grčka je kriza počela s velikim fiskalnim deficitom. Svatko s mrvicom zdravog razuma znao je da će mjere biti bolne. No problem je što su bolnije i što traju dulje nego što je trebalo.
Postoji li neka politička opcija dovoljno snažna da prevlada socijalnu i ekonomsku krizu?
– To i jest problem. Nema pravog, sposobnog vodstva. U Grčkoj, kao i u drugim zemljama pogođenima krizom, veliki je dio političke klase izgubio legitimitet jer ih građani s pravom percipiraju kao odgovorne za kaos i tu se otvara prostor demagozima s lakim rješenjima. U Grčkoj smo trebali već imati nešto treće, novu političku snagu. Nešto nastaje, ali sporo. Slično je i drugdje. Pogledajte Italiju. Na scenu je izbio Beppe Grillo. A koji je njegov program? Kritika. Lako je kritizirati, osmisliti rješenja je teže.
Koje je onda rješenje za eurozonu?
– Da bi se spasio cijeli europski projekt, trebalo bi vratiti ravnotežu između Njemačke i Francuske, ojačati europske institucije i nanovo definirati i prilagoditi ekonomske strategije. Zato uz mjere za fiskalnu konsolidaciju i strukturalne reforme moramo imati i mjere za ekonomski rast. Inače bi se moglo dogoditi da pacijent umre dok objavljujete da je terapija uspjela. A nas Grke samo nekoliko sati dijeli od smrti.
Kako vidite uloge Njemačke, Francuske i V. Britanije u EU?
– EU je vodilo francusko-njemačko partnerstvo. Francuzi su preuzimali inicijativu, Nijemci bi malo promijenili pravila, a onda bi zajedno uvjeravali ostale. Slika se mijenja s monetarnom unijom, posebno u posljednje četiri godine. Budući da ima najjaču ekonomiju, kriza eura ustoličila je Njemačku kao lidera. Francuzi su pod Sarkozyjem pokušavali zadržati franko-germansko partnerstvo, ali pod njemačkim uvjetima. S Hollandeom to nije slučaj. Njemačka je lider bez izazivača, bez protuteže jer je Francuska u krizi. Takvo je stanje opasno ne samo za Europu nego i za Njemačku. Neupitno njemačko vodstvo, iako benigno, nije dobro. Što se tiče Velike Britanije, važno ju je zadržati u EU i nadam se da će naći fleksibilno rješenje.
No nije li i Njemačka na mukama? Ako ništa ne radi, prigovara joj se. Ako nešto pokuša, naslovnice izlaze s Angelom Merkel s hitlerovskim brčićima.
– Nijemci jesu nesigurni. Ali s druge strane, bilo je incidenata, primjerice u Europskom vijeću, kad je Njemačka šokirala arogancijom. Poručivali bi: \"Učinite to ili nestanite.\"
Što slijedi i koliko je realan izlazak Grčke iz eurozone?
– Nisam siguran, ali vjerojatniji je scenarij da će ekonomija uskoro pasti na dno, a onda može samo krenuti nabolje. No dno je također pitanje percepcije. Zanimljivo, strani investitori misle da se to već dogodilo pa su zainteresirani za ulaganja. Pretvori li se to u konkretnu akciju, spašeni smo. No ovisi i kako će vlada reagirati, kakva će biti situacija na tržištima. Istraživanja pokazuju da većina Grka podupire ostanak u eurozoni. Grčka će izaći samo ako postane očajna, a što onda, to nitko ne može predvidjeti. Bojim se da bi taj potez otvorio put suicidalnom plesu u kojem bi joj se pridružile ostale države u kojima je stupanj očaja vrlo blizu Grčkom. Počne li dezintegracija, teško će je biti zaustaviti.
Zašto se ne ugledate u Letoniju, koja se reklamira kao uspješna država?
– Je li? Letonija je u godinu i pol izgubila četvrtinu BDP-a, nezaposlenost je porasla do neba, dio stanovništva se iselio. Oni koji je vide kao uspješnu priču žive u nekom nekom drugom svijetu. Latvija je mala, otvorena ekonomija, k tomu su 50 godina bili pod sovjetskom vlašću. Reakcije društva i sindikata drugačije su nego kod punokrvnih Mediteranaca s dugom demokratskom tradicijom.
Letonac nikada nije bacio kamen na policajce?
– Ne opravdavam Grke ni Španjolce, ali Letonija je drugi ekstrem. Postoje granice i kad je riječ o bolnim rezovima. Ne možete narodu dovijeka govoriti \"bol je dobra\". Ima religija u kojima to vrijedi, ali na jugu takvo što ne prolazi.
Što očekuje Hrvatsku u Uniji koja je u tranziciji?
– Možda je bolje pitanje zašto Hrvatska ulazi u Uniju bez ozbiljne debate i jasnih ciljeva što od nje želi, za što su odgovorni političari. Takav je moj dojam. Mali postotak izlaznosti na referendumu, još manji na izborima za Europarlament šalje jasnu poruku. Nema tu neke ljubavi. Hrvatskoj bi se stoga mogao dogoditi bumerang-efekt.
Trebamo li u eurozonu?
– Zaboga, ne! Pričekajte malo da vidite što će biti s nama.
