U KAMPU GDJE SE KALIO I GOTOVINA

Što više prolijemo znoja danas, to ćemo manje krvi sutra. Kad krene puškaranje, nema 'piškit ću'...

U legionarskom kampu
Foto: Zoran Marinović
1/9
13.12.2020.
u 14:45

Nakon par dana, zbog ogromnih napora i nesanice, postaju kao roboti. Oni slabi su gotovi nakon dva, tri dana. Odmah se vidi tko to ne može. Ovi koji ostaju, padobranci, uče kako živjeti pod stresom, pritiskom

5:00. Mrak je skrivao Korziku. Planina, utvrda, pješčana plaža. Sve dalje oku je nevidljivo. Povjetarac s mora nije grijao hladne kosti. Ništa. Možeš samo slušati i čekati zoru. Točno u 5, iz borove šume dopre najprije ritmičan bat čizama, a potom i tiha pjesma. Duboki, muški zbor; ‘Connaissez-vous ces hommes qui marchent là-bas ...’ ...Znate li one koji tamo hodaju, Poslušajte pjesmu njihovih koraka. Polako se, tromo, gega stroj. Kao klatno, s noge na nogu. Puška na prsima. Ruka u strojnom raskoraku. Umorni pogledi uprti u ništa. Jednolična lica premazana kamuflažnom bojom. Tako počinje novi dan, još jedan, jedanaesti u nizu od dvadeset osam koliko traje padobranska obuka 2. pukovnije padobranske brigade (2e Régiment Étranger d’Infanterie, 2e REI) francuske Legije stranaca.

6:00. Zori. ‘Elle vous dit qu’ils ont martelé bien des routes ... ‘ Kažu vam da su gazili mnoge ceste, I to je istina, nema sumnje.

‘Slino jedna lijena. Diži tu smrdljivu guzicu. Zvat ću ti mamu da promijeni pelenu i dudu ili hoćeš na hlađenje? Da ti olakšam?

Tiho, prijeteće, kroz zube, cijedi narednik Vinko, mrko zagledan u umorne i preplašene oči mladolikog kandidata za padobransku zvijezdu. Ili budućeg padobranca. Kao i drugdje, najbolje od najboljeg što svaka vojska ima i može dat.

Mladac od 190 cm i 100 kila zaleti se pod punom opremom u hladnu rijeku. Nema polagane pripreme. Mora se skočiti, zaroniti i potom trkom vratiti natrag. Vinko odbrojava minutu. Prekratku za trčanje pod punom ratnom opremom i predugu za skakanje u rijeku koja se gotovo ledi. Nema izbora. Svi drugi čekaju. Vojska nema o čemu razmišljati.

‘Crve. Nikada nećeš biti padobranac. Nikad. Ja ću ti brisat sline. Samo reci da više ne možeš. Skrati ovu muku i meni i sebi. Nećeš? Ajmo opet skači u rijeku! Svi! Brže! Brže. 60, 59, 58, ...’

Preslikana scena iz filma Vojničina. Baš to. Narednik Vinko u tih 28 dana, poput Clinta Eastwooda vojsku gura do ruba. Opet pazeći da ih ne prebaci preko. Ako se sjećate filma, ona scena kada narednik ulazi u hangar, a raskalašena vojska očekuje spas od stege u liku ogromnog Šveđanina. Isti onakav pogled. Riječi. Buljenje u facu. Oči u oči. Samo naš, narednik, u ovom stvarnom životu, niži je, nabijen, ćelav, profil vojnika za misiju, a ne kino hit. Baš Vojničina. Mogu još šturo nadodati da je 17 godina u legiji, dolazi iz Zagreba, instruktor je u drugoj padobranskoj pukovniji. I to je to. Ni manje ni više. Kako, zašto, ostalo je neizgovoreno. Tako obično vojnici govore. Šutnjom.

Vona truba, tužna i gruba

Kaže mi „Što više prolijemo znoja danas, to ćemo manje krvi sutra. Ne da im nije lako. Koliko god se pripremamo, ovo je neočekivani pakao. Ali svatko to mora proći. Nema drugog puta. Nakon par dana, zbog ogromnih napora i nesanice, postaju kao roboti. Ali ne smijemo ih slomit da odustanu. Oni slabi da, oni su gotovi nakon dva, tri dana. Odmah vidiš tko to ne može. Ovi koji ostaju, padobranci, uče kako živjeti pod stresom, pritiskom. Stalno. Jer kad krene puškaranje u Maliju, Afganistanu, Iraku, Čadu, Centralnoj afričkoj Republici, Jibutiju, gdje i danas legija ima svoje misije, nema piškit ću kakit ću. Moraju se znati nosit s tim. Naučiti kako dati sve od sebe. I još malo više. Hehe. Kad si ranjen, zarobljen, mrtav, jedino što će ti trebati je ono što si ovdje naučio“.

Vojna truba, tužna i gruba, pokrene dan.

8:00. Podizanje zastave, Francuske. Ispod nje postrojeni Slaveni, Afrikanci, Latinosi, Kinezi, Nepalci, Amerikanci, Japanci. Hrvati. Srbi. Svi. Ali kao jedan. Legija je domovina, utočište. Svima njima. Stotinu osamdeset nacija. Jedna vojska. Jedan jezik. Francuski. Čini se suvišno prepričavati ono, što manje više svi znaju o legiji. Toliko je toga rečeno, nabrojano, opisano i opjevano da se gubi smisao ponavljanja. Kao o Titaniku. Tesli. Legija je oduvijek raspirivala maštu dječaka. Pisci i filmaši su uvijek bili nadahnuti životima legionara. Poseban je to soj. Publika je gledala, čitala. U dahu.

Svi znaju Zlatka Sabljića

U časničkom baru iznad kamina, gledam stare, crno bijele, ratne fotografije iz Indokine i Alžira. Priče o legiji, izvan ovih ograda, uvijek zapnu negdje između istine i mita. Teško je tu podvući crtu, a i zašto bi? Legija je prije svega romantična. Barem onima izvana. Ona je i utvrda. A legionari? Mogu biti samo obični psi rata, plaćenici, avanturisti, bjegunci, sitni lopovi, gastarbajteri, dileri, specijalci, heroji, kockari. Mogu bit sve to, ali i ništa. Opet, jedno je sigurno. Jednom legionar zauvijek legionar.

‘D’Afrique en Norvège, Dans le sable, le vent et la neige ... ‘ Od Afrike do Norveške, u pijesku, vjetru i snijegu ... S Vinkom gledam kako vodovi odlaze. Jedni gumenjacima na otvoreno more, gdje ih izbace sa 40 kg opreme koja pluta u vreći pa onda čekaju 3 km dalje na plaži. Neki opet rade patrolu u rijeci, ali ne uz rijeku. U rijeci. Toploj tek 4 stupnja Celzija. Treći na gađanju, penjanju, vezanju čvorova.

12.00. Jedan vod se vuče kroz šatore i pjeva. Maršira. Pjeva. Maršira. Kaplar Milan je Zemunac. Tu je 12 godina. Odgovara gledajući van „Takav je naš marš. Većina vojski stupa i paradira. Euforično. Mi se više gegamo. Vučemo. Nekada su Legionari bili stari. Isluženi. Izranjavani. A ovako se možemo gegati danima. Tjednima.’

Legionarske pjesme bitan su dio priče. Obuke. Života. Većina vojski pjeva o svojim uspjesima u bitkama, hrabrosti, slavi, manje više u službi podizanja morala. Zanosa. Iako ima i takvih, legionarske pjesme su drugačije. Posebne. Provlači se tu jedna nit tuge i nostalgije. Žrtve. Ima nešto Balaševićevo u tim kiticama. Pjesme su pisali oni kojima više nisu bili potrebni. Jedna još iz alžirskih vremena, ožalošćuje staru prostitutku koju je pukovnikova žena, velika vjernica, izbacila iz garnizona. I sada stari vojnik, usamljen, utapa tugu za njenim odlaskom.

‘L’âme légère et le coeur joyeux ...’ Lagana duša i sretno srce, slijedite svoj put bez straha od pada.

13:00. Ručak. 20 minuta za ručak ili za otići na WC. Sve u tih 20. Ponekad je prokleta mogućnost tog izbora. Ili pojesti? Ili? Jede se s puškama na leđima. Na WC-u se čuči s puškom. Spava se s puškom u vreći za spavanje. Puška je i otac i majka, maćeha i djevojka koja čeka u dalekoj domovini.

Počinje kiša.

Zapovjednik regimente je mladi kapetan Mathis. Pariška elita. Sin vojnika, završene vojne akademije, s najboljim ocjenama. Prvi u klasi. Priča kako je 2 regimenta, dva puta u svojoj povijesti, bila potpuno izbrisana u ratnim operacijama. Niti jedan jedini vojnik niti časnik nije preživio.

U klub dolazi i satnik Jean Paul, tu je i Leo, naš, isto iz Zagreba, purger, dočasnik u iščekivanju časničkog čina. Spominjemo legionare koji su obilježili naš, zadnji rat.

Satnik je u legiji 36 godina. Kaže vrlo jasno:“ Ne sjećam se, ali znam za Gotovinu i čuo sam za Ulemeka. Oni su bili vojnici. Gotovina je bio u, baš ovoj, 2 regimenti. Padobranac. A onda jedan dio ugovora je odradio kao i vozač zapovjedniku. Ulemek je dezerter. A o dezerterima ne pričamo. Osamdesetih i devedesetih imali smo puno vojske iz istočnog bloka i Jugoslavena. Danas ih je sve više iz bivših sovjetskih republika. Prijavi se tu svatko i svašta. Biramo najbolje. Samo 10 posto onih koji se prijave zasluže legionarsku značku.

Za razliku od nekada, one koji su na listi Interpola, ne primamo. Ali kada vojnik odradi svoj staž i ode iz Legije, više nije dio našeg interesa.

Spominjem i generala Rosu. Satnik ga ne zna.

15:00. Popodnevni odmor? Da. Ali umjesto ležanja na poljskom krevetu u šatoru ili slušanja o moralu i haubicama, jedna grupa vježba na poligonu. Još malo sklekova i čučnjeva, kad smo već tu. U drugoj, svaki vojnik ispred svog šatorskog krila pokušava sklopiti rastavljeno oružje. Više vrsta različitog na istoj gomili. Zavezanih očiju. Popodnevni odmor? Da.

Satnik se nadovezuje: “Ali svaki legionar zna za pukovnika Zlatka Sabljića, nosio je relikviju Legije, drvenu ruku kapetana Danjoua, na obilježavanju Dana Camerone, što je najveća čast koju umirovljeni legionar može doživjeti. Danas kao umirovljenik živi u Nimu. Vjerojatno negdje, uz dimove lule, prisjeća se stare slave. Jer kao ne-francuz dogurati do čina pukovnika u legiji, gdje visoke činove imaju isključivo francuzi, i uz to u međuvremenu ne biti pokojnik. Velika je stvar. Velika.

18:00. Hangar. U suton izvodi se simulacija skoka iz aviona. Narednik Vinko se penje prvi. Kači svoj padobran o sajlu. „Slušaj ovamo. Skačemo sa niske visine, da nas neprijatelj ne uoči. Avion je u brišućem letu. Kupola je mala, brzina pada velika. Na poligonu neće biti strašno. Na moru, ako se ne utopite, malo je gore jer morate odbaciti padobran. Ali kada skačete u šumu ili na kamenje noge pucaju kao šibice.

Ajmo svi dolje. U sklek.“ ‘Un, deux ...’Jedan, dva, dva, dva, tri, dva. Do sto.

Ne žele o civilnom životu

Leo isto nekako zaobilazi priču o civilnom životu. Kao da je ona ovdje višak. Pričamo o motivu dolaska. „To svakako nije plaća, jer pretežak je ovo život za 1200 eura mjesečno. Ok, dnevnice u Maliju ili Afganistanu nisu loše. Ali, u svakom slučaju, ima i puno boljih poslova od ovoga. Gledaj, osim avanture, jedan dio legionara želi drugi početak. Dobiješ novo ime i francusku putovnicu.

Marš. Pjesma. Umorna klatna u šumi. ... Znate li one koji tamo hodaju, poslušajte pjesmu njihovih koraka. ‘Od Afrike do Norveške, U pijesku, vjetru i snijegu.

22:00. Spavanje. U uniformi, s puškom u vreći za spavanje, pokušava se uhvatiti malo sna. Predah. I barem za kratko, u mislima, odlepršati s ovog mjesta. Moglo bi se zatvoriti oči i u ovo predbožićno vrijeme prisjetiti se toplog doma, obitelji, kamina, purice, poklona, ali… Ali. U legiji je Božić nešto drugačiji. Za Badnju noć, ovisno gdje se pukovnije nalaze, počinje božićni marš. 80 kilometara za 3 dana, pod punom opremom. Iliti plus 40 kg. Svaki vod na cilj mora doći zajedno. Ako netko ne može, moraju ga nositi. I njega i opremu. Nose one koji kolabiraju i imaju teške ozljede. Ako recimo netko odluči kako više ne može zbog krvavih žuljeva ili natečenog zgloba, vod će ga nositi. Međutim, prvu noć nakon marša, će taj isti vod dati do znanja da žuljevi ili oteklina nisu dovoljno veliki razlog da te oni nose. Stoga. Marširaj ili umri.

02:00. „Jesi me razumio?- Nisam čuo, naredniče! Molim?“

„Nema ovdje nikakvog molim seronjo!“

Mladac i prije naredbe uzima pušku i istrči iz hangara.

„59, 58, 57 ...“ tišinu samo prene skok pa pljusak vode. „28, 27, 26 ... „

... Nema ovdje nikakvog molim seronjo!“

>>Fotografije: Zoran Marinović

Ključne riječi

Komentara 27

DI
Dino123
15:10 13.12.2020.

Legiju na stranu...koliko danas ima zaraženih u Srbiji, večernji?

TI
timoreskovic29
15:32 13.12.2020.

Gomila bjelosvjetskih idiota koja širi "demokraciju" silom oružja

Avatar neidemdalje
neidemdalje
16:33 13.12.2020.

bolestan članak a i neki komentari sa hvalospjevima ubojicama, silovateljima i ostalom ološu...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije