Agrosunčane i akvasunčane elektrane, pučinske vjetroelektrane, solari po čitavoj Slavoniji, a onda još i baterijska pohrana zelene energije kao potpora elektroenergetskoj mreži u Hrvatskoj. Da nisu samo PPA ugovori ono čime se trenutačno bave u Obnovljivim izvorima energije Hrvatske, otkrila nam je direktorica OIEH Maja Pokrovac, pri povratku iz Amsterdama, s međunarodne konferencije RE-Source 2023.
PPA ugovore već smo "pokrili", radi se u načinu trgovine strujom prilikom koje korporacije električnu energiju iz obnovljivih izvora kupuju direktno od proizvođača. Koje tvrtke to rade kod nas?
Hrvatska trenutačno spada u 21 od 27 zemalja EU u kojima se sklapaju PPA ugovori i nadamo se da će se na taj način sljedeće godine ugovoriti oko 200 MW električne energije. Od ožujka ove godine, kad se sklopio prvi, potpisana su tri PPA ugovora, a imaju ih T-Com, EON te AXPO.
Što PPA ugovori nose u budućnosti?
Poanta cijelog tog tržišta jest da se sva domaća energija koristi unutar granica, što je vrlo važno za cijelu industriju jer na ovaj se način energija osigurava na dulje vrijeme i s predvidljivom cijenom. Gospodarstvo postaje konkurentnije, troškovi se mogu predvidjeti jer za struju oni su fiksni, a Europa do kraja godine želi čitavu reformu osnažiti na način da nisu samo korporacije uključene u PPA ugovore, već i malo te srednje poduzetništvo, a i građani. Ideja je da države, u potonjim slučajevima, sudjeluju u sufinanciranju. Za Hrvatsku je to važno jer potencijal kompletne zelene energije kod nas je ogroman; imamo sunce, vjetar, geotermal, biomasu, bioplin, a ono što nas muči jesu solari s kojima smo još uvijek posljednji u Europi, na taj način dobivamo nešto više od jedan posto struje. Ali vjerujem da će se kroz ovu godinu taj udio povećati.
Zašto postoji problem sa solarima?
Jer smo po administrativnim preprekama, onima koje se tiču dobivanja dozvola za solare (ali i za vjetroelektrane), prvi u Europi. Da se želi graditi solarne elektrane, pokazuje i činjenica da je većina od 6000 megavata iskaza interesa kroz 216 zahtjeva prije godinu i pol upravo u domeni energije sunca, najveći je tu interes investitora, ali i građana.
Građane najviše zanimaju solari? Obiteljske kuće?
Da, interes za postavljanje fotonaponskih elektrana na obiteljske kuće sve je veći. Tu važnu ulogu imaju i subvencije Fonda za zaštitu okoliša, budući da se svaki peti građanin odlučuje na ugradnju fotonaponskih elektrana na obiteljske kuće oslanjajući se na sredstva Fonda. U praksi se najviše čeka na HEP-ovo odobrenje priključenja na elektroenergetsku mrežu. Iako je zakonski rok za izdavanje dozvole za priključenje 30 dana, to često traje puno više. Čitav proces dodatno usporava i činjenica da se ne znaju točni datumi objave javnog poziva, što cijeli postupak čini nepredvidljivim s obzirom na vrijeme potrebno za ishodovanje dokumentacije. Smatramo da bi javni poziv trebao biti otvoren tijekom čitave godine, odnosno dok se ne iscrpe novčana sredstava za tekuću godinu. Time bi se uvelike ubrzao postupak provedbe natječaja jer, zbog velikog broja prijava, objave natječaja kasne i po šest mjeseci, a kroz čitavo to razdoblje, građani su onemogućeni realizirati montažne radove.
Zašto kod nas dobivanje dozvola za obnovljive izvore traje tako dugo? Za upogoniti vjetroparkove, investitori čekaju i po deset godina.
Energetska tranzicija podrazumijeva i javno političku. Ako smo se opredijelili za domaću energiju, a Hrvatska ju ima, njome se onda ne može baviti samo u Ministarstvu gospodarstva. Energijom se bavi i u ministarstvima prometa, turizma, poljoprivrede i graditeljstva. Ono što želim reći jest da, ako nam je put domaća energija, to zahtijeva koordinaciju svih tijela. Zakonodavac jest procese popravio izmjenama zakona krajem 2021., gdje je točno definirao godine u kojima se projekti moraju završiti, energetsko odobrenje stavio na prvo mjesto te ga definirao kroz pet kriterija natječaja ako se želi graditi na državnoj zemlji. Taj postupak je sada transparentniji i treba vidjeti hoće li se uspjeti u zadanim rokovima, a zasigurno neće ako svi u lancu koji su zaduženi za izdavanje dozvole nemaju isti fokus. Prije sedam godina, kad je OIEH nastao, Vlada je više bila fokusirana na uvoz energije i nije vrednovala važnost domaće proizvodnje, sad je to kompletno drugi svijet. Energiju moramo proizvoditi i držati kod sebe i njome upravljati.
Hrvatska je proteklih nekoliko mjeseci izvozila više struje nego je uvozila i činilo se da će se godina završiti s izvoznom bilancom, prvi puta u 20 godina. Ali onda se dogodio kvar u Krškom. Koliko će to utjecati na rezultate na koncu 2023.?
Protekli je mjesec bio prvi u kojem su vjetar, sunce, biomasa, bioplin i geotermalna energija premašile proizvodnju naših hidroelektrana, ali najveću proizvodnju struje u rujnu ostvarile su termoelektrane na fosilna goriva. U rujnu je vidljiv i veliki rast proizvodnje sunčanih elektrana zbog ulaska u pogon novih proizvodnih kapaciteta, kao i dobra proizvodnja vjetroelektrana, ali i smanjena proizvodnja geotermalnih postrojenja. Zbog uravnoteženja satne bilance, u rujnu smo morali kupiti 151 GWh električne energije, a prodali smo 59 GWh. Tako smo rujan, na kraju, završili kao uvoznici električne energije. Vidjet ćemo kako će godina završiti, ali ovo je samo još jedan pokazatelj da "nove" obnovljive izvore treba razvijati kontinuirano.
Kako? Odnosno, koji su planovi?
Dio plana svakako su agrosunčane elektrane. Hrvatska spada među tri europske zemlje najteže pogođene štetama od ekstremnih vremenskih uvjeta, što dovodi do značajnijih ekonomskih gubitaka. Samo od 2010. do 2021. bilježimo štetu u vrijednosti većoj od tri miijarde eura, s najvećim udarom na poljoprivredni sektor. Konkretno, od 2013. do 2019. suše, poplave i tuče prouzročile su štete poljoprivredi od 1,2 milijarde eura, a u posljednjem mjernom razdoblju čak smo 16 puta pojačali iznos koji dajemo u poljoprivredu kako bismo zaštitili kulture. Zato smo, s Agronomskim fakultetom u Zagrebu, Fakultetom agrobiotehničkih znanosti u Osijeku i Institutom za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu izradili studiju koja otkriva na kojim poljoprivrednim kulturama u Hrvatskoj je najbolje postavljati solare. Jer upravo agrosunčane elektrane predstavljaju koncept proizvodnje energije uz istovremenu proizvodnju hrane na istom zemljištu, a solarni moduli u ovim slučajevima pružaju zaštitu nasada od vremenskih nepogoda, od intenzivnog sunčanog zračenja, pretjerane vrućine, udara vjetrova, obilnih pljuskova, tuče i mraza. Naravno, uz agrosolare, tu su i akvasolari. Što se ribnjaka tiče, u Hrvatskoj proizvodnja slatkovodne ribe pada, a sa zaštitom površine, voda ne isparava te imate mogućnosti povećati unos ribe do četiri puta. Zakonodavac je zaključio da se za agrosolare ne moraju mijenjati prostorni planovi, a poljoprivredniku se omogućava da, u suradnji s energetskom strukom, napravi nekoliko financijskih modela; zemlju može iznajmiti za postavljanje solara, može struju proizvoditi za svoje potrebe, a može višak i predavati u mrežu. Uglavnom, osigurava si prihod, a i proizvodnju kulture može povećati jer ne ovisi toliko o vremenskim uvjetima. Po pitanju agrosolara moramo voditi računa da se u početnoj fazi razvoja ovog sektora ne napravi greška prilikom donošenja podzakonskih akata koji će definirati način provedbe i kontrole poljoprivredne proizvodnje u simbiozi sa sunčanom elektranom. Trebat će za Hrvatsku pronaći prikladnu mjeru za vrste kulture, površine i koristi od sunčane elektrane u smislu agrotehničke mjere, prinosa kvantitativno i kvalitativno, a sve to mora moći biti mjerljivo i transparentno. Trebamo uspostaviti neovisno tijelo koje će kontrolirati izgradnju i vođenje agrosunčanih elektrana kako se ne bi izgubio smisao u dijelu poljoprivredne proizvodnje, a zbog koje se ova mjera i uvodi. Svakako je dobro što smo za sada dobili mogućnost da samo na trajnim nasadima gradimo agrosunčane elektrane jer je taj sektor iznimno osjetljiv s pozicije klimatskih promjena, ali i ekonomske održivosti. Mnogi traže da se otvori odmah mogućnost izgradnje agrosolara na pašnjacima, povrtlarskim i ratarskim kulturama, no stava smo da trebamo postepeno agrosolare uvoditi upravo preko najosjetljivijeg dijela poljoprivredne proizvodnje, a to su trajni nasadi.
Gdje još leži potencijal?
Ono što smo još radili jest mapiranje potencijala na moru za plutajuće solare i vjetroelektrane. S Fakultetom strojarstva i brodogradnje definirana su područja u Jadranu najpogodnija za proizvodnju struje, a naša je studija identificirala više od 29.000 četvornih kilometara raspoloživog područja za obnovljive izvore energije na moru. Mogućnost je to za razvoj 25 GW pučinskih vjetro i solarnih elektrana, i to samo u sjevernom Jadranu, na području s niskim utjecajem na okoliš. Kada bismo razvili samo četvrtinu tog potencijala, mogli bismo postati izvoznik zelene energije. Trenutačno, za takvu vrstu projekta nema kod nas ništa definirano, odnosno treba odraditi čitav proces s tvrtkama koje bi potencijalno mogle biti zainteresirane, ali i s lokalnom zajednicom, kojoj bi to bila i idealna prilika za razvitak novih radnih mjesta. Tu su još i "go-to" zone; u Slavoniji imamo, primjerice, elektroenergetsku mrežu u kojoj je 2000 megavata prazno, a broj sunčanih sati ondje već se približava broju sunčanih sati u Dalmaciji, tako da je podjednaka korist ulaganja u solare i u Slavoniji, iako se dosad većinom koncentiralo na jug. U svakom slučaju, države članice EU dobile su zadatak uspostaviti glavna područja za obnovljive izvore energije, odnosno "go-to" područja, na kojima će biti posebno kratki i jednostavni postupci za izdavanje dozvola, sve unutar šest mjeseci.
Ako se ne pojavi opet problem s priključivanjem na mrežu.
Najveća prepreka u Hrvatskoj upravo su pravila priključenja projekata na mrežu. Oni kompletno blokiraju razvoj projekata jer nepoznato je svakom ulagaču koliko će energije mreža uzeti, a moguće je i samo jednom godišnje podnijeti zahtjev. Sav financijski teret priključenja stavljen je na start projekta, a ono što bi bilo logičnije jest da se plaća nakon dobivanja građevinske dozvole. Također, HERA još nije odredila iznos naknade za priključenja na mrežu, to već sad traje predugo i blokira investitore jer neki ne mogu izračunati izvodivost projekata, ulaze u njih bez da znaju s kojim rizikom, a financijski sektor ne može odobriti financiranje bez ovih parametara koji su nepoznati. To je trenutačno najveća prepreka za projekte i fokus rada će nam biti na tome, s tim da i sama EU snažno komunicira prema operatoru prijenosnog sustava da moraju biti što fleksibilniji, omogućiti što više priključivanja na mrežu.
Proteklog proljeća bioplinska postrojenja tražila su da ih se izuzme iz Uredbe o ograničavanju cijene električne energije, nije se to dogodilo, a rezultat je bio gašenje pojedinih. Kako riješiti problem?
Bioplinska postrojenja iznimno su važna za Hrvatsku, no, nerazumijevanjem, dopustili smo da se gase. Prošla, krizna godina, najteže je pogodila bioplinski sektor zbog čega smo pisali i premijeru nekoliko puta, ali nije bilo odaziva, što je dovelo u pitanje održivost bioplinskog sektora. A bioplinskim postrojenjima treba dati važno mjesto u energetskoj tranziciji jer tehničkom prilagodbom postrojenja mogu bioplin, koji sadrži biometan, osigurati standard kvalitete plina kojim EU želi zamijeniti uvozni zemni-fosilni plin. U tom smislu, potrebno je i zakonski definirati pojam i standard kvalitete "biometana", što u Hrvatskoj i dalje nije napravljeno. S ciljem boljeg iskorištavanja domaćih resursa i omogućavanja razvoja održive poljoprivrede, potrebno je i revalorizirati digestat koji je nusproizvod proizvodnje energije u bioplinskim postrojenjima jer napravi li se to sukladno analizama agronomske struke, taj nusproizvod može biti apliciran na poljoprivredno tlo kao vrijedno organsko gnojivo, čime bi se dodatno pospješio razvoj kružnog gospodarstva u Hrvatskoj.
Gdje je Hrvatska s razvojem geotermala?
U sekotru geoterme možda je još i više prepreka nego u drugim sektorima obnovljivih izvora energije. Ako se nešto ne promijeni, proći će još mnogo godina prije nego ijedna nova geotermalna elektrana počne proizvoditi toplinsku ili električnu energiju. OIEH je početkom godine uputio dopis MINGOR-u upozoravajući na problem jednakog tretiranja različitih OIE tehnologija u fazi razvoja projekta, koje posebice otežavaju razvoj geotermalnih projekata. Kao i na druge OIE tehnologije, i na geotermalne se elektrane primjenjuje Zakon o tržištu električne energije, no na njih se dodatno primjenjuje i Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, kojim se uređuje postupak za istraživanje i eksploataciju geotermalnih resursa. Tako se za geotermalne projekte vode dva paralelna upravna postupka, što znači da u postupku izdavanja dozvola sudjeluju različita tijela na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Često su različite dozvole ovisne jedna o drugoj, što rezultira produljenjem realizacije projekta.
Iz Fonda za modernizaciju dodijeljen je Hrvatskoj novac za baterijsku pohranu struje. O čemu se radi i kako napreduju ti projekti?
Baterijska pohrana ima puno neiskorištenog potencijala kada je u pitanju pohranjivanje energije za mrežu. Istraživači i inženjeri rade na novim materijalima i dizajnu koji će nam pomoći da bolje iskoristimo postojeće baterije i razvijemo potpuno nove, optimizirane posebno za potrebe mrežnog skladištenja. Najveći izazovi u razvoju rješenja za pohranu električne energije jesu poboljšanje gustoće energije, povećanje sigurnosti, trajnosti i optimizacija troškova. Također moramo se pozabaviti izazovima integracije skladišta s postojećom energetskom infrastrukturom i regulativom, kontrolom rada sustava za skladištenje energije i osiguravanja kompatibilnosti s obnovljivim izvorima energije. Hrvatskoj je dodijeljeno 119,8 milijuna eura iz Fonda za modernizaciju, a među programima koji su primili financijska sredstva jesu i proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora te baterijska pohrana energije kao potpora elektroenergetskoj mreži u Hrvatskoj. Prvi veliki baterijski sustav pohrane gradi se kod Šibenika, a on će biti kapaciteta 100 MWh, uz snagu od 50 MW. Puni kapacitet trebao bi biti izgrađen do 2024., a ukupna investicija iznosit će oko 70 milijuna eura. Usluge stabilizacije mreže konzumirat će Hrvatski operator prijenosnog sustava. Kako sam već rekla, baterijski spremnici vrlo su važan dio integracije OIE, posebice solara u elektroenergetski sustav. Mnoge zemlje uvode direktan poticaj da, prilikom kupovine solarnih elektrana za kućne instalacije, odmah ugrade i prikladne baterijske spremnike. Kako će Hrvatska imati više od 5.000 MW fotonaponskih elektrana do 2030., ubrzano moramo poraditi na tome da stvorimo dovoljno fleksibilan elektroenergetski sustav koji će moći podnijeti u svim situacijama ovako velik broj proizvodnih postrojenja. U tom smislu, moramo odmah početi s izgradnjom novih kapaciteta crpnih/reverzibilnih hidroelektrana u Dalmaciji koje će omogućiti dnevno i tjedno uravnoteženje. U kontinentalnom dijelu Hrvatske moramo revitalizirati i potaknuti značajniji rast novih bioplinskih elektrana koje će jedino brzo i fleksibilno moći odgovoriti na volatilnost proizvodnje sunčanih i vjetro elektrana. Bioplinska postrojenja koja proizvode biometan kao supstituciju za zemni plin time dodatno smanjuju veliki iznos CO2 otiska u poljoprivredi jer komprimiran biometan može već sada služiti kao pogonsko gorivo poljoprivredne mehanizacije, pa i javnog prijevoza, čime riješavamo dijelom i potrebu tranzicije transportnog sektora prema OIE izvorima.
Radi li se na razvijanju proizvodnje vodika?
Naše aktivnosti po pitanju razvoja sektora proizvodnje vodika iz OIE ide u smjeru da integriramo proizvodnju vodika na lokacijama na kojima bi se zeleni vodik direktno primjenjivao u industriji. Izbjeći, prema mogućnostima, transport vodika jer je to energetski zahtjevno u odnosu na direktnu potrošnju na mjestu proizvodnje. Podržavamo uspostavu energetski intenzivnih industrijskih zona unutar kojih bi se proizvodila električna energija iz OIE i pretvarala procesom elektrolize u zeleni vodik. Trebat će još puno više javne komunikacije u razumijevanju ovog sektora jer nije sve što se danas komunicira u javnom prostoru po pitanju vodika i OIE baš ispravno posloženo. Vodik nije OIE, vodik je samo plin koji se jednostavno i svuda može proizvoditi iz vode uz korištenje OIE, a vodik će imati mnogo primjena u industriji kao zamjensko gorivo za zemni plin. Tako ćemo sigurno uskoro doći do proizvodnje umjetnih gnojiva korištenjem vodika umjesto zemnog plina. Samo Petrokemija u Kutini troši 25 posto ukupne potrošnje zemnog plina Hrvatske kako bi proizvela vodik iz kojeg se proizvodi amonijak pa zatim urea i KAN kao vrlo važno gnojivo. Na ovaj način ćemo, preko domaće proizvodnje vodika iz OIE, dekarbonizirati većim dijelom poljoprivredni sektor.
