Zanimljivo je to da se masovna patnja uvijek pokušava prikladno zamotati u kič-šlagere. Gledam potresne prizore s Banije, ljudsku muku i nemoć koje je potukla snaga prirode, a dotukla neefikasnost sustava. I sada bi se moral iz ponora očaja trebao osoviti pjesmom koja se svako malo vrti do iritacije pa umjesto da osokoli ili očeliči, lako izazove kontraefekt.
Jer teško se može pronaći romantika u prizoru dok u mrklom mraku sjediš uz porušenu ili napuklu kuću, oko tebe lete pahulje zime, dječica promrzle ruke pokušavaju zagrijati dahom, a netko ti uporno pušta šlagericu kao poruku da nisi usamljen u stravi i da će nas pjesma, njojzi hvala, po tko zna koji put održati. Teško. A bogami i tužno. Patetika umjesto efikasnosti.
Da ne govorimo o tome kako se slavi zemlja, a baš je zemlja dovela do toga da se uz nju raspuknu i iluzije da znademo što činimo. Ako je sljubljivanje u nadridomoljubnoj poeziji jedino što možemo ponuditi ljudima kojima treba sve, onda je i pitanje smisla države postalo nedvojbeno; država bi na samu sebe trebala staviti crvenu naljepnicu jer je postala neupotrebljiva. No, jedino čemu se iskreno i bogobojazno nadam, a što je presudno i za ostatke ostataka državnog legitimiteta, jest da će se prije svih obiteljskih kuća i domova obnoviti napukli toranj sisačke prvostolnice, da bi ljudi, kad već nemaju kamo, duhovnu okrjepu i poneki domoljubni psalam imali gdje pronaći. I što biva još veselije, u prostoru obnovljenom njihovim novcem.
No, to je ljepota sustava koji samog sebe hrani iluzijama, fiksacijama i kolektivnim hipnozama da je sve suprotno od onoga kako nam može izgledati. U takvim okolnostima kič-šlageri logičan su adut kako patnju i neosjetljivost svesti na zajednički nazivnik. Ali to i jest upravo ono što me muči kod domoljubnih pjesama. Dugo sam razmišljao zašto mi većina njih, bez obzira na trenutak, izaziva baš suprotne reakcije od onih koje je agitprop zamislio i u tom kontekstu sam pokušao doznati zašto mi je „Tamo gdje sam rođen“ od Tomislava Ivčića, ako se već ima izabrati, najprihvatljivija domoljubna budnica. Zato jer je dovršena. U njoj nema ničega primarnog, u njoj je sve „stavljeno pod krov“. Jer kad malo bolje poslušate, shvatit ćete da je većina estradnog domoljublja u stvari vrlo niski rohbau sustav. Redom će vam se nuditi kamen, krš, drača, pod glavom stijena umjesto jastuka, što opet znači da spavate pod vedrim nebom, da se ne nazire ni ideja o krovu, onda suze iz tuđine, negdje daleko, daleko od našega sela i zaselka, pa me stari savjetuju da ljubim svaku stopu svetog tla koje ionako veći broj stoljeća i nije bilo naše, a oni koje volim su odavno umrli i iz groba mi poručuju da budem kao oni.
Možda je zato dobar dio te poetike i isprepleten talijanizmima, germanizmima, turcizmima. Da ih teže razumijemo. U tomovima nagomilane poezije nigdje jebenog dimnjaka ni dima iz njega! Nigdje škole. Nigdje budućnosti.
Redovito vam nude nekultivirane parcele kojima tek neki „rođo“ treba osigurati status građevinskog zemljišta, uglavnom vas se uvjerava da morate biti ponosni jer ste gladni, jer ništa nemate, jer ste predaleko od svega i jer vas tuđin tuca u zdrav mozak, a vi to stoljećima trpite zato što ste veći od njega. Ispada da domovinu trebaš voljeti zato što ni ti ni ona ništa nemate, jer ti ništa ne može dati, a ti ništa i ne očekuješ i jer u nekom trenutku, kao i bezimeni tvoji preci, za to ništa romantično treba položiti ili protratiti život.
Užasavala me činjenica da se domovina redovito veže uz pojam vukojebine ili pripizdine, kako hoćete, a sakrament samožrtvovanja i pokornog nestanka u povijesti bude individualni dokument našeg pravovjerja. Meni je domovina centar svijeta, sigurnost, toplina, sretni ljudi, susreti, otvorenost i da, krov nad glavom na kultiviranom terenu gdje djeca slobodno trče bez straha da će se zaplesti u korov otrovne povijesti ili u zaboravljeno minsko polje. Domovina mi nije patnja i nije mi teret i nije mi razlog da iz nje bježim pa da onda „pjevam“ nad sudbinom što sam morao otići tamo gdje je bolje.
Domovina je ono gdje želim biti, gdje sam slobodan, a ne na uvjetnoj slobodi i gdje nikome ja u ime te domovine ne uvjetujem slobodu. U mojoj domovini žive ljudi, odgovorni i zadovoljni, tu nema mjesta za privilegirane oportuniste i licemjere koji na tuđoj nesreći kalkuliraju svoje dobiti. Zato mi je spomenuta Ivčićeva pjesma draga.
U njoj bijela jedra morem plove, djeca se bude sretna, majke ih uče dobrome, čak i stara zvona zvone što znači da toranj nije napukao i da ga nije potrebno svrstavati među prioritete obnove zajedničkim novcem. Zvuci mandoline pomažu pjesničkoj duši da piše dragu pjesmu za domovinu i nekako mi se čini da su u tim stihovima svi doma i da mogu povjerovati da tu doista vole ljude. Kao što i u meni najdražoj gospel-pjesmi „Moj prijatelj Krist“ od TBF-a mogu povjerovati da je Ješua doista bio bogovski čovjek.
Samo to su minijature izgubljene ili namjerno prešućivane stoga što prevelika razina ugode i iskrenosti kod ljudi izaziva opasnu iluziju da su svi rođeni slobodni, bez administrativnih okova države, religije ili partije i da je jedino što ih je vezalo sa samim univerzumom, a time i sa svima nama, pupčana vrpca kojom ih je majka hranila ljubavlju i dobrotom da bi ih jednog dana mogli razlikovati i od cajkaškog domoljublja.
Kakva snaga strpljenja i kakvo strpljenje u toj istoj snazi moraju imati ljudi na Baniji da se uvjere kako dan koji se sprema doći ima smisla. Odakle ih izvlače i gdje u stalnom podrhtavanju tla, stvarnom i simboličnom izmicanju oslonca ispod nogu, pronalaze mir da ostanu uspravni i ponosni. Točno je, u onim najtežim situacijama ljudi pokažu tko su; neki dostojanstveno prolaze kroz teškoće, drugi im nesebično i bez puno dvoumljenja priskaču u pomoć, treći će sa sigurne udaljenosti moliti za njih, četvrti će napisati dirljivu pjesmu o ruševinama na kojima valja ostati živjeti.
Zato je ljudska zajednica divna. Ima jednostavno svega. Najproduktivnijoj mašti je teško zamisliti što možemo kreirati i u što se možemo pretvoriti. Banija je samo primjer koji bi i dalje ostao potpuno skriven iza domoljubnih šlagera da ga tektonski rasjedi nisu izveli pod svjetla napukle pozornice i podsjetili da bi ljudske i materijalne žrtve bile kudikamo veće da cijeli prostor nije ispražnjen odavno i na vrijeme.
Krajevi bez ljudi, ljudi bez korijena, napušteni zidovi što strše iz zemlje, korov koji civilizaciji otima prostor, zaborav u kojem nestaje sjećanje na dobro... U vražju mater, još će me netko tražiti da uglazbi ove zadnje rečenice...
