Nekadašnji glavni urednik današnje "javne televizije" poduhvatio se
nečega što nikome dosad nije uspjelo: javno imenovati one koji su na
televiziji nekoć radili za Udbu i KOS. U petnaestak godina postojanja
Hrvatske nijedan pokušaj da se i među novinarima imenuju i prokažu oni
koji su surađivali s Udbom ili s KOS-om nije uspio. Dapače. Svi su vrlo
brzo bili zataškani kao "spomena nevrijedni".
Ili su pak proglašeni haluciniranjem onoga tko je govorio o "nekim
udbašima". Na koncu bi sve bilo svedeno na "paranoju", paranoju
nacionalisticu, onoga tko je Udbu spominjao. Tako su "ludim" postali
oni koji Udbu spominju, a ne oni koji su za nju radili. A svatko tko je
u novinarstvu bio u "ona vremena" zna da je takvih suradnika bilo i
među novinarima. Znalo se da se takvih treba kloniti, što se pred njima
ne smije govoriti.
No, neki od tih su i danas "naši kolege". Jer, oni koji nisu otišli u
Beograd ili "u šumu" postali su gorljivim protivnicima lustracije, a
marljivim zagovornicima i revnim korisnicima političke dogme o
nacionalnom i političkom pomirenju. Shvatili su da je baš ta dogma
njihova nova šansa, pa su snalažljiviji i probitačniji postali čak i
miljenicima vlasti koju dotad nisu mogli smisliti.
Drugi su se pak iz nekadašnjih "društveno-političkih radnika" i stupova
bivšeg režima preobukli u "vrhunske profesionalce". Danas, u tipično
hrvatski suludoj situaciji dok EU raspravlja o grijesima
komunizma oni imaju status nedužnih i svetih krava hrvatskog
novinarstva.
Može li se nakon petnaest godina više uopće očekivati da će bilo koji
pokušaj razotkrivanja nekadašnjih Udbinih i KOS-ovih "dopisnika" među
novinarima uspjeti?
