Prije nekoliko dana 40-godišnjakinja iz okolice Čakovca, kojoj centar za socijalnu skrb izdvaja djecu i koja im je već ranije prijetila, napala je socijalne radnice i nožem razbila staklo automobila u kojem su sjedile, nakon čega ju je policija zatvorila. To je tek najnoviji primjer, ali prijetnje, psovke, vrijeđanje, divljanje i fizički nasrtaji ljudi sa psihosocijalnim teškoćama i u osjetljivim životnim situacijama, kao i ishodima postupaka koji nisu onakvi kakve žele, radnu atmosferu socijalnih radnika čine nimalo bezopasnom.
Šteficu Karačić, nekad šeficu Centra za socijalnu skrb Zagreb, a danas ravnateljicu doma za starije, čovjek je napao u tramvaju.
Psihosocijalna terapija
– Iznenada je skočio, zgrabio me za vrat i srušio. Stiskao mi je vrat rukom, drugom pokušavajući raspetljati maramu. Neki su putnici skočili i odvukli ga, došla je policija – prepričala nam je nemili događaj. Muškarac je bio u tretmanu centra, no odbijao je terapiju i nije prihvaćao odluku da mu je supruga skrbnica. Nakon napada i vještačenja poslan je na prisilno liječenje.
– Dugo sam se potom bojala ući u tramvaj, ali svjesna sam da je napad bio usmjeren na instituciju, a ne mene osobno, premda sam tada bila ravnateljica podružnice, a on me prepoznao. Napao me u ponedjeljak, a u petak je donio pismo u kojem moli da ga ne gonim kazneno. Samo sam tražila liječenje – kazala je Š. Karačić, kojoj to nije bio jedini napad. Prije toga napala ju je djevojka.
– Bila je u tretmanu jer su je susjedi prijavili zbog agresije prema njihovoj djeci. Sjedila sam za stolom kad je došla, bila je ljuta jer nije htjela u psihosocijalnu terapiju. Odjednom je iz jakne izvadila velike vrtne škare i nasrnula na mene, a ja nisam imala kamo jer je stol bio u kutu. Srećom, kolegica je dozvala pomoć – prisjeća se. Otvoreno govori i o strahu koji je osjećala kad joj je nepoznati muškarac telefonom prijetio smrću, no veliko profesionalno iskustvo naučilo ju je da ne uzmiče zbog takvih situacija jer one su rizik struke. S tim se rizikom nešto teže nosi njena kolegica Ljiljana J., koja se nerado sjeća modrica po tijelu što joj ih je nanio rastrojeni korisnik čija ih je majka zvala jer on nije izlazio iz svoje sobe, mokrio je u bocu i opsesivno zahtijevao novac. Ili napada nasilnog muškarca prijavljenog zbog obiteljskog nasilja koji nije htio izaći iz sobe kako bi njegova ustrašena supruga dala iskaz.
– Stalno ju je ispravljao dok je pokušavala ispričati što se dogodilo, žena je bila u strahu, a kad sam ga zamolila da izađe iz sobe, podivljao je. Na kraju su ga četiri policajca jedva savladala i iznijela – govori Ljiljana J., ne htijući zbog svega toga ni da joj navodimo puno ime i prezime.
Reakcija policije
Zbog tih rizika socijalni radnici već dugo, od ubojstva kolege Jakova Kudrića, kojeg je korisnik 2000. usmrtio nožem, traže da se napad na njih tretira kao napad na službenu osobu. Službeno je registrirano dvadesetak prijava prijetnji, ali prava brojka je veća jer gotovo da nema stručnjaka u 136 centara diljem zemlje koji nije doživio neki incident.
– Reakcije policije pri pokušajima prijava obeshrabruju stručne radnice i radnike u prijavi te čine radnu atmosferu još opasnijom. U nekim se situacijama socijalni i drugi stručni radnici moraju “boriti“ kako bi prijava bila zaprimljena jer se prijavljivanje odbija, bez zapisnika, a uz verbalno obrazloženje kako “nema kaznenog djela ni prekršaja” – kaže Antun Ilijaš, predsjednik Komore socijalnih radnika. Smatra da zbog opće klime tolerancije nasilja i agresije, a onda i u nametnutoj ulozi “žrtvenog jarca“ koje socijalni rad ima u našem društvu, ispada da je opravdano iskazati agresiju bez ustručavanja.
– Dovoljno je pročitati komentare ispod članaka vezanih uz neki od navodnih propusta, npr.: “Šteta što ih nije dokrajčila”. Dojam je da pravosudni sustav gubi iz vida korektivnu ulogu kazni i drugih mjera, već smatra da je tu da reagira tek za odmazdu zbog počinjenog nedjela – zaključuje.
S. Karačić smatra da stanje nije katastrofično, ali da napadi zahtijevaju automatsko procesuiranje, kao kod napada na policajca, a ne da se prepušta privatnim tužbama koje se nerijetko bagateliziraju.
– Socijalni rad je pomagačka djelatnost za ljude u potrebi, a često je naša percepcija da država, tj. sustav ne stoji iza toga. Sve je centralizirano, samo odgovornost ostaje na stručnim radnicima – navodi Š. Karačić. Ipak, glavno obilježje njihova posla je, smatra, saznanje da pomažete. A Hrvatska, nažalost, ima pola milijuna korisnika raznih oblika socijalne skrbi.
Pogledajte video o tome kako će se u Hrvatskoj plaćati cestarina:
'... gotovo da nema stručnjaka u 136 centara diljem zemlje koji nije doživio neki incident.' to je #ekipa kojoj je u opisu posla POMAGANJE I SAVJETOVANJE baš se pitam čemu napadi na dame i gospodu u #michaelkors čizmakima kupljenim nana r1 PORADI POMAGANJA I SAVJETOVANJA 'ŠTIĆENIKA'?