Korona je iza nas, a pred nama su parlamentarni izbori. To su oni na kojima biramo gospodare naših života u sljedeće četiri godine. Sukladno tome, u idućih mjesec dana imat ćemo priliku slušati kako nam političari obećavaju kako će svi naši problemi biti riješeni samo ako izađemo na izbore i svoj glas poklonimo baš njima. To je, naravno, očita laž, jer ne može nešto što godinama nastaje biti promijenjeno preko noći, ali laž na koju pristajemo jer godi našoj sujeti i podilazi našem urođenom gotovanstvu.
Svi se mi vodimo osjećajima, ali će svatko za sebe i svoj izbor reći kako su nešto razumno i normalno. Iz tog kuta gledano, svi drugi automatski postaju loši i zli. U tome je “tajna” politike i onog - podijeli pa vladaj. Zato svaki izbori proizvedu nove podjele, jer svi pričaju o krivnji onog drugog, a nitko o rješenjima i sadržaju. Svi pričaju samo o onome što ne valja, a nitko ne predlaže što bi se trebalo napraviti, pa bi otuda svima bilo jasno što je to danas loše. Tako se jedino spušta crnilo na društvo i ljudima otima nada, pa svi zajedno ispadamo samo loši i nezainteresirani za bolje.
Tako vidimo kako se i oko ovih izbora glavna rasprava vodi oko karaktera, a ne sučeljavanja programa i nuđenja rješenja. Kod nas se uvijek prvo izaberu cirkuske životinje, tj. sastave se liste, onda se oboji šator u vesele boje, odnosno, sklepa se neki program, a potom putujući cirkus tumara zemljom. To je taj pristup politici gdje nam političari umjesto rješenja nude - sami sebe. Zato nam spasitelji i ispadaju kao na pokretnoj traci, poput kakvih “bogova iz stroja”. Znate ono kad vam političar kaže “ja sam pošten” - tko nekom takvom ne bi povjerovao?
Zato i imamo na vlasti puste demagoge, a kao alternativu njima šuplje populiste. I jedni i drugi nude nam politiku praznih polica i unutra svoju sliku. Jedina je razlika što jedni imaju infrastrukturu i ljude, ali ljude koji vole zabadati prste u pekmez, dok drugi nemaju ljude, ali obećavaju kako će nam s njima sigurno biti bolje, iako tek trebaju napisati program. Jedni su “pošteno nepošteni”, dok su drugi “neiskušano pošteni”, oni čije se nepoštenje još nije dobilo priliku pokazati. To su oni koji ne jedu slatko sve dok ih ne staviš pored kantice s medom, a kad probaju kažu - nisam ni znao da je to tako dobro.
A kada pitate s kim će formirati vlast, slušate kako ne želi nitko ni sa kim. To u prijevodu znači, na kraju ćemo se nekako već dogovoriti. Naravno, ne oko programa, već oko podjele plijena, pa sve opet izgleda kao da će predizborno kukurikanje završiti kao novo postizborno kokošarenje. Jer, kada kao glavnu ideju stvaranja alternative postojećem stanju imamo okupljanja bez infrastrukture i liste bez programa, koji će se pisati naknadno, onda je teško povjerovati kako se tu ne radi tek o projekcijama nečijih interesa, gdje postojeće interesne skupine žele zamijeniti neke nove, slične ovima.
Čini se kako se brod na kojemu plovimo zove Titanik i da idemo u susret katastrofi čije razmjere još ne možemo sagledati. Zato nam trebaju konkretni programi, realna rješenja i čamci za spašavanje, a ne rasprave o tome tko će iz čije kabine prijeći u neku drugu. Netko je izračunao kako je šteta od sante leda zvane korona i potres jednak troškovima dva domovinska rata. Ali, ta je šteta samo ovaj gornji sloj koji se vidi, dok je ispod površine rupa puno veća, a prouzročili su je naš endemski lopovluk, korupcija i profesionalno nepoštenje.
Sada nam se kaže kako će spas doći iz Europske unije u vidu bespovratne pomoći. Pomoć je možda strana, ali su lopovi domaći, pa i ako stignu ostaje pitanje gdje će ti novci završiti?
Hoće li biti potrošeni na održavanje postojeće razine tonjenja ili će biti uloženi u stvaranje nove vrijednosti, smanjenje nameta i jačanje posrnulog gospodarstva? U suprotnom, ovi izbori ličit će na izbor o tome koja će nam glazba svirati u odjavnoj špici.
Nama ne smeta što brod tone sve dok svira dobra muzika. Kod nas je forma uvijek ispred sadržaja, a dojam ispred razuma. Zato ne čudi što nakon svakih izbora slijedi razočaranje i dobro poznata naricaljka svih iznevjerenih šiparica: “Vjerovala sam mu, ali onda sam ga upoznala...” Jer, ne može te razočarati onaj kome nisi vjerovao. Mi stalno ponavljamo iste pogreške, a očekujemo sasvim drugačije rezultate.
Ali, zašto bismo se uopće o tome brinuli? Zar mi nismo šampioni lakih rješenja? Godot je za nas amater - mi smo naučili čekati neka bolja vremena. Zašto bismo se trudili i mučili ubrati smokvu kad možemo ležati pod drvetom i čekati da nam jednog dana sama padne u usta? Ili se nadati kako će ekipa iz “stožer”, “pajser”, “škorona” ili “budnica” koalicije, ubrati tu smokvu, pa s njom, umjesto sebe, nahraniti nas? Zato, navali narode, izaberi jedan broj - sigurno ćeš pogriješiti.
>> Pogledajte i ovaj video: Ante Pranić o planovima za teritorijalni preustroj Hrvatske
