Prije 33 godine počeo se baviti novinarstvom. Te 1986. napisao je prvi tekst u Slobodnoj Dalmaciji. Onda je za koju godinu stigao na Hrvatski radio, pa onda i na Hrvatsku televiziju, da bi lani, nakon 25 godina na Prisavlju, posve iznenada prešao na RTL. Ta desetljeća novinarskog rada, tijekom kojih se profilirao kao vrstan ratni izvjestitelj, obilježile su i nagrade. Sam kaže da je posebno ponosan na dvije jer je kao jedini HRT-ov novinar dvaput zaredom dobio nagradu “Joško Martinović” za najbolju reportažu. A onda je ovih dana mnoge opet posve neočekivano iznenadio. Pronijela se vijest da postaje glasnogovornik HDZ-a. Da, Zoltan Kabok napustio je novinarstvo.
Prekjučer u 9 sati ujutro došao je u sjedište HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma preuzeti svoju novu dužnost i smjestiti se u prostoriju namijenjenu stranačkom glasnogovorniku. Dva sata kasnije u istoj toj prostoriji s njim smo sjedili i mi. Bilo bi mu draže da smo se našli koji dan poslije, kada se malo uhoda u novi posao, no znate kakvi su urednici i novinari, sve bi brzo, odmah. No, i sam do jučer novinar, Kabok je, moramo to priznati, pokazao razumijevanje i ugostio nas u svom uredu u kojem se još ni sam nije stigao udomaćiti. Na početku razgovara ga, onako ljudski, pitamo kako se osjeća u tom novom okruženju, a on uzvraća:
– Još se, priznajem, moram naviknuti na nešto što u životu nikad nisam radio premda imam prilično jasnu predodžbu svojih zadaća i iskoraka koje ću poduzeti. Pokušavam pohvatati konce, pozicionirati se i snaći u prostoru. Dobro je što slijedi vikend pa zapravo punom parom sve starta od ponedjeljka.
Nakon 33 godine u novinarstvu ovaj bi se vaš sadašnji potez mogao prokomentirati kao da ste “prešli na drugu stranu barikade”.
Nisam se zasitio novinarstva jer se novinarstva čovjek nikada ne može zasititi. To je vrlo zanimljiv posao, pun izazova. No, jednostavno, rekao bih da je došlo do zamora materijala. Ionako sam si često, dok sam izvještavao, postavljao pitanje kako to izgleda “s druge strane”. I evo, sada je prilika da steknem i to iskustvo. Preda mnom je nešto novo, izazov s kojim se dosad nisam suočavao. Cijelo vrijeme dok sam se bavio novinarstvom pokušavao sam argumente i “za” i “protiv” zdravo sučeliti kako bi se došlo do nekog konačnog i kvalitetnog odgovora. Tako ću se truditi raditi i dalje. U svakom slučaju, ne mogu se požaliti. I želio bih još jednom zahvaliti RTL-u. Tamo sam zaista imao susretljivost i glavne urednice Željke Marjanović, i predsjednika uprave, i svih kolega. Hvala im na tome.
Kada ste lani prelazili na RTL, rekli ste da ste s ekipom tamo kliknuli na prvu i da ste se o suradnji dogovorili u pet minuta. Nakon poziva da budete glasnogovornik, jeste li i s HDZ-om kliknuli na prvu i je li se i ta suradnje dogovorila u pet minuta?
Pa, to je ipak malo složeniji proces. Do sada sam sve to pratio samo izvana, no rekao bih da je stranka složen sustav, složen organizam. Daleko složeniji nego jedna medijska kuća iako ima sličnosti. Nakon što mi je stigla ponuda, u tri dana smo se sve dogovorili. Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković nazvao me, rekao mi što od mene očekuje, što bi trebao biti moj posao. Kazao je da od mene očekuje iskrenu suradnju i otvorenost, a zapravo i ja tako vidim svoje djelovanje u budućnosti, pogotovo prema kolegama novinarima prema kojima treba otvoriti sve kanale i informacije kako bi javnost na kvalitetan način bila informirana o tome što se događa.
Jeste li i vi šefu HDZ-a iznijeli neka svoja očekivanja ili možda svojevrsne uvjete?
Prije svega očekujem dobru suradnju s medijima. Stranka se dosta otvorila u odnosu na neka prošla vremena, ali to ipak treba dignuti na još višu razinu. Nisam imao nikakvih uvjeta jer smo u načelu govorili o poslu koji ću raditi. U idućim danima razgovarat ću s predsjednikom stranke i drugim suradnicima te iznijeti svoje sugestije i analizu stanja. Kao i uvijek u životu, važno je biti dio tima.
Je li vam Plenković objasnio zašto je izbor pao baš na vas?
Rekao je da me pozvao kao osobu koja je dugo u novinarstvu, poznaje novinarstvo, i koja je kao novinar, kada je to trebalo, znala biti i kritična prema nekim potezima aktualne vlasti. Cijeni i iskustvo koje sam stekao radeći s prvim predsjednikom HDZ-a i Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom, kao i sve ono što sam kao novinar govorio i pisao. I to ne samo kroz prizmu onoga što sam čuo već i onoga što sam osobno proživio.
Mnogo novinara odlazi u glasnogovornike...
Moram reći, ljudski me ražalostila ta, uvjetno rečeno, haranga koja se po društvenim mrežama stvorila oko ovog mog poteza. Iako, što je vrijeme više odmicalo, bilo je puno više i normalnih reakcija. Ne mislim da je ovaj moj potez nešto epohalno, dramatično. Pa imali smo već slučajeve da je, recimo, Tihomir Ladišić otišao za glasnogovornika SDP-a, neki drugi kolege postajali su glasnogovornici drugih stranaka...
E, i onda se dosta njih nakon tog glasnogovorničkog posla vratilo u novinarstvo. Je li to u redu i može li javnost nakon tog povratka i dalje imati povjerenja u njihovu nepristranost?
Treba biti realan. Kod takvih slučajeva u javnosti uvijek ostaje nekakva sumnja. Naravno, čovjeka treba suditi prema njegovim djelima, a ja sam se u svojoj novinarskoj karijeri uvijek trudio što je moguće više biti objektivan, korektan. Tako ću se truditi raditi i dalje. A u protekle 33 godine meni su najveći suci bili gledatelji. Ovih sam dana dobio i dosta poruka ljudi koji su pratili emisije i programe u kojima sam radio i izražavaju žalost što sam otišao iz novinarstva, ali mi žele i puno sreće uz poruku neka i dalje ostanem čovjek kakav sam bio do sada. Jako puno to znači, osobito u trenutku kada vas neki tretiraju na negativan način, a bez ikakvog razloga, smisla i svrhe. Da biste nekoga etiketirali, denuncirali, za to morate imati ozbiljne razloge i argumente. Ali etiketirati nekoga tko još nije ni zasjeo u stolicu, to je ružno.
To što ste postali glasnogovornik HDZ-a komentirao je i Zoran Šprajc kazavši u Direktu: “Naš se Zoltan prihvatio tog nezahvalnog zadatka da govori što mu drugi kažu.”
Šprajc je odličan novinar, radi odličnu i gledanu emisiju, ima svojstven humor, ali profesionalno i kolegijalno ja nikada ne bih tako postupio.
HDZ je stranka u kojoj prilično vrije. Vode se u njoj frakcijski, i nadzemni i podzemni, obračuni i ratovi. I vas će se sad doživljavati kao čovjeka kojeg je izabrao Plenković, što znači da vas svi u stranci neće dočekati baš dobrohotno. Jeste li svjesni toga da će vas neki smatrati uljezom, možda i neprijateljem?
Ne zamaram se time, a u takvim “ocjenama” zacijelo ima i dosta pretjerivanja. Prije svega zato što sam u relativno dobrim odnosima manje-više sa svim ljudima, nastojim sa svima imati korektne odnose. Taj ću taj odnosi njegovati i dalje, otvoreno ću razgovarati o svim problemima koji postoje. Naravno, da sam svjestan postojanja raznih igara i igrica. Uostalom, svojedobno sam četiri godine, kao običan novinar, izvještavao iz Ureda predsjednika Tuđmana pa znam da je i tada bilo dvorskih igrica. Ali ne zamaram se time. Ljudi iz stranke s kojima sam dosad razgovarao rekli su mi da je stanje u stranci u ovom trenutku dobro, da se stranka financijski konsolidirala, a svi su revizijski nalazi bezuvjetni. Rejting HDZ-a, koji je dvostruko snažniji od SDP-a, potvrda je da se puno radilo u ove dvije i pol godine mandata, a mislim da ima prostora i da određene politike koje HDZ zastupa, kao i niz naših obrazovanih i etabliranih stranačkih dužnosnika koji su manje poznati u javnosti, predstavimo na još kvalitetniji način.
U politici ima i puno spinanja, namjernog širenja poluinformacija, pa čak i lažnih informacija. Često to prikrivanje prave istine, a ponekad i zataškavanje, mora obaviti upravo glasnogovornik. Ako se i to nađe pred vama, što onda?
Bit su ključne informacije, a one odgovaraju na onih pet slavnih novinarskih pitanja – tko, što, kada, gdje i zašto. To su osnove i to nema pravo nitko zatajiti. Sve ostalo vam se na kraju može vratiti kao bumerang.
Lani ste nakon 25 godina otišli s HRT-a. Zašto? Jeste li se i tamo zasitili atmosfere, okruženja ili je pozadina nešto drugo?
Nisam tada smatrao potrebnim to objašnjavati, no kad je riječ o mom odlasku s HRT-a, posrijedi su bili osobni razlozi. Malo sam se zasitio te sredine. Opet kažem, došlo je do zamora materijala. Došla je ponuda RTL-a, prihvatio sam je i otišao. Normalno je da ljudi mijenjaju poslove. No, iznenadilo me tada da je to postalo top-vijest.
Kada se sad osvrnete unatrag na svoj novinarski put, što smatrate vrhuncem, gdje je adrenalin najviše radio?
To je posao ratnog reportera. Tu se pokazuje sve ono što ste nekada učili i slušali od starijih i iskusnijih. Ja sam novinar starog kova, i toga se ne sramim. Kada sam počinjao u novinarstvu, prije 30 godina, tada vam je za ozbiljnu, pravu priču trebalo dva-tri dana, danas se sve to zbog drukčijih “zahtjeva tržišta” i ubrzanoga digitalnog doba rješava u dva sata. Ipak, kada ste ratni reporter, odluka se često mora donijeti u 30 sekundi, i u nemogućim uvjetima morate naći sugovornika, a preciznih dogovora nema jer je situacija kaotična, puno je stresa. I čovjek se tada navikne da ga u tim situacijama malo pošprica adrenalin. Tada, ili radite i grizete sto na sat ili se zaledite. No, za mene je to ratno izvještavanje, pogotovo u televizijskom novinarstvu, u kojem je slika sve, bilo nevjerojatno iskustvo. Srećom, u takvim sam situacijama pokraj sebe imao sjajnog snimatelja, Darija Kiša s HRT-a, koji je sa mnom uvijek bio na tim putovanjima.
Obišli ste mnoge ratne zone. Je li bilo situacija kada ste se vi zaledili i možda pomislili – iz ovoga sad neću izvući živu glavu?
Vraćam se na jednu nemilu scenu iz svog života, iz 1992. Prijatelji iz BiH poslali su mi jedan tekst na kojem je bio naslov: “Bivši zatočenik logora takozvane armije Bosne i Hercegovine postao glasnogovornik HDZ-a”. Kakvo je to pretjerivanje?! Kao novinar Hrvatskog radija ja sam zaista bio uhićen, no nije se radilo o armiji BiH, već je to bila jedna paravojna postrojba kakvih je tada bilo na stotine. I nije riječ bila ni o kakvom logoru. To je trajalo tri-četiri dana, bilo je tu i klasičnog šamaranja, no kada osjetite da vam netko stavlja kukuljicu na glavu i pušku na zatiljak, to je trenutak kada vam pred očima proleti cijeli vaš život. I tada se pitate – što je idući korak. Nakon toga ništa više nije bilo isto. Ali, to vas ojača.
A ratišta na Bliskom istoku?
To su ratni tereni na kojima vrijedi deviza – ako se ne nađete u krivo vrijeme na krivom mjestu, imate sreće. Recimo, zadnji odlazak u Afganistan. Nije se moglo ići u grad bez blindiranih vozila pa smo nas trojica, snimatelji Dario Kiš, tonac Stjepan Beti i ja, otišli u grad na svoju ruku. A prije odlaska morate dati podatke o svojoj krvnoj grupi i na izlasku velikim slovima piše: Good luck! Tada ste svjesni da ovisite o nekim drugim silama. Ali o tome ne razmišljate dok radite priču. Tek kada se vratite u bazu ili hotel, tek onda se, onako uz ćakulu, sjetite da ste tu možda mogli izgubiti i glavu.
Za kraj, bi li se to što je HDZ izabrao novog glasnogovornika moglo tumačiti kao ozbiljna priprema ili možda još jedna najava da nam se pripremaju izvanredni parlamentarni izbori?
To je pitanje za predsjednika HDZ-a.
>>Pogledajte video: Konferencija za medije HDZ-a
Šprajcov komentar govori o Šprajcu, simbolu novinarske neprofesionalnosti