Zahvaljujući društvenim mrežama, koje su često i posve opravdano na meti zbog sveopćeg zaglupljivanja, osobito mladeži, ovoga je puta mučna priča iz Kaštel Štafilića u ekspresnom roku obišla i šokirala Hrvatsku, ali i potaknula represivna tijela na promptnu reakciju. I, kako to već obično biva, pokrenula široku društvenu raspravu u koju su uključeni stručnjaci, dakle, pedagozi, psiholozi, sociolozi, pravobraniteljice i svi drugi koji bjesomučno, gotovo progonjeni od medija kao i svakoga puta kada se u javnosti pojavi neki “Daruvarac” ili više njih, traže odgovore na pitanja koja se roje. Uglavnom neuspješno.
Jer, kako sa stručnog i znanstvenog aspekta protumačiti što je u glavi 19-godišnjaka koji iznuđuju novac udarajući nogama u glavu svojeg vršnjaka s posebnim potrebama, koji odrasta s ocem koji s 1800 kuna mirovine i kreditom podiže četvero djece bez majke koja ih je ostavila, pa k tome taj svoj bezumni i sramotni čin snimaju mobitelima kako bi se njime hvalili?
Kako se doznaje iz medijskih izvještaja, žrtva napada o zlostavljanju je šutjela, skrivajući istinu čak i od oca. No čiju je zaštitu dječak zapravo mogao zatražiti, zar zaštitu institucija koje su tako dugo i predugo prilika za dobar život potkapacitiranih mediokriteta na državnim jaslama, a ne kotač promjena u kojem rade ljudi koji će učiniti društvo boljim i pravednijim, osobito za najslabije među nama. Zasigurno, dječak iz Kaštel Štafilića nije jedini koji trpi takvo nasilje, nažalost, mnoga su djeca na meti svojih vršnjaka zbog slabijeg imovinskog stanja, zbog mobitela starijeg datuma proizvodnje ili kojeg kilograma viška, samo što njihove suze nisu stigle do javnosti putem društvenih mreža, kao ovoga puta.
Pa kad je nasilje već promovirano na gotovo svim razinama društva, zašto se i u najmlađima ne bi budilo zlo? I što se zapravo nudi djeci u Hrvatskoj 21. stoljeća, kakvi sadržaji, kakvi ciljevi, uz odrastanje na ulici bez nadzora roditelja koji trče za materijalnim dobrima, uz sustav vrijednosti u društvu koje nudi brojne prilike za brzo bogaćenje na rubu zakona, uz politiku koja uzgaja i zalijeva podobnost, a ne sposobnost; sve samo ne pošten rad i odricanje? Malo toga može i policija koja pošteno odradi svoj posao, a onda delinkventi nakon nekoliko godina po sudovima završavaju sa sramotnim uvjetnim presudama, vraćaju se na ulice i smiju im se u lice, i to tako ide sve dok netko nekoga ne ubije. Je li batina uistinu iz raja izašla, treba li takvu djecu “dobro nalupati”, kako se sada čuje sa svih strana, je li “čist račun, duga devetka” uistinu jedino rješenje koje će sasjeći nasilje u korijenu?
Premda gestu napadačeva oca koji se u suzama došao ispričati ocu žrtve valja pozdraviti, te su suze stigle prekasno. To su suze roditelja koji nije uspio kanalizirati evidentan višak energije svoga djeteta, usmjeriti ga na krčenje protupožarnih usjeka kroz kamenjar, pošumljavanje zgarišta nakon posljednjih požara, skupljanje smeća po plažama i podmorju. To su suze roditelja koji je propustio na vrijeme sugerirati svome sinu da nogometni huligani nisu jedina raspoloživa skupina kojoj se može pridružiti u slobodno vrijeme kojeg očito ima previše, uputiti ga recimo na HGSS i spašavanje života. To su suze roditelja koji je zakazao u odgoju vlastitog djeteta i čije propuste sada skupo plaćaju oni koji su za njih ponajmanje krivi. Tek je igra slučaja spriječila da se ovo društvo trajno oslobodi petorice nasilnika prema formuli Filipa Zavadlava koji je, ne tako davno, zbog istih razloga uzeo i pravdu i kalašnjikov u svoje ruke, no nasilje, ali ni nasilje kao jedini odgovor na nasilje ne mogu i ne smiju biti jedino rješenje.
