Za ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju čulo je 70 posto starijih osoba, ali samo ih sedam posto zna u čemu je glavna razlika između ugovora o dosmrtnom i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Većina ih, 59 posto, tu razliku ne zna, a ostali koji su izjavili da znaju razliku – ili je ne znaju objasniti ili je tumače pogrešno.
Glavni su to podaci dobiveni u istraživanju “Znate li što potpisujete? – Starije osobe i rizici dosmrtnog uzdržavanja”, koje je proveo Ured pučke pravobraniteljice na 500 osoba starijih od 65 godina. Ugovor o doživotnom uzdržavanju znači da će onaj tko skrbi o starijoj osobi njezinu imovinu dobiti tek nakon smrti te uzdržavane osobe, a dosmrtno uzdržavanje podrazumijeva da se uzdržavatelj trenutačno, čim potpišu ugovor o uzdržavanju, upisuje kao vlasnik na imovinu primatelja usluge, tj. starije osobe. U praksi se sklapa više ugovora o doživotnom nego o dosmrtnom uzdržavanju. No neznanje starijih osoba koje nisu svjesne da, potpisavši dosmrtno uzdržavanje, trenutačno ostaju bez imovine, taj institut čini izuzetno podložnim zloupotrebama.
Uzmemo li u obzir da je riječ o populaciji od oko 800 tisuća hrvatskih građana, kao i to da je u Hrvatskoj 28,6 posto starijih od 65 u riziku od siromaštva, dok ih je u zemljama EU u tom riziku skoro upola manje, važno je podići razinu svijesti o ovom pitanju, smatra pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
Zelenaški i kamatarski
– Kad sin dobije stan vrijedan oko 250 tisuća eura, a otac zauzvrat 2500 kuna mjesečno za smještaj, bez režija, da se ne spominju ikakve usluge skrbi i sprovoda, taj je ugovor identičan zelenaškom kamatarskom ugovoru – stoji u pismu jednog umirovljenika pogođenog nesretno sročenim ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. A baš su unutar obitelji najčešći problemi, iskustva su centara za socijalnu skrb.
– Manje su to susjedi ili prijatelji starije osobe, koji su svjesni da su kao davatelji ove usluge pod povećalom okoline – kaže Tatjana Brozić Perić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb.
Teret uzdržavanja u ugovor
Pravni stručnjaci naglašavaju: ugovorom treba predvidjeti sve situacije. Ugovor mora biti puno precizniji od “ja tebi ručak, ti meni peterosobni stan”, u suprotnom dolazi do problema promijene li se neke okolnosti. – Primjerice, završi li primatelj usluge u domu, ugovorni odnos može se zakomplicirati ako nije jasno ugovoreno plaća li se dom iz njegove mirovine ili je plaća uzdržavatelj te što u tom slučaju s mirovinom – navodi Brozić Stanić.
Lani je u RH u uredima javnih bilježnika zaključeno približno 6283 ugovora tog tipa, od kojih 1300 ili 21 posto o dosmrtnom, a 4928 ili 79 posto o doživotnom uzdržavanju. Približno jer tu spadaju i aneksi ugovora te eventualni sporazumni raskidi. Od toga su bile 3372 privatne isprave koje su bilježnici solemnizirali nakon što su ih stranke sastavljale prethodno, s odvjetnikom ili sami, ponekad i preko “šprance” s interneta.
– Kad stranka donese na solemnizaciju ugovor sačinjen s odvjetnikom, to znači da je dobila stručni savjet, no javni bilježnik mora biti nepristran prema objema stranama – ističe Rankica Benc, predsjednica Povjerenstva za međunarodnu suradnju Hrvatske javnobilježničke komore. Najgora je varijanta kad stranke sastave ugovor po “špranci” s interneta. Često pritom imaju i pogrešnu predodžbu o tome što bi nešto trebalo značiti, a na bilježniku je i tada da savjetuje i tumači te utvrdi pravu i ozbiljnu volju stranaka.
U 2911 slučajeva ugovor je pak sastavljen kao javnobilježnički akt, što znači da čitav postupak vodi bilježnik: utvrđuje volju stranaka i uvjerava se u njihovu sposobnost poduzimanja pravnog posla, savjetuje ih o pravnim posljedicama raznih mogućnosti prijenosa imovine te posebno o razlici između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja, sastavlja ugovor i tumači njegove odredbe. Ugovorne obveze valja opisati precizno i realno.
Primjerice, za slučaj da primatelj uzdržavanja ne živi u istoj državi s davateljem uzdržavanja ugovara se po potrebi prelazak primatelja uzdržavanja u slučaju nemoći u dom davatelja uzdržavanja ili odlazak u odgovarajuću ustanovu za koju trošak plaća ili doplaćuje davatelj te uz to on primatelja i povremeno posjećuje i kontrolira kako se s njim postupa. Također, savjetuje se primatelju usluge uzdržavanja da se za njega upiše služnost stanovanja, uporabe i plodouživanja na imovinu koju daje davatelju uzdržavanja, kao i stvarni teret uzdržavanja, a može se upisati u većini slučajeva i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine bez njegove suglasnosti.
Kad se, recimo, inzistira na trenutačnoj prodaji imovine, primatelju uzdržavanja savjetuju da tada na nekretninu davatelja uzdržavanja uknjiži svoje pravo služnosti i stvarni teret. – Kad stranke kao prvi izbor navedu ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, objasnimo im da ugovor s istim sadržajem mogu potpisati, a da imovina na davatelja prelazi tek časom smrti primatelja uzdržavanja. Dakle, nekretnina ne ulazi u ostavinu, već je davatelj uzdržavanja nakon smrti primatelja uknjiži na svoje ime. Većina starijih osoba odluči se za takvu varijantu, da budu vlasnici dok su živi – objašnjava R. Benc. Dokazuju to i brojke: od tih ugovora javnobilježničkih akata 2427 je onih o doživotnom, što je 83 posto. Samo 484 predmeta su ugovori o dosmrtnom uzdržavanju.
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović od 2013. inzistira na dodatnim zaštitnim mehanizmima za primatelje dosmrtnog uzdržavanja. Zato je u Zakon o socijalnoj skrbi ušla zabrana sklapanja ugovora o uzdržavanju s pružateljima usluge jer godinama se govorkalo kako oni tako stječu bogatstvo bez prave kontrole skrbi koju pružaju.
– Bilo je prijedloga nakon donošenja Zakona o obveznim odnosima da se brišu odredbe ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Odbili smo jer takvi bi se ugovori svejedno mogli sklapati kao neimenovani, a u tom slučaju ne bi bilo obveze njihovog sastavljanja pred sudom ili javnim bilježnikom, što bi pogoršalo mogućnosti zlouporabe – objasnila je Edita Brkić, voditeljica Službe za opće propise građanskog materijalnog prava i sustava besplatne pravne pomoći Ministarstva pravosuđa.
Jedan je ugovor o dosmrtnom, a drugi o doživotnom uzdržavanju. Kladim se da značenje tih dviju riječi koje su značenjski istovjetne ne razlikuje 99% ljudi, a ne samo starci. Pa je li onda problem u ljudima ili u hrvatskom idiotskom zakonodavstvu?