Dobronamjeran i plemeniti prijedlog rektora Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Damira Borasa o vraćanju ćirilice kao starohrvatskog pisma u osnovne škole, blago rečeno, loš je prijedlog! Koliko god je to danas nepopularno i politički nekorektno izreći. I to iz više razloga. Najvažniji ponudio je sam predlagatelj kad je kao jedan od bitnih motiva za svoju ideju istaknuo: "Važno je da se tenzije smanje...".
Dakle, odrasli bi preko djece riješili teški politički problem ćiriličnih ploča u Vukovaru!? Vukovar, i mir u tom gradu, zaslužili su takvu žrtvu čitave Hrvatske, ali je li dopustivo tu žrtvu tražiti od djece? Nije li to manipulacija djecom i politizacija škole s upitnom svrhom. Logično, ako sva djeca u Hrvatskoj uče ćirilicu, zaključak je da bi i protivnici ćirilice u Vukovaru shvatili da je to pitomo i naše pismo, a ne kakvim ga vide neke žrtve vukovarskog zločina.
Takva, ničim potkrijepljena očekivanja, zapravo više govore o nerazumijevanju psihologije problema ćirilice u Vukovaru gdje je to pismo zloupotrijebljeno u provedbi zločinačke politike. Nije ćirilica kao ćirilica problem u Vukovaru nego što se ona predstavljala kao ratni alat, a to što su divna književna djela, velike humanističke misli i kojekakve umotvorine ispisane na ćirilici žrtvama zločina u Vukovaru nije od velike pomoći u pokušaju racionalizacije tragedije koju su pretrpjeli. Pitanje je bi li im od kakve pomoći bilo da se ćirilica ponovno uči u hrvatskim školama. Pa i sami su je učili, i to im nije pomoglo.
Ali, zanemarimo li poratnu psihologiju i politiku, bi li ćirilica da nije bilo rata i da se devedesetih nije prestala učiti u hrvatskim školama, opstala kao obvezno gradivo. Budimo objektivni, u konkurenciji svih znanja koja se nameću djeci, ionako opterećenoj preobimnim školskim gradivom, a još uvijek uskraćenoj za neka znanja daleko važnija od znanja još jednog pisma, ćirilica i u ničim opterećenim okolnostima ne bi imala veće šanse kao obvezni predmet.
Tko želi učiti ćirilicu, naći će puno razloga. I zadržimo se na tomu, i zbog prošlosti i radi budućnosti. Ne politizirajmo ćirilicu i školu.
Učio sam ćirilicu u svojoj osnovnoj školi kao dio obveznog programa koji su u to vrijeme imala sva djeca u Hrvatskoj. Naučio sam to pismo, čitao sam i neke knjige na ćirilici i... to je to. Nikakve koristi nisam imao nikad od poznavanja tog pisma, a sve knjige koje sam pročitao na ćirilici mogao sam i mogu i dan danas pročitati i na latinici. Osim što se djeci u Hrvatskoj tom nastavom nametalo pismo koje nitko ovdje nije osjećao kao svoje i za koje smo jedva čekali da nastava u svezi njega prođe i da se vratimo normalnom gradivu, ama baš ništa drugo nije se njime postiglo. Dati u današnje vrijeme prijedlog da se ono uči u školama kao prvo čista je provokacija i dolijevanje ulja na vatru ljutnje zbog još uvijek nekažnjenih zločina koje su neki Srbi počinili u Hrvatskoj i od kojih jedan dio njih potpuno slobodno živi i radi u našoj zemlji iako su po svakoj logici trebali biti protjerani nakon odlužene zatvorske kazne za svoja zlodjela. A kao drugo, u situaciji kad još ni nastava informatike koja je djeci 21. stoljeća i te kako potrebna nije još redovita u školama, riječ je o ružnom podrugivanju, ruganju cijelom našem društvu i svim našim nastojanjima i željama da stvorimo školu u kojoj će djeca moći naučiti nešto zaista korisno i dobro za svoju budućnost. Rektor Boras ovim prijedlogom pokazao se instrumentom svih negativnih sila u našoj zemlji ili, u najboljem slučaju, osobom koja je vrlo daleko od stvarnosti o poznavanja stvarnih potreba jednog modernog obrazovnog sustava. Konsterniran sam tim njegovim prijedlogom.