Najave da će radnike u tvornicama ili uredima zamijeniti roboti još uvijek nailaze na nevjericu, ali nije riječ no o kakvom novom trendu već o realnosti u kojoj živimo najmanje pedesetak godina. Jednostavnije poslove malo-pomalo zamijenili su strojevi, aparati, računala, aplikacije i općenito digitalizacija.
Nezamislivo nam je postalo koristiti se pisaćom mašinom, slati pisma umjesto e-mailova ili ručno obrađivati drvo u tvornici, a daljnji nastavak tih trendova zapravo je u podlozi svih bombastičnih najava o tome kako roboti preuzimaju svijet rada. Kao i onda kada su u tvornicama postavljene prve trake, tako će i sada kad službenika zamijeni softver biti gubitnika i dobitnika tranzicijskog procesa. Pouka iz svih istraživanja trebala bi biti svijest o tome da se tržište zbog razvoja tehnologije mijenja brže nego prije pedeset godina, što znači da će održavanje konkurentnosti zahtijevati aktivniji rad na unapređivanju znanja zaposlenika.
Ako poslodavci tvrde da je jednomjesečni tečaj dovoljan da desetina njihovih postojećih zaposlenika usvoji nova znanja i tako zadrži posao u iduće četiri godine, onda za agilnije i nije neki naročiti napor zadržati korak s budućnošću u kratkom roku, ali rad na sebi i konstantno usvajanje novih vještina i znanja treba biti ukorijenjeno u svijest svakog zaposlenika koji želi ostvariti puni radni staž. Nužno je i iz glave izbrisati paradigmu o čuvanju radnog mjesta jer ono više ne postoji kao pozicija ili pak kao stečeno pravo. Ono više neće imati ni ime već će se o toj kategoriji moći razmišljati tek u kontekstu broja ukupno zaposlenih pa bi bilo dobro da je i sindikati koji radnike predstavljaju zaborave što prije.
Dok promatramo nove trendove, ne možemo ne primijetiti koliko se razlikuju od svakodnevice domaće državne administracije koja propale industrije održava novcem poreznih obveznika, a i dalje plaća djelatnike kojima je posao kopirati papire, ali i stručnjake za rezerviranje avionskih karata. Gotovo je nevjerojatno da država komunicira poštom pa svake godine 180 milijuna kuna potroši na poštanske usluge, a sama sebi pošalje pisama za više od 50 milijuna kuna. Država pod hitno mora ući u 21. stoljeće jer će nas u protivnom zaustaviti na putu kojim već kroče svi ostali.
