Josipa Lisac. Tim dvjema riječima samu sebe opisuje pjevačica koja je više od 40 godina na sceni, koja je osvojila brojne nagrade, ispunila brojne koncertne prostore i u zemlji i u inozemstvu. Josipa kaže da njeno ime dovoljno govori, zazire od riječi diva i ne želi da je se trpa u isti koš za svima jer, kaže, od uniformiranosti je oduvijek bježala. S njom možete danima razgovarati i ne može vam dosaditi. Ali ne voli ni da je se hvali, preza od ulizivanja i više od svega cijeni iskrenu riječ. Nama je u velikom intervju kazala sve o pripremama za prvi samostalan koncert u pulskoj Areni, kako slavi 40 godina od izlaska albuma “Dnevnik jedne ljubavi” i kako podnosi ljetne vrućine. Uza sve to još jedan povod za intervju bila je i Josipina suradnja s riječkim bendom Quasarr.
Snimili ste pjesmu “Ljubav” s bendom Quasarr. Koliko ste zadovoljni tim poslom?
To je prekrasna suradnja jer sam ponovno dobila potvrdu da postoje ljudi koji su zaljubljenici u glazbu, a baš su takvi dečki iz Quasarra. Pjesma je lijepa i moderna, meni nešto drugačije u karijeri. Doduše, svaka suradnja u mojoj karijeri uvijek je bila drugačija. “Ljubav” će zaživjeti tek na jesen, sada se mora producirati u Londonu. Imam potpuno povjerenje u dečke koji su me pozvali na suradnju i ja sam se svesrdno odazvala.
Kako vam je raditi s mlađim kolegama?
Hvala Bogu, dosad sam imala iskrene suradnje i kontakte, a možda je to zato što sam i ja mlada. Andrea Bistričić iz modnog dvojca Dioralop jednom mi je rekla: “Ja tebi govorim ‘ti’ jer si tako mlada”. Fascinantno je kad doživiš od ljudi da te ne tretiraju kao stariju osobu. Osjeća se energetski spoj među nama, nisam opterećena godinama i to se na meni vidi. Imam samo malo više iskustva od drugih, a mene ne napuštaju ideali i zanos pa se zato možda bolje razumijem s mladima. Ona djevojka od 18 godina još živi u meni.
Pretpostavljam da kolege od vas traže savjete. Kakvi ste u tome?
To je jako komplicirano. I ja sam kroz život slušala “nemoj ovo, nemoj ono”, a na kraju je ipak ispalo onako kako je moralo. Lijepo je da te netko inspirira ili da ste sami nekome izvor inspiracije, ali mislim da se najviše utječe na nekog djelima. Nikako riječima. Možete prepričati situacije, možete nekome davati savjete, ali on će najbolje naučiti kad vidi kako ja radim. Ne volim ljude koji pametuju. Riječi mogu biti svakakve, naročito kod onih koji vole puno pričati! Ti ljudi mogu animirati, ali u suštini ne reći ništa. No da se vratim na pitanje: najljepše je kad čovjek može sam spoznati neke stvari, kad ima talent, životnu inteligenciju da ocijeni što je dobro, a što nije. Sam moraš raditi na sebi, imati svoj svjetonazor i stav.
Svoj prvi samostalni koncert u pulskoj Areni održat ćete 10. kolovoza. Zašto ste tako dugo čekali?
Da budem iskrena, nemam pojma. Nisam o tome nikad razmišljala. Puno sam puta pjevala u pulskoj Areni, da ne govorim o predstavi “Gubec-beg” koju smo, čini mi se, četiri puta izvodili u Areni sredinom sedamdesetih godina. Bilo je fantastično. Puno sam puta pjevala općenito u Puli, od kazališta do diskoklubova koji su nekad bili lijepi. Sada to više nisu. A želim da mi koncerti budu baš pravi koncerti i da je glazba u prvom planu. Nisam opterećena svojim nivoom, ali znam kakav je i ispod toga ne idem. To nisu rutinski koncerti i ne podnosim čuti da je nešto rutina. Kod mene je uvijek nešto drugačije.
Kažete da ste nastupali u diskotekama i da to više ne radite. Kad ste prestali?
Početkom devedesetih. Osamdesetih, dok smo još živjeli u Jugoslaviji, otvorila sam bezbroj diskoklubova. To su prekrasni klubovi bili, ali onda su se naglo srozali, postali su ono što su danas i na takva mjesta više ne idem. Htjela bih da se vrate na ono nekadašnje.
Imate li neke posebne pripreme uoči koncerta?
Bit će kao i svi drugi koncerti. Nema velikih i malih koncerata, svi su veliki. I onaj u zagrebačkom HNK gdje stane 500 ljudi jednako kao i tamo gdje će biti 4000 ljudi. Ali koncert nije velik zato što je brojčano velik, on mora biti velik zbog glazbe, zbog svjetonazora, zbog toga što kroz glazbu pokazuješ sebe, svoju estetiku, etiku, trud.... Pripreme su kao i uvijek disciplina, rad, ponavljanje tekstova dva dana prije. Sve pjesme uvijek prođem prije koncerta, a čula sam da to rade jako pametni ljudi (smijeh). Ma šalim se. Jako često mi se dogodi da zaboravim riječi, ali snađem se.
Imate li tremu prije koncerata?
Na svu sreću nemam, ali da imam uzbuđenje, imam, no to je ono što se zove odgovornost.
Naučili ste je pobijediti ili?
Možda sam je nekad imala, tamo s nekih 18-19 godina, ali i tada sam nastupala vrlo sigurna u sebe. Imala sam izvanredan trening u Dječjem zboru HTV-a u koji sam došla sa svojih 11 godina i otad sam na pozornici. U zboru je bio red, rad i disciplina, nije bilo pohvala i sam si morao zaključiti jesi nešto dobro odradio. Nije se živjelo od hvalisanja. Dobro je da ima uzbuđenja prije nastupa jer to označava profesionalan pristup.
Shvaćate li glazbu kao posao?
U mom svjetonazoru ne postoji stav da je glazba posao, to je moj životni smisao. Ja sam u jednoj misiji i progovaram kroz svoja djela.
Jeste li vjerovali u sebe i znali da ćete uspjeti?
Da, oduvijek sam vjerovala i jako sam željela to što sad imam. I kada sam išla s proba i hodala po ulici, sama sam sebi govorila: “jednog dana će se isplatiti”. To je vjera u sebe.
Možete li izdvojiti neki poseban koncert, neki poseban detalj s nekog koncerta?
Uvijek su me veselili oni koncerti koji su me provocirali i koje sam na kraju ja napravila provokacijom. Volim rizike. Volim i suradnje, od vrhunskih glazbenika do simfonijskih orkestara i suradnje kakve su bile, na primjer, s maestrom Igorom Kuljerićem. Bile su toliko drugačije da nisam mogla prepoznati pjesme koje sam tisuću puta otpjevala. Potiču me promjene, jako mi smeta kad je sve isto, smeta mi učmalost. Vjerujem u sjajne kreativne trenutke koje možda nikada više ne možeš ponoviti.
Kako birate gdje ćete nastupati?
Sad više ne moram voditi računa o tome jer sam to prenijela na ljude s kojima radim i oni znaju gdje mi odgovara nastupiti, a gdje ne. Ne podcjenjujem ništa, ali u neke objekte ja jednostavno ne pašem. Iskreno, uvijek me najviše oduševljavaju koncertne dvorane, ali malo je pravih takvih dvorana kod nas. Zato imamo kulturne domove, a i neka su kina jako lijepo pretvorena u dvorane.
Ljeto vam, kao nekim našim glazbenicima, nije natrpano koncertima. Imate laganiji tempo.
Prošlo smo ljeto jako puno nastupali, ali teško podnosim putovanja i vrućine pa smo odlučili malo usporiti. Prva polovica godine bila mi je udarna, ali ljeto je s razlogom predodređeno za odmor.
Jeste li spontani ili obično u svakom trenutku znate što ćete i kako?
Jako sam spontana, ali uvijek ima nekih stvari koje treba organizirati. Ne znam što ću odjenuti, to odlučim dan-dva prije.
Ova godina je godina kada slavite 40 godina od albuma “Dnevnik jedne ljubavi”. Biste li rekli da je vrijeme projurilo ili da sporo ide?
Pa moram reći da juri, naročito ovih zadnjih 20 godina. Ima nešto drugo što mene fascinira kad kažete da je prošlo 40 godina. Imala sam 22 godine kada se radio album koji je izašao 1973., a dvije godine nakon toga bila je praizvedba prve hrvatske rock-opere “Gubec-beg” koju su napravili Krajač, Metikoš i Prohaska. Pa kako su oni to stigli? Otkud im vrijeme za to? Radilo se tada puno više, nestvarno više nego danas.
Kad vam netko kaže “Dnevnik jedne ljubavi”, što vam prvo padne na pamet?
Padne mi na pamet da postoji neko djelo koje ima svoje ime i za koje netko možda nakon mnogo godina neće znati tko ga pjeva, ali znat će da to djelo postoji. Sad imam osjećaj da je taj “Dnevnik” osoba u zrelim godinama koja govori da je se pusti na miru. On stalno otkriva društvo mladih i oni ga jako vole. Ali “Dnevnik jedne ljubavi”... Mislim da sam ja taj dnevnik i živjela.
Biste li u 40 godina karijere išta mijenjali?
A što bih mijenjala kad se dogodilo sve što se trebalo dogoditi? Utječemo na neke stvari, ali uvijek se dogodi samo ono što se treba dogoditi. Ponosna sam na sve, ponosna sam što mi netko kaže da je zbog mene, zbog mojih djela nešto poduzeo, nešto promijenio. Nisu me napustili moji ideali, slobodno koračam kroz život, nisam opterećena kompleksima.
Čini li vam se da vas ljudi poštuju više nego prije?
Možda se čini, ali mislim da je podjednako danas i nekad. Neki me oduvijek poštuju, drugi me ne mogu smisliti, a to je u mom slučaju jako izraženo. Time su se bavili čak i neki stručnjaci i kada sam ih pitala zašto mene istražuju, zašto ne nađu nekoga koga svi vole, oni su rekli da je prosječno kad nekoga ili svi vole ili ne vole. Rekli su da sam ja brend.
Bili ste “pod istragom”?
Jesam, evo i sad profesorice Vasilj i Pkorić rade stručni rad o mom glasu. Ja sam ostala paf kad sam to čula. Pitala sam: “Pa kako to? Zašto?” iako je moj Karlo uvijek govorio da je to glas koji se rađa jednom u sto godina i to mi je nešto najljepše što mi je netko rekao.
Znam da ne volite kad vas zovu diva. Zašto?
Zar danas nisu sve dive? Mediji svima kažu da su dive. A jesu li? Uniformirate nas sve, a ja se protiv toga borim. Svi smo različiti, ne možemo biti isti. U inozemstvu se pazi kome će se reći da je diva, a tolika upotreba te riječi njenu ekskluzivnost dovela je do bezvrijednosti. Ja sam Josipa Lisac i to je dovoljno reći. Za muškarce nema tog izraza. Pa ne možete reći muška diva! Oni imaju tu sreću da ih se zove imenom i prezimenom, a nas se sve trpa u isti koš. Grozno.
Znate li primati komplimente?
Da, znam! I volim ih čuti, ali znam kad su opravdani, a kada ne. Volim kad me se pohvali, ali prije svega znam sama jesam li to zaslužila. Treba znati čuti i konstruktivnu kritiku ako je iskrena i svrhovita. Tako me i Karlo odgajao. Prenemaganja i ulizivanja mi ne trebaju. Jedan od najvećih neprijatelja mi je tuđi ego, ne znam kako se nositi s njima, a ljudi znaju biti jako tašti.
Jeste li osjetili ljubomoru i zavist kolega u tako dugoj karijeri?
Uf... da. Ali sam oprostila. Nisam zaboravila, prisjetim se nekih situacija, ali odmaknula sam to od sebe, time se ne napajam niti me to više uznemirava.
Često kažete da ste sami, ali ne i usamljeni?
Da, stalno sam sama, ali u biti sam sama sa samom sobom i jako mi je zabavno. Pripremim se za neke sastanke, za neke susrete, nisam asocijalna, ali doma mi je najljepše. Takva sam karakterno.
Koliko ste i jeste li morali raditi ustupke?
Postoje neke male situacije i kompromisi kojima se morate prilagoditi. Ali nisam baš koristila riječ “nikad”, barem ne za neke važne odluke. Ne možete to reći jer ne znate što vas čeka sutra.
Cijelu karijeru i svaki nastup posvećujete svom voljenom Karlu Metikošu.
On me formirao. Ja ništa nisam znala i sve sam uz njega naučila, on se brinuo da budem briljantna, a uz to ide i odgoj. Znam da sam talentirana, ali je lijepo kad imate podršku, kad netko želi čak i više od vas da uspijete. Dizao me kad sam padala, ponosna sam što sam to doživjela. Ponosna sam što sam njega doživjela. On je producent mog života.
Prošlo je više od dvadeset godina od njegove smrti, a vi mu i dalje pjevate. Je li i sada teško kao što je bilo neposredno nakon njegova odlaska?
Da...
Jednom ste rekli da vam je jedini posao glazba i jedini muškarac kojeg ste voljeli Karlo. Jeste li inače tako predani i, kad nešto uhvatite, ne puštate to?
Nije to nepuštanje, to je doživljaj. To znači da ste ispunjeni. Ne odustajem lako i lojalna sam. Imam i istu diskografsku kuću već 45 godina, ali to nije zagriženost, to je odanost.
Osim glazbenog opusa, i vaš se mladolik izgled uvijek hvali. Kažete da nemate poroka, osim što volite isprobavati kremice.
Apsolutno je stanje duha najvažnije, ali ne treba zanemariti brigu za sebe. S druge strane, za vraga mi sve bez dobrih gena. Ne zanima mene što će mi netko reći kako izgledam. Ja znam kako ja ne želim izgledati. Žena koja nije njegovana nešto je nedopustivo. Kako se možeš brinuti za druge ako se ne znaš brinuti za sebe?
Rekreativno se već godinama bavite golfom. Kako ste ga otkrili?
Gledala sam Tigera Woodsa slučajno na televiziji i svidjelo mi se. Imala sam prijatelje u Sloveniji koji su se time bavili, bilo je to negdje 1997. i s njima sam počela. Jako je teško uspjeti u tome, teško ide. Neko sam vrijeme igrala pa sam prestala. Primilo me pa pustilo, Tiger je već “odtajgerirao”, ali sam onda 2006. imala neko snimanje na Blatu iza Sveučilišne bolnice u Zagrebu i, kad sam došla na teren, osjetila sam da je to za mene. Od tada ga opet igram.
