Hrvatska uskoro ulazi u tridesetu obljetnicu svoje neovisnosti. Mladi koji su rođeni i odgojeni u neovisnoj Hrvatskoj, a ne u Jugoslaviji, već imaju svoju djecu… Učenici i studenti s kojima dijelimo znanja u školskim i fakultetskim klupama su o Domovinskom ratu i posljedicama prelaska iz socijalizma u kapitalizam učili u školi i slušali od svojih roditelja. Njihovo djetinjstvo i mladost obilježeni su pripremama za punopravno članstvo Hrvatske u Europskoj uniji, reformama, Europom bez granica, učeničkim i studentskim razmjenama, digitalnim tehnologijama te prednostima, ali i posljedicama, globalizacije. Sve nam to jasno govori koliki smo put prešli od prvih višestranačkih izbora, odnosno od odluke o neovisnosti, koja je uslijedila godinu dana kasnije, i međunarodnog priznanja, čiju ćemo tridesetu obljetnicu slaviti 15. siječnja 2022.
Također, svi koji pokušavaju učiniti važnim za našu svakodnevicu teme vezane uz Drugi svjetski rat ili život u bivšoj državi, imaju sve manje slušatelja i sugovornika. A oni koji nam pokušavaju “prodati” alibi da smo mlada država pa bismo zbog toga valjda trebali imati razumijevanja za njihove propuste, manjak rezultata i nedostatak ozbiljnijeg napretka, ispadaju smiješni. Baš kao i oni koji se pozivaju na propuste iz devedesetih, koji nam se iz ove perspektive čine nevjerojatnima u smislu ostvarenja nemogućega… Hrvatska je rođena u okolnostima tragičnog rata i razorne velikosrpske agresiju, koja nam je ostavila ratne štete u vrijednosti od čak 190% predratnog BDP-a. Uz stradanja ljudi, nezapamćene zločine i razaranje baštine, dovoljno je spomenuti da nam je uništeno čak 10% stambenog fonda. Činjenica je da smo sve to morali obnoviti uzdajući se ponajviše u vlastite snage…
Izišli smo na međunarodnu političku pozornicu opterećeni brojnim stereotipima iz bivše države, zasuti propagandnom mašinerijom Beograda te suočeni s kreatorima globalnog javnog mnijenja, koji su u početku bili uvjereni da Slovenija i Hrvatska ruše njima dragu Jugoslaviju, da su uskrsnuli duhovi Drugog svjetskog rata ili da se opet međusobno kolju balkanska plemena. Pošteno smo se namučili i platili nemalu cijenu kako bi svijet shvatio tko je žrtva, a tko agresor; tko je za demokraciju, a tko za totalitarizam; tko je za Europu, a tko za Veliku Srbiju. Nažalost, posljedice ocrnjivanja u globalnoj javnosti osjećamo i danas, a imidž Hrvatske u svijetu bio je opterećen ratom sve do 2003. Tek polovicom prvog desetljeća ovog stoljeća Hrvatska postaje miljenica svjetskih medija kao novootkrivena turistička destinacija.
>> VIDEO Od ove godine Dan državnosti ponovno se slavi na današnji dan, 30. svibnja
Uostalom, prva asocijacija na Hrvatsku među članicama Europske unije, prilikom našeg ulaska u tu zajednicu država i naroda 2013. bio je pridjev “lijepa”. Imidž Hrvatske i danas je dobrim dijelom vezan isključivo uz adute lijepe zemlje i našu turističku ponudu. Prema Bloom Consulting Country Brand Rankingu za 2020., Hrvatska je po snazi turističkog brenda na 10. mjestu u Europi (ispred R. Irske, Austrije, Norveške, Nizozemske i Švedske) te na 20. mjestu na svijetu, što je golema snaga meke moći. Prema indeksu Best Countries američkog US Newsa, Hrvatska je po slikovitosti i doživljaju na 19. mjestu, po razini građanskih prava na 25., a po kvaliteti života na 29. mjestu na svijetu. I mogli bismo zadovoljno odahnuti da naš imidž nema i svoje naličje. Tako nas isti taj američki indeks po razini moći svrstava na 67. mjesto, a Bloom Consulting, koji je fasciniran Hrvatskom kao turističkim brendom, smatra da je snaga našega gospodarskog brenda na 27. mjestu europske ljestvice, ili bolje rečeno na samom začelju.
Ne živimo mi loše koliko se žalimo. Hrvatska je 49. po bogatstvu zemlja na svijetu, prema analizi portala Work+Money, koji je izabrao klub od pedeset vodećih zemalja svijeta u suradnji s trustom mozgova (think tank) Social Progress Imperative iz Washingtona, ne samo na temelju BDP-a, već i kvalitete života, dostupnosti pitke vode, razine zdravstvenih usluga i mogućnosti obrazovanja (dakle, stvarima koje mi podrazumijevamo, a u svijetu se skupo plaćaju). Međutim, prema istom mjerenju, Češka je na 26., a Slovenija na 30. mjestu, dok su sve tri baltičke republike bolje od nas. Dakle, činjenica je da se ne smijemo zadovoljiti postojećim, već da su naše mogućnosti i prilike daleko veće, pa i mjesto koje zaslužujemo u svijetu.
Istina je da su startne pozicije Hrvatske bile opterećene totalitarnim nasljeđem komunističke prošlosti, što je ostavilo traga – ne samo na institucijama, već i na mentalitetu ljudi, ali sličnu, pa i tragičniju sudbinu dijelila je cijela tzv. nova Europa, od Slovenije do Estonije, pa ih to nije spriječilo da stvore učinkovite države, inovativna gospodarstva i osiguraju pristojan međunarodni položaj. Kad je Poljska prije 16 godina ušla u EU, bila je jedna od najsiromašnijih zemalja. Njezin BDP 2004. iznosio je samo 44% prosjeka EU, a već 2018. popeo se na čak 67%. Prijateljska nam Poljska pretekla je Hrvatsku tek 2008. A danas njezini čelnici planiraju da će za 20 godina sustići najbogatiju europsku državu – Njemačku. Koliko god to bilo pomalo utopijski nevjerojatno je motivirajuće. A Češka, kojoj je Hrvatska donedavno bila uzor, tijekom proteklih tridesetak godina prošla je put od zaostale komunističke zemlje do ozbiljnog suparnika najrazvijenijim europskim gospodarstvima. Prema Izvješću o globalnoj konkurentnosti za 2019., uspela se na 32. mjesto, a Hrvatska joj gleda u leđa sa čak 63. pozicije.
Najveća razlika u korist Češke zabilježena je u kvaliteti institucija (javna uprava i pravosuđe), stupnju razvoja financijskog tržišta, učinkovitosti tržišta rada i inovativnosti. Estonija, koja je još 1995. imala 30% niži BDP po stanovniku od Hrvatske, pretekla je našu zemlju 2005. (dakle, deset godina nakon rata). I u samo dva desetljeća udvostručila je svoj standard. Godine 2017. proglašena je porezno najkonkurentnijom zemljom na svijetu te je postala vodeća država svijeta bo broju startupova. Prva je uvela e-glasovanje, a danas je nevjerojatnih 99% javnih usluga digitalizirano (čime štedi čak 2% BDP-a). Fizička prisutnost u državnim institucijama potrebna je još samo za sklapanje braka. Cilj joj je ući među 20 najkonkurentnijih država svijeta. Mogli biste pomisliti kako su imali izvrsne savjetnike na području gospodarstva i reformi, koji su im šaptali neke čarobne formule.
Srećom, svi njihovi recepti za uspjeh su javno dostupni i analizirani u toliko studija i analiza. Prema tome, Hrvatska ih je bez problema mogla davno kopirati i slijediti… Netko će pomisliti da su te i druge zemlje imale sreće jer su prije ušle u Europsku uniju pa su povukle ozbiljniji novac iz fondova EU, da su nam pred nosom uzele ozbiljne zapadne tvornice i ulaganja… Međutim, činjenica je da su one svoje prilike i pružene mogućnosti bolje iskoristile od Hrvatske, da su bile spremnije, organiziranije i učinkovitije. A to nije samo stvar ekonomije, koliko god porezne stope bile važne! One su bile spremnije mijenjati sebe, svoje društvo i institucije, zakone i pravila ponašanja! Činjenica je da se ni nakon 30 godina hrvatske samostalnosti mnogi naši sugrađani ne osjećaju jednakima, ljudi se žale na pravosuđe, privilegije u zapošljavanju, probleme u poslovanju…
Svjedočimo demonstracijama moći i privilegijama po stranačkim pripadnostima, u kojima se osvajanje vlasti povezuje s raspodjelom “plijena“. Još nemamo svi ista prava, obveze i odgovornosti. A samim time država očito nedovoljno koristi kreativnost, inovativnost, energiju i potencijale svih svojih ljudi… Ljudi žele živjeti u zemlji koja je subjekt, a ne objekt međunarodnih zbivanja, koja je svjesna sebe i svoga okruženja, koja kreira uvjete i mogućnosti, a nije kočnica razvoja i ulaganja, koja svoje stanovnike potiče, a ne ograničava, koja se bavi budućnošću, a ne prošlošću. Zadovoljni i sretni stanovnici neke zemlje najbolji su magnet i potencijalnim ulagačima i talentiranim useljenicima. Hrvatska, koja je na toliko područja pokazala da je kadra igrati u prvoj ligi, ima sve preduvjete da nakon 30 godina otvori potpuno novu stranicu, da oslobodi svoje zarobljene mogućnosti i potencijale te da postane, ne samo turistički, već i politički, gospodarski i kulturni europski superbrend. Ako to ne učinimo, za propuštene šanse nećemo imati baš nikakav alibi pred mladim hrvatskim naraštajima koji su rođeni kao državljani Europske unije.
Hrvatska ima 390.000 ljudi na Proračunu od čega 50% ne radi apsolutno ništa nego samo glume da rade. Njih se riješiš i prestati će gušiti ljude koji žele raditi i time nam ostaje brdo para i institucije mogu funkcionirati bez sabotaža neradnika.