Dva su ključna odnosa koja nas i danas, kroz dobrovoljno odricanje od slobode, vežu uz suštinsko robovlasništvo. Onaj drugi jest ugovor s poslodavcem o obavljanju poslova preko kojih će on ostvarivati profit, a mi navodnu egzistenciju. A onaj prvi, fundamentalno zloćudan, jer stvara pretpostavku onom drugom, jest podaništvo određenoj državi koji se stječe najčešće igrom slučajnog rođenja na posve stranom teritoriju.
Morat ću raditi do devedesete
Državu smo dugo smatrali kao zaokruženu teritorijalnu cjelinu na kojoj će skupina ljudi, uglavnom uobličena prema nacionaltradicijskoj osnovi, ostvarivati i štititi svoje interese, identitet i opstanak. Međutim, ovo već pomalo idilično, romantičarsko poimanje odavno je postalo besmisleno budući da država nikada nije ni bila, niti je to danas, išta drugo osim pokušaja uobličavanja jedinstvenog tržišta na određenom teritoriju. Sukladno tome, ljudi su se pristajali odricati osobnog suvereniteta da bi u postojanju onog kolektivnog ostvarivali prava i koristi adekvatne spomenutom odricanju. To je trebao biti fer i pošten odnos u kojoj pojedinac i država pronalaze posve konkretne razloge supostojanja, ali, jasno, daleko je to bilo od bilo kakvog ideala. Jednostavno, razlog za postojanje države tumačen je oduvijek argumentima sile, nikad argumentima logike i pravde. Zato je država tijekom povijesti korigirala svoje mehanizme isključivo u situacijama kada bi podanici, kasnije im s tepalo građani, do te mjere popizdili i zaurlali da to više ne može tako ići. Tada bi se poradilo na socijalnoj brizi i svim onim segmentima na kojima bi država kao tržište trebala uzvraćati onima koji su svojim odricanjima punili njezinu kasu. I nikada ne bi dosegli maksimalno korektan odnos uloženog i dobivenog, ali bi već samo približavanje zamišljenom idealu, bez obzira koliko malešno bilo, znalo izazvati zadovoljstvo.
A kakvo je stanje danas? Govoreći otvoreno, ja ne vidim nikakvog razloga da za ovu državu dam ma i jednu jedinu lipu. Novac koji mi svakog mjeseca na ime različitih poreza i davanja otima nepovratno je izgubljen i ne samo da ga ja neću više nikada vidjeti, nego neće biti ni utrošen u one svrhe za koje se navodno uzima. Zato sam odlučio dati otkaz hrvatskoj državi. Htio bih da mi moj poslodavac isplaćuje cjelokupan ugovoreni iznos plaće budući da penziju sigurno neću dočekati. Dok ja steknem pravo na nju, vjerojatno ćemo morati raditi do 90. godine ili će, što je očekivaniji ishod, mirovinski fondovi već odavno propasti. Zašto bih danas izdvajao za zdravstvo kada se ionako sve plaća i kada vam za vitalne dijagnoze treba čekati godinu dana pa specijalistički pregledi postaju u stvari mrtvozorničke konstatacije.
Nema više ni privida ferpleja
Situacija u školstvu je ista, ono prestaje biti subvencionirana prilika za sve i postaje à la carte regrutni centar za bogate. Što se obrane tiče, valjda je svima jasno da nas ovakva država ne može obraniti ni od štrumpfova. Odnos mene i države više nema ni minimum, privid ferpleja . To je jednostran odnos u kojem me se guli bez srama i protiv moje volje. Pa ono što je nekad postojalo kao motiv odluci da pristanem na podržavljenje svoje individualnosti, sada više nema nikakvog smisla. Hrvatska država više nema nikakvog razloga za postojanje. Ostala je još jedino plitka i dozlaboga patetična konstatacija da je riječ o hrvatskoj državi, ali taj banalni pridjev ne može skriti njezinu gramzivost, nezasitnost, pokvarenost, nakaznost, zloćudnost i besmislenost. Država se ni u jednoj sferi ne brine o nama, već ona ždere naše živote i, hraneći se njima, produljuje isključivo živoderstvo svog aparata. Koja bi razlika bila za prosječnog podanika da danas, umjesto u ovoj pastoralno samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, živi pod onime što se obično zove okupacijom? Koje bismo to dodatne poreze morali plaćati, koju to čizmu osjećali za vratom i što je uopće elementarna sloboda? Vitlati zastavom dok pred kontejnerom čekaš red za kruh?! Zanimljivo je i to da, što vam se više uzima, plaćate sve veći broj besmislenih nameta, a novca u službama koje bi vas trebale opsluživati, barem vas tako uvjeravaju, sve je manje. Laž na svakom koraku, pljačka u svakom potezu. Zato bi bilo lijepo da me hrvatska država napokon ostavi na miru.
>> 'Ne radi kurva ono zbog para, već zato što voli muža da vara'
