Psi su pokleknuli pod vrućinom i već u 10 sati ujutro lijeno polijegali po asfaltu. Muškarci čavrljaju naslonjeni uz zidove baraka koje je zub vremena još prije rata osudio na rušenje. Iz kričavo žutog golfa, širom otvorenih vrata, trešti narodnjak “Ostavljam te na tri dana da razmislim što ću s nama...”. Patke i guske u dvorištima lupaju krilima, tri koze pasu rijetke travke u izrovanome dvorištu. Nema ih previše jer u tom se romskom naselju u baranjskoj Dardi ne živi se od poljoprivrede, nego, nažalost, od “socijale”. I javnih radova.
– Čuo sam kako se priča da Romi ne vole raditi, a pogledajte nas! – doziva nas Branko Mišković i hvata se kante za smeće. Samohrani je on otac – kći mu je Vanesa dan ranije proslavila dvanaesti rođendan, a Dorijan će uskoro šesti.
I ja sam bio u dijaspori
– Radim baš u javnim radovima, djeca mi još spavaju. Od 1300 kuna socijalne skrbi ne možemo preživjeti i plaćati režije. Od rođenja sam u ovom naselju, punu 41 godinu. Prije rata je bilo bolje, nisu nam barake toliko prokišnjavale. Rat je svima upropastio život. Planirao sam otići u inozemstvo, i bio sam prije 15 godina u Hamburgu, pa malo i u Dublinu, imao sam priliku i ostati, ali tuđa je to zemlja, u rodnom je kraju najljepše. Moje je prošlo, iako nisam star, ali sada treba djecu izvesti na pravi put – šarmerski kaže on.
Prema pridošlicama ovi Romi nemaju zadrške, dušu otvaraju već “na prvu”. Najveće je to od tri romska naselja u Dardi, jednostavna imena – Barake. Više od 800 Roma pronašlo je dom u Dardi, što tu zajednicu čini jednom od većih u Hrvatskoj. Baranjska priča znatno se razlikuje od one međimurske.
Nema većih problema s kriminalom, nema sukoba s mještanima. Štoviše, Romima će se u Dardi besplatno graditi kuće! Naselje Barake za mjesec, ili najviše dva, pretvorit će se u veliko gradilište, bira se upravo izvođač radova. Niknut će u njemu ukupno 87 dvodomki u koje će se useliti 174 romske obitelji. Novac je osiguran iz Europske unije i Ministarstva regionalnog razvoja. Jedinstven je to projekt “težak” oko 32 milijuna kuna. Prva je dvodomka, ogledna, sagrađena još prije šest godina, i to neplanirano.
– Kad smo gradili cestu, jedna je baraka iskakala iz reda i nismo zbog nje mogli napraviti ravnu cestu, pa smo je srušili i izgradili dvodomku. Imali smo tada, naime, već projekte za prvih 20 kuća – kaže nam Antonio Branilović, zamjenik načelnika Općine Darda.
A pogled u ruševne barake otkriva zaista jezive prizore.
– Od smrada i vlage ne može se živjeti, sve otpada. Kad kiša padne, voda nam je do koljena – provode nas kroz svoj dom Jela i Zoran Mihajlović.
Tome će uskoro doći kraj.
– Gradit će se u fazama, jer nemamo gdje smjestiti tolike obitelji da bismo srušili sve barake i istodobno zidali kuće. U naselju je 20 parcela bez baraka, tu će se napraviti prvih 20 kuća u koje će se preseliti 40 obitelji. Srušit će se potom 20 njihovih baraka, koje su također dvodomke, pa graditi sljedećih 20 dvodomki... – objašnjava Branilović.
Europska unija traži konkretan popis budućih stanara dvodomki, ali teška je to misija zbog velike fluktuacije Roma – broj je isti, ali lica se mijenjaju. Odlaze u inozemstvo, najpopularnije im je odredište trenutačno Engleska, a njihova mjesta zauzimaju Romi iz Srbije i Mađarske. Barake su stoga konstantno pune. Mnogi se vrate, surova je to stvarnost, nakon deportacije.
Doselili nakon poplave
Barake su naselili, pak, davne 1965.
– Došli su odasvuda, u njihovoj se populaciji vijest širi brže nego internetom. Nakon velike poplave u Baranji bile su to privremene nastambe, napravljene na brzinu, za mještane kojima je voda srušila kuće. Kada su Baranjci ponovno izgradili svoje domove, u barake su se doselili Romi. Čuli su da ima praznih stanova, došli i ostali do danas – prepričava donačelnik.
Dvodomke neće biti u vlasništvu Roma, već Općine, ali oni će imati besplatan najam.
– I barake su općinsko vlasništvo, ali si ih oni međusobno prodaju, i to po dobroj cijeni, za tisuću ili dvije eura. Ovjere kupoprodaju kod bilježnika pa dođu u općinu tražiti rješenje i onda nastaju problemi. Trudimo se naći pravdu – prikazuje naš sugovornik.
Prodaju oni, pričaju nam u Dardi, i struju – skinu žicu s bandere, uvuku u svoju baraku, pa izvuku i “žilu” za susjede i to im naplate. Tako je i s vodom. “Snalažljivost” im nitko neće osporiti, no ostavlja to, kažu nam mještani, gorak okus u ustima ostalih koji uredno plaćaju sve svoje obveze.
– Uspjeli smo to svesti na minimum nakon obnove infrastrukture. Teško je kad morate suditi, i između njih, jer postoje klanovi. Ali nije stanje loše, balansiramo dosta dobro. Većina njih nas poštuje kao općinsku vlast, ali ima i onih naučenih da, u koju god ustanovu dođu, dobiju pomoć, u gotovini, a ako ne dobiju, negoduju – nastavlja Branilović.
Branko Đurđević predsjednik je Vijeća romske nacionalne manjine za Općinu Darda, u petom mandatu. Puna se dva desetljeća srčano bori za bolji život te zajednice, ali prema svojima je itekako oštar – ne umotava ništa u celofan pa tako potvrđuje i priče o preprodaji baraka i “prodaji” struje.
– Nema mi konkurencije jer nitko ne želi raditi to što ja radim, treba imati živce biti između dvije vatre, lokalne zajednice i njih, oni pričaju svoju, a ja svoju priču. Jako mi je teško boriti se protiv vjetrenjača. Tjeram ih da rade, ali tu stvarno nemaju šta, pa ih najviše tjeram u školu. Nema problema s lokalnim stanovništvom, davno sam im objasnio kako Darđani nisu krivi što oni tako žive. Nema firmi, idućih 30 godina ne vidim tu boljitak – započinje Đurđević koji živi u obližnjim Mecama.
Više od 100 školaraca
Prije rata čak je 80 posto Roma, dodaje, radilo u Belju ili osječkom Unikomu, “barem jedan član iz svake obitelji”.
– Romi danas uglavnom svuda žive jednako – bez zaposlenja, škole, ičega. Teško im je ići u školu. Ja sam davne 1966. završio zanat za bravara i otišao u Njemačku, gdje sam stekao i mirovinu. Moj primjer najbolje govori kako ne bi trebali propustiti školovanje. I tada je bilo jako teško završiti zanat, zbog svojevrsne diskriminacije, iako ja jako teško izgovaram tu riječ. Roditelji su mi bili siromašni i nisu me mogli obrazovati, ali baba mi je rekla da će mi ljudi skidati kapu ako budem išao na zanat i ta me kapa ponukala da uspješno završim za bravara. Radio sam za firmu koja je pravila strojeve za štancanje četaka, bio sam im predstavnik za cijelu Jugoslaviju – prisjeća se.
Nije problem s osnovnom školom, koju uglavnom svi završavaju, godišnje 90 do 110 Roma u Dardi sjedi u klupama od prvog do osmog razreda.
Kako će plaćati režije?
– Njih 90 posto upisuje zanat, prvi pa drugi razred i onda je gotovo – ili se udaju ili nemaju mogućnost dalje se školovati. No situacija se ipak popravila, Općina daje stipendije, plaća im prijevoz – nabraja.
Ponosan je i što se pomaknula dobna granica za udaju.
– Udavali su se i ženili, u prosjeku, s 13,5 godina, danas je to 16,5 do 17, iako ih je sve više koji u brak stupaju s 25 ili 26 godina. Moj se sin oženio tek u 30. tako da je popravio prosjek – smije se on. Sva su mu tri sina bolji život potražila izvan Hrvatske, i to na različitim stranama svijeta – u Kanadi, Engleskoj i Njemačkoj.
Jasmina Mihajlović odnedavno je punoljetna, a za udaju, odmahuje ona rukom, ima vremena. Ima drugih briga...
– Nisam završila osnovnu, idem u večernju školu, sad ću u osmi razred i to je to. Ne znam što bih mogla raditi u životu, htjela sam biti veterinarka, ali nisam završila školu. Odgojena sam sa životinjama, imamo koze, konje, pse, mačke... – kaže nam.
Računalo i internet pak koristi, kako ocjenjuje B. Đurđević, “90 posto Roma”.
– Nisu oni tako zaostali, znaju sve što se događa. Tjeram ih i na besplatan tečaj informatike, da ne vise samo na Facebooku, ali on je njima sve – ističe.
Koliko se raduje dvodomkama, toliko se i brine “jer će stanari dva mjeseca imati sve, a treći neće moći platiti režije pa će se njemu žaliti”.
– Imat će četiri žarulje, bojlere, kako će plaćati struju i vodu? Iz dućana nose namirnice “na crtu” i, kad im stigne socijala, podmire račun pa im sutradan ne ostane ništa. Za puno toga su si sami krivi – otvoreno kaže pa pokazuje rukom na niz divljih deponija smeća u naselju, nastalih i usprkos tome što imaju kante za smeće čiji odvoz ne moraju plaćati.
Ostali stanovnici Darde nerado išta govore javno o suživotu s Romima. Sukoba nema, ali ne kriju, ipak, svojevrsnu ogorčenost što “oni dižu kredite na 30 godina, za koje krvavo rade, a njima se besplatno grade kuće”. U javnim je radovima trenutačno zaposleno 120 Darđana, od kojih je 90 iz romske kvote.
– Većina se socijalnih programa financira iz EU i uvijek je naglasak na pripadnicima romske manjine kao ugroženoj skupini, tako da imaju poseban tretman – objašnjavaju u Općini.
I ja bih da mi napravite kuću... Kredit za penthouse od 49 m2 žena i ja vraćamo 20 godina. Hrvatima štanga, Ciganima kuće....