Nisam ja nikakva rigidna “seljančica” iz Velike Ludine - kako me
u posljednje vrijeme časte neki “urbani rasisti” - i nikada nisam
mijenjala svoj svjetonazor. Križeve nosim od malih nogu, a u mojoj kući
obnavljali su se ogranci HSS-a. Ovako se ukratko predstavila
predsjednica kluba zastupnika HSS-a Marijana Petir (33), diplomirana
biologinja i teologinja te buduća magistrica.
• Jeste li zamjerili kolegama što nisu
bili solidarni s Vama kad ste jedini glasovali protiv Zakona o
suzbijanju diskriminacije?
- Potpuno sam bila sigurna da radim pravu stvar. Budući da zastupam
svoje birače koji razmišljaju poput mene, što su mi potvrdile njihove
brojne sms poruke i mailovi, nisam se osjećala usamljeno.
• Što Vas je najviše zasmetalo u tom
Zakonu?
- Taj zakon je izišao izvan europskih direktiva. Nije točno da smo
trebali donijeti ovakav zakon jer to od nas traži Europa. Ovim zakonom
na mala vrata se otvara mogućnost sklapanja homoseksualnih brakova i
posvajanje djece, što je u suprotnosti s Obiteljskim zakonom. Zakonom
se stvara psihološki pritisak na poslodavca da između dva jednako
uspješna kandidata bira onog homoseksualne orijentacije jer ako to ne
učini, on se automatski dovodi u situaciju da ga se optuži za
diskriminaciju.
• Čini mi se da ste nekako najburnije
reagirali na dio u zakonu kojim nije dopuštena segregacija?
- Upravo tako. Ukoliko je netko muškarac, a osjeća se kao žena, što
mogu razumjeti, ta osoba ima pravo koristiti iste prostore wc,
kupaonice i svlačionice zajedno s drugim ženama i mislim da to nije
prihvatljivo.
• Niste li nekad zastali i upitali se
jesu li Vaši stavovi nazadni i isključivi ili Vam nije važno što
javnost misli?
- Ne vidim ništa loše i nenormalno u mojim stavovima. Te stavove
zastupa većina građana Hrvatske . U to što govorim vjeruje i većina
zastupnika u Saboru, ali su glasovali drukčije jer je stranačka stega
odradila svoje. Nakon mog glasovanja u Saboru prilazili su mi mnogi od
njih i čestitali na hrabrosti jer nisam željela podržati Zakon koji ide
protiv tradicije i identiteta našeg naroda. Ne zastupam nešto što je
neuobičajeno jer imamo Obiteljski Zakon i Zakon o istospolnim
zajednicama (kojim je definirano da se istospolni parovi ne mogu
vjenčati i da ne mogu posvajati djecu, ali da mogu dijeliti imovinu), i
tu ništa nije sporno.
• Imate li prijatelja ili prijateljicu
koji su homoseksualci?
- Nemam.
• Možda imate, a ne znate da su
homoseksualne orijentacije?
- Upravo tako, možda imam, a ne znam da jesu. No, ne prosuđujem ljude
po toj osnovi. Meni je važno kakav je tko čovjek. To nisu pitanja koja
bi trebala postati predmet javne rasprave ili agresije, što često
postaju u gay paradama. Loše je kad se preko određenih prava manjina
pokušavaju zatirati prava većine. Nama treba Zakon o suzbijanju
diskriminacije, ali ne ovako širok i ne ovako liberalan.
• Da se udate i nakon nekoliko godina
braka prirodnim putem ne možete začeti, biste li tada promijenili svoj
stav o medicinski potpomognutoj oplodnji?
- Imala sam prilike čitati o tom svom “navodnom stavu” i slušala
montirane izjave. A o medicinski potpomognutoj oplodnji mogu reći da je
to za mene etički dvojbena metoda i da o tome treba razgovarati.
Apsolutno razumijem potrebu roditeljstva, ali znam i što ta metoda sa
sobom donosi. Treba sagledati sve aspekte. Bilo bi jedino
neprihvatljivo da se istospolnim zajednicama omogući medicinski
potpomognuta oplodnja. To bi značilo kršenje svih postojećih zakona.
• Možete li biti određeniji? Na kakve
aspekte mislite?
- Dakle, ako se tom metodom rodi 13 tisuća djece, a uništi ili zamrzne
280 tisuća plodova u Hrvatskoj, onda to iziskuje duboku analizu. Kako
ćete regulirati pitanje donora i kasnije eventualne mogućnosti da se
brat i sestra ožene. To su etički vrlo osjetljive stvari. Govorila sam
i o posvajanju djece ne isključujući jednu ili drugu mogućnost.
Uostalom, umjetna oplodnja nije zabranjena u Hrvatskoj. Dakle ni u
jednom trenutku nisam rekla da sam protiv ili za. Samo sam rekla da o
tome treba otvoriti dijalog. O tome trebaju raspravljati liječnici,
bioetičari, etičari...
• U javnosti vlada dojam kako je HSS
vrlo blizak Crkvi?
- Naš slogan je više od 100 godina vjera u Boga i seljačka sloga.
Nastojim se držati upravo toga. Ne postoje specijalni odnosi sa Crkvom,
nego uzajamno poštovanje. Jako je važno kad je riječ o područjima
vezanim za etiku, vjeru i moral, razmijeniti mišljenja s vrhom Crkve.
• Mlada ste žena na čelu kluba
zastupnika HSS-a. Imate li problema s neposluhom kolega jer je vaša
stranka izrazito “muška”?
- Nije lako nijednoj ženi koja je u politici jer smo još uvijek više
muško društvo i preferiramo muške oblike vođenja. Teško se izboriti za
jedan drukčiji način provođenja politike. S druge strane, ja sam na
neki način rasla s HSS-om. U mojoj kući su se obnavljali ogranci HSS-a
jer je naša stranka bila prognana u doba komunizma. Naše organizacije
su egzistirale izvan domovine. Moj otac je krajem osamdesetih bio
povjerenik HSS-a za Moslavinu i Posavinu.
• Jesu li svi članovi Vaše obitelji u HSS-u? Živite li još uvijek s
roditeljima?
- Apsolutno, uz mene i oca majka i dva brata su u HSS-u. Preko tjedna
živim u Zagrebu, a tek preko vikenda odem do roditelja u Veliku Ludinu.
• Što kažete na optužbe da ste promijenili svjetonazor od vremena kad
je HSS bio u koaliciji sa SDP-om?
- Mislim da se čovjek mijenja jer sazrijeva i uči te tako može
modificirati svoje stavove. Kad gledam ključne stavove, mislim da nisam
ništa promijenila. Oko etičkih i moralnih pitanja nisam mijenjala
stavove kao ni oko ekoloških.
• Što Vas veseli, uživate li u kupnji, imate li neki fetiš, jeste li
zaljubljeni i gdje ćete na odmor?
- Veseli me dobra kuhinja. I sama kuham, a najviše volim juhu od
vrganja. Kao i svaka žena volim kupnju, ali kupujem namjenski. Nemam
neki fetiš, a na odmor ću u Svetu zemlju Izrael. Naravno da imam nekoga
do koga mi je stalo, ali ne želim u javnosti pričati o svom privatnom
životu.
MARIJANA PETIR
Nemam nijednog homoseksualnog prijatelja
