Kako pandemija odmiče, ljudi koji umiru od korone postaju bezimeni starci ili osobe s komorbiditetom. Dobar dio javnosti sve češće otvoreno ili suptilnije govori kako su im ograničena ljudska prava, a sve zbog epidemije koja pogađa samo starce i kronične bolesnike. Iako su pravo na život i zdravlje najvažnija ljudska prava, pitanje je imamo li sada svi jednako pravo na život?
Ako je za društvo teško nositi maske, ako ne mogu preživjeti pola godine bez masovnih zabava u noćnim klubovima, kafićima, na svadbama ili u privatnim domovima, recimo javno kolika je to za državu prihvatljiva brojka ljudi koji trebaju umrijeti od korone da bi se život nastavio dalje? Je li prihvatljivo da umre 500, 1000, 2000 ili 10.000 ljudi da bi se spasila ekonomija pod uvjetom da te žrtve nisu nama bliski ljudi?
Vrijedni i manje vrijedni
Odemo li korak dalje, zašto liječimo oboljele od raka i drugih teških bolesti, imali oni 40, 60 ili 80 godina sve dok postoji i najmanja šansa da će ozdraviti ili preživjeti? Hoće li se arijevci usuditi i za njih reći da je trošak liječenja prevelik s obzirom na dob i dijagnoze, a doprinos društvu mali jer prazne mirovinske i zdravstvene fondove!? Stoje i prigovori da će zbog korone mnogi građani biti ugroženi i zbog drugih bolesti, ali zaboravlja se da jednako pravo na život imaju oboljeli i od drugih bolesti i rizični za COVID infekciju. Sociologinja Sonja Podgorelec kaže da ljudi ne čitaju istraživanja prema kojima se i mladi koji su preboljeli COVID i nakon tri-četiri mjeseca ne mogu oporaviti, čuju što im odgovara i pojednostavljuju stvari iako je i njemačko istraživanje pokazalo da ljudi umiru od COVIDA-a, a ne s COVID-om.
- Strašno je slušati to da umiru samo stariji i kronično bolesni kao da su manje vrijedni pa nije šteta ako umru. Kao društvo smo pogubili temeljne vrijednosti u divljem kapitalizmu. Kad čujete da mladi čovjek kaže: "Ja ne nosim masku jer meni neće biti ništa", to je sebično jer možda njemu neće biti ništa, ali hoće nekom drugom. Nitko nije otok za sebe i naša je obveza voditi računa i o drugim ljudima u zajednici. I Stožer griješi jer stalno ističu da umiru stariji i ljudi s komorbiditetom i, ako je to u početku bilo zato da se ne stvara panika, sada je stvarno vrijeme da se prestane s tim izjavama da je umrla osoba s komorbiditetom. Virus nije još istražen, a ljudi i dalje ne nose maske u zatvorenim prostorima, sve je prepušteno preporukama i savjesti ljudi, a mi savjesti kao društvo nemamo - govori Podgorelec.
Milijun starijih ugroženo
Iz Stožera ponavljaju i da smo zaštitili starije u domovima umirovljenika, ali u njima je tek 20 tisuća starijih, a što je s milijun onih koji nisu u domovima? Spuštanje kriterija ljudskosti vidljivo je i vani jer su mediji prenosili britansko istraživanje prema kojem je u toj zemlji od korone umrlo samo šestero djece, ali, eto, imala su teže kronične bolesti ili prateće zdravstvene poremećaje.
- Pravo na život najvažnije je ljudsko pravo i besmisleno je govoriti o drugim pravima poput prava na rad i slobodu ako se ne jamči pravo na život. Ni u ratu Ustav ne dozvoljava da se pravo na život dovodi u pitanje. Bez obzira na dob i kronične bolesti koje netko ima, obveza države je da svakom čovjeku nastoji sačuvati život bez razlike u pristupu i načinu reakcije zdravstvenog sustava - kaže ustavnopravni stručnjak Mato Palić.
I psihijatar Ivan Urlić ističe da u pandemiji civilizirano ponašanje znači održavanje distance, higijene i nošenje maske i, ako je za to neke kraj svijeta, nek' im bude...
- Još je Darwin rekao da ne preživljavaju najjači, nego najprilagodljiviji i zato je sada na testu prilagodljivost nas kao ljudskih bića. Živjeti i raditi se mora, ali to ne znači da možemo dovoditi druge u opasnost i u situaciju da im nema spasa ili da ih se jedva spasi - kaže Urlić.
Koji licemjeri, vrijedi li pravo na život i za nerođene?