Imam iz Maljevca, Admir ef. Muhić, kojega je javnost upoznala prije nešto više od mjesec dana kada je zaželio dobrodošlicu papi Franji u Sarajevo s "bujrum, papa Franjo", jutros je uputio osebujnu bajramsku čestitku, koju donosimo u cijelosti:
NEOBIČNA ČESTITKA ZA BAJRAM
(Admirova oda Bajramu)
Dok lagani vjetar bajramski pleše oko mene i hladi mi dušu bajramsku okrećem se istoku sa zapada pružajući dlanove Njemu gore učeč' dovu: "O Gospodari moj, daj mi danas da budem bolji nego jučer, a sutra bolji nego danas. Gospodaru, učini od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda kako bi dotakao i one koji su ispod. Podari mi mudrosti da paketić dobrote uputim svim ljudima. Gospodaru, daj da budem bolji na Bajramu nego što sam ušao u Ramazan. Primi od svih nas naše ibadete ramazanske. Amin!"
O dušo moja bajramska, o ljepoto nad ljepotama bajramskim, o insane čisti i od grijeha saprani, o postaču moj najmiliji, o nijjetu moj prvi, o teravijo moja zadnja, o džuzu moj proučeni, o sehuru moj dočekani, o iftaru moj najslađi, o zekatu moj dobri, o vitre moje udijeljene, o sadako moja predana, o ajetu moj u ogledalo pogledan, o musafire moj namjerniče, tebi se, što ovo čitaš, obraćam.
Pomisli na mene dok ovo čitaš jer i ja mislim na tebe dok ovo pišem.
Ovo je bajramska čestitka i želim je podijeliti s vama bez obzira na udaljenost i granice koje postoje među ljudima, no među vjernicima granica nema. Pred vjernicima svake granice iščezavaju.
Pišem postačima, muslimanima i onima koji su se odricali ovaj mjesec od svega što se čovjek odreći može. Pišem bolesnima moleći Boga za njihovo zdravlje. Pišem putnicima priželjkujući njihov povratak. Pišem zalutalima očekujući da će pogoditi put. A pišem i onima koji postili nisu jer i njima je Bajram. Bez obzira što nisu postili i oni su muslimani. Pišem i pripadnicima drugih vjera jer znam da me i oni čitaju. Pišem vjernicima. I nevjernicima pišem. Pišem velikom, malom, mušku, žensku, bolesniku, zdravom, slobodnom, zauzetom, bijelom, crnom, svima pišem.
Ja, Admir Muhić iz Maljevca ‘centra svijeta’, pišem ovo svima jer ne želim biti egoist pa samo nekima. Pišem s posebnim poštovanjem onima koje ne znam. S posebnim emocijama pišem onim koji su ovih trenutaka sami bez ikoga s porukom: "Niste sami! Neko i na vas misli."
Svima pišem s posebnom pažnjom u ovim trenucima i nisam htio ni prije ni poslije nego baš sada kad pred sami Bajram ni sunce izašlo još nije. Pišem i ujedno razmišljam o svima pobrojanim gore. Razmišljam da li i oni misle isto kao i ja. Ako i jedan misli onda sam uspio, a ako ne pao sam na svom vlastitom ispitu. Nadam se da prolazim pozitivnom ocjenom.
Dok sam postio u već odlazećem ramazanu zapitao sam se nekoliko puta zašto postim i zašto neko drugi mrsi. Zapitao sam se jer sam mnoge vidio gdje nisu ni skrivali svoj mrs. Stavio sam sebe u njih i pokušavao misliti s njima. Sve je ostajalo samo na pokušajima. Ne poste, a trebali bi. I njima je Bajram danas, i oni su vjernici, i isto ljudi kao i ja i bilo tko treći. Al’ postili nisu, a trebali su. On zna zašto nisu.
Razmišljao sam i o kršćanskom postu. Priznajem sebi da sam i ja bio u prošloj korizmi zaista u postu korizmenom. Želio sam osjetiti taj duh u sebi dočaravajući i približavajući sebe kršćanima. Za Uskrs mi je lijepo bilo jer sam bio dio korizmenih postača iako kršćanin nisam. A sada za Bajram kršćane sebi želim približiti jer svima nama bliskost je potrebna više nego ikada, više nego igdje.
Razmišljao sam o životu onom, onostranom. O svojoj dženazi iz prikrajka sam razmišljao i promatrao. Tada shvatih da je to ista ona dženaza kao i kod onih što nisu postili, isti ambijent, potpuno isti. Samo što sam “rahmetli ja” postio i nastojao odredbe Milostivog utkati u svoj put. Ali na kraju isto, ja u ćefinima, preko mene zelen prekrivač, a ispod tabut i u mezar me spuštaju, samoga, na dno mezara. Uhvatio sam živ sebe u suzama kako gledam sebe mrtvoga. Sam sebi sam halalio. Valjda iz pristojnosti. Često o svojoj smrti treba razmišljati.
U postu sam o smrti razmišljao, svojoj i tuđoj smrti. Ista je to smrt. Ne postoji naša i njihova smrt, muslimanska, kršćanska ili židovska smrt, vjernička ili nevjernička. Smrt je smrt i ma kakva ona bila, ona je na kraju smrt. A šta na kraju smrti? Ništa. Sve ide dalje. Drugi ljudi opet poste, a opet neki ne, jedni se vole a drugi ne, jedni pomažu a drugi odmažu. Sve je isto, i prije i za vrijeme mene i poslije mene. Ali slast mi nekako dobra jer postih za vrijeme ramazana i okusih njegovu slast zadnjeg iftara. Lijepa je to slast. Tu slast samo postač osjetiti može.
Razmišljao sam o tome kakav ću biti nakon posta. Izmoren, ali ne i razočaran. To nikako. Snažan sam jer dobih neku posebnu snagu od posta, nešto kao da me jača iznutra, snažniji nego sam ušao u ramazan, jači i zdraviji jer, i Poslanik a.s. kaže: "صومو تسحو" ili “Postite i bit ćete zdravi.” Ja u to vjerujem i svaki postač ih razumije i u duhovnom i u tjelesnim smislu.
I gledao sam ljude koji poste. Postoji jedna neizrečena poruka postača postaču, da te razumije, da ti se raduje, nekako svijetlo lice. Lijep je to osjećaj. I samo postač taj osjećaj ima.
Na bajram se ne posti. Slavi se, časti se. Čestita se. Na bajram mnogi se mene sjete, mnogi mi pišu, a mislim da i ja neke iznenadim s posebnim čestitkama kao što i za Uskrs/Vaskrs i Božić s posebnim izrazima i ja druge obradujem onako iz pijeteta prema prijatelju, a i dobijem mnoštvo istih.
Bajram je radost. Radost svima, a ne samo meni. Bajram je jednostavno Bajram, nešto dobro ili obratno, kad je nešto dobro kažemo da je bajram.
A posebno bajramska baklava zna zamirisati kao ni jedna druga. Drugi dan Bajrama ići ću u Prijedor, u selo Zecove kod jedne nane po imenu Hava. Idem joj baklavu pohvaliti jer mislim da mi treba nakon posta ramazanskog sat ili dva prisutnosti majke Have i pokoja njena riječ da čujem, a nikako da ona čuje mene. Njoj je ubijeno šest sinova i muž. Taman je i godišnjica od njihovog ukopa. Godina je dana od kako smo Ferid Krak i ja u mezar spustili najmlađeg joj sina Nishada u mezar. Treba mi taj susret s njom baš na Bajramu i za Dan šehida, drugog dana Bajrama. Hoću da joj ruku poljubim i uz čelo da prislonim tu ruku nane Have. Ima tu nešto što ne mogu opisati.
Jednostavno nemam riječi za opisati taj osjećaj i žudnju s majkom Havom. Žena je živa pored svega što je prošla i na Bajram želja mi je da s njom kahvu pijem u kući njenoj. Valjda zato što sam se pišući poemu o njoj saživio s njenim životom i što sam si umislio da sam i ja jedna Hava. I zapravo, sutra ne želim biti ja, Admir Muhić iz Maljevca, nego želim biti majka Hava Tatarević iz Zecova pokraj Prijedora. Hava je europski profil žene, pacifistkinja, mirotvorac, heroina bosanska i nju predlažem za “ženu desetljeća” na europskom tlu i na svakom svjetskom tlu. Ona to jeste i nju je Bog poživio da nas opominje njenim bolom. Ona je simbol svake majke, simbol bola i žalosti, ali i simbol ponosa. Želim podijeliti s njom Bajram i hediju joj dati onako od srca i čestitati joj bajram, mubarećleisati. To me post naučio i podučio i dobru mi lekciju dao. I sad vidim propuste onih koji postili nisu. Nisu ni mogli o tome razmišljati. Zato treba post okušati, doživjeti i s njim zaživjeti. I oni koji nisu muslimani trebaju okušati ramazanski post barem iz solidarnosti, ako ne iz želje. Neka svako proba svačiji post bez prelazaka iz vjere u vjeru.
Od majke Have iz Prijedora poslat ću svima njenog čistog zraka jer zrak je hava i odašiljat ću ga daleko po svim zemljama, po kontinentima, meridijanima, i daleko gore u svemir.
U ovom ramazanu dok smo postili obilježili smo 20. godišnjicu genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i ispratili novih 136 tabuta. Bolno je to, najbolnije za njihove preživjele. Samo oni znaju kako im je. Srebrenica je rana ljudska, ne samo Bošnjaka. Vidjeli smo i one koji negiraju genocid. Da su postili ne bi ga negirali. Poslije Bajrama planiram ići na desetak dana u Srebrenicu s ciljem pisanja desetak istinitih priča za roman o genocidu u Srebrenici.
Evo, bajram samo što svanuo nije. Još horozovi nisu počeli pjevati, a kad počnu, barem meni na selu, znak je da bajramsko odijelo valja odjenuti i sa sinom Azizom u Maljevac u džamiju na bajram-namaz krenuti. Poklone djeci smo spremili i tek na bajram će ih vidjeti i otvoriti. To će djeca pamtiti kao što i ja pamtim svoje bajrame dječačke uz mirise baklave i tople ruke majčine. Ovaj Bajram, barem sada nisam sam. U krugu sam svoje obitelji. Peti mi je ovo bajram bez majke. Jedino haman, sam sebe razumijem i jedini znam kako mi je. S babom ću se čuti odmah nakon klanjanja Bajram-namaza. I radujem mu se.
Prvog dana na prijem će mi doći gradonačelnik Karlovca Damir Jelić i njegov zamjenik Dubravko Delić. A naravno ja ću biti s Feridom, hadžijom Hamdijom i Damirom ef. Treba baklavu pojesti. Pa i ima nas mašallah. Isto popodne su mi se najavile i časne sestre iz Zagreba. Primit ću ih u svom toplom domu a poslije ćemo otići i do mesdžida.
Kod ljudi se svašta izdogađalo ovog ramazana. Jedni su strpljivi bili, a drugi opet pucali po šavovima. Jedni su pokazali svoje licemjerstvo, a drugi svoju ustrajnost. Jedni su se srodili s izdajom, a drugi od stida utekli. Jedni su psovali, drugi su ogovarali, a treći šutjeli. Jedni su se tukli i pravili nered, a drugi su molili i radili za mir i red. Jedni su postili samo trbuhom, a drugi su i jezikom. Uostalom svi smo udisali isti zrak.
Na bajram ću izgrliti svakoga i stisnuti ruku i čestitati. Mnogi će i meni isto tako. Radujem se tome jer to nije često. To je poseban doživljaj.
Znam da će mnogi zapitati se šta mu je, zašto ovo piše!!! Zašto ne čestita Bajram i ništa više? Ali moje čestitke bajramske ne mogu stati samo u četiri riječi, ipak Bajram nije svaki dan. Ramazanski bajram nije samo četiri riječi, Bajram nije samo puka čestitka. Sjetit ću se i svojih svakako, supruge, djece, babe, brata, sestara i ostalih, a posebno svoje mame, Emine rahmetli, kojoj je dvije godine dana kako smo je ispratili na ahiret. U mislima ću biti s njom kao i sada, kao i svih ovih dvije godine otkako je zelen pokrov njen pokrivač postao. I njoj je Bajram danas. Bajrambaraćola mama! Sjetit ću se prijatelja, kolega… I oni će se mene sjetiti.
Molim za sve one kojih se ja sjećam i koji se mene sjećaju da im Bajram bude mubarek i sretan uz dobro zdravlje i lijepo raspoloženje. I onima kojima nije bajram želim isto, i s njima svoje osjećaje bajramske dijelim kao i oni sa mnom.
Želim puno mira i blagostanja svima, ljubavi i umijeća u životu, blagodati i sreće, poštovanja i osmijeha na licu, ukratko, želim svaki hajr i svako dobro svima.
Neka nam bajram bude mubarek!
ŽIVE DUŠE BAJRAMSKE
Ove duše bajramske
Što hode iz džamije
Hrle svojim kućama
Da se grle s najmilijima.
Hajte duše bajramske
Halalite halove.
Svi za sofru sjedite
I baklavu probajte.
Čiste duše bajramske
Obići će usamljene,
Posjetit' siromašne,
Zijaretiti bolesne.
Vedre duše bajramske
Sjetit će se baš dove.
Učit je na mezaru
Svome babi (bratu). Rahmet mu!
Živa dušo bajramska!
U avliji je ašlama
I pod njom je hedija.
Dušu niko nek' ne dira.
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
Vaš Admir Muhić
>> Nisam tvoje vjere, ali sam sljedbenik tvojih poruka
Manji dio muslmanskih izraza nisam razumio,ali kao krscanin sam shvatio dobrotu i ekumenizam imama.Od takovih Ljudi nam ne prijeti nikakova opasnost vec osjecaj zajednistva i prijateljstva.Samo da takovih bude vise.