Temeljna prava Europske unije u opasnosti su u Poljskoj i Europski parlament je s 438 glasova “za”, 152 “protiv” i 71 suzdržanim izglasovao rezoluciju kojom se traži pokretanje članka 7. Sporazuma EU kojim se predviđaju sankcije protiv države članice.
Zbog kršenja temeljnih prava državu se može suspendirati od prava glasovanja na Europskom vijeću. Poljska se u svemu udaljuje od temeljnih prava ne samo u suzbijanju slobode pravosuđa ili slobode informiranja već gaji jačanje nacionalizma. Jedanaestoga studenoga, kada je Poljska slavi neovisnost osvojene 1918., u Varšavi su se okupile skupine krajnje desnice, među kojima i talijanske Nove snage (Forza Nuova) i mađarskog Pokreta za bolju Mađarsku (Jobbik). Upotrijebljen je slogan “Želimo Boga” iz stare poljske nacionalističke pjesme, a bilo je transparenata kojima se veličala nadmoć bijelaca i osuđivalo prava koja imaju homoseksualne osobe. Tražila se etnička homogenost Poljske itd.
Prijašnjih godina na tim manifestacijama bilo je i sukoba s policijom, pa i sa skupinama antifašista, a ovogodišnja je prošla gotovo uz potporu stranke na vlasti Prava i pravde (PiS), koja je pobijedila na izborima 2015. O toj ekstremno desničarskoj manifestaciji poljska državna televizija TVP govorila je kao o “velikom maršu patriota” i građanima koji iskazuju svoju ljubav prema Poljskoj navodeći da oni “nisu ekstremisti”.
S jedne strane govori se o širenju desničarsko-ksenofobnih stranaka u Poljskoj, Mađarskoj, Ukrajini…, a s druge o slabljenju desnice u Europi, osim u Njemačkoj gdje je ušla u Bundestag. Uzima se primjer Francuske u kojoj ne samo što Nacionalna fronta (FN) nije dobro prošla na izborima već se i rascijepila izlaskom Floriana Philippota. Desnica slabi u zemljama Skandinavije, u Nizozemskoj, a u Velikoj Britaniji nakon Brexita jačaju proeuropske tendencije. U zapadnom je dijelu Europe uvijek bilo pokreta koji su okupljali neonaciste ili neofašiste, antisemite i ljude uvjerene u nadmoć bijele rase. No oni nikada nisu bili relevantni. Zapravo ti, kako ih u Italiji nazivaju, “imbecili” nemaju neku političku težinu.
Bivši talijanski predsjednik Sandro Pertini, koji je bio antifašist, govorio je da fašizam nije ideja, već kriminal. I to se ponovo, ako je bilo potrebno, potvrdilo ovih dana u Rimu, odnosno u rimskoj općini Ostia (broji 230.000 stanovnika) gdje se glasovalo (5. studenog prvi krug i 19. studenog drugi krug) za načelnika i novo vijeće gdje se vidjela sprega između desničarskog pokreta CasaPound i kriminalnog klana obitelji Spada. Roberto Spada glavom je razbio nos novinaru talijanske televizije RAI koji mu je postavljao pitanja o njihovu djelovanju i sprezi s kriminalom. U Ostiji se išlo na glasovanje nakon što je bivša vlast bila smijenjena zbog veza s lokalnom mafijom te je općinom upravljala prinudna uprava. Obitelj Spada, čiji je jedan član već u zatvoru, a sada je zatvoren i Roberto koji upravlja i nekim boksačkim dvoranama, ali i dila drogu, podupirala je neofašistički pokret CasaPound.
Dakako, nisu u svim državama desničarski pokreti i kriminalne organizacije u sprezi, ali je uglavnom tako, odnosno kriminal često financira desničare.
Koji su ideali ekstremnih desničara? Odbacuju europsko ujedinjenje jer ga smatraju protivnom svome patriotizmu i obrani nacionalnih interesa. A to su i interesi kriminalnih organizacija koje ne žele da ih netko izvan njihove domovine kontrolira jer oni ne mogu kontrolirati njih kao što mogu kontrolirati domaće političare. Druga “ideja” radikalnih desničara otpor je prema bilo kojoj promjeni društvenih pravila, ukratko prema onome što se naziva liberalizam.
Zašto se sada misli da su oslabjeli? Jer Brexit je pokazao da zaštita tzv. nacionalnih interesa izlaskom iz EU nije donijela nikakvu prednost Britancima te kako su i promjene onih društvenih statusa, posebno radničkih prava, koje oni štite, a koje su nastajale do 1975., ipak počele donositi boljitak. Desničari, zapravo, brane i neke ljevičarske ideje kao što je nacionalizacija tvrtki i banaka ili zaštita radničkih prava. Oni “žive” plašeći druge, sijanjem straha od novoga, od stranaca, od svega što, zapravo, ne može biti pod njihovom kontrolom. Time što su im puna usta naroda i prava naroda ne znači da im je do toga stalo.
Takvih je ljudi bilo i bit će ih u svim državama. U Švedskoj je sud u Göteborgu ljetos za pokušaj ubojstva i kazneno djelo širenja mržnje osudio dvije osobe koje su napale centar za tražitelje azila. Članovi su pokreta švedskog otpora (Svenska motståndsrörelsen) koji je devedesetih godina utemeljila skupina tzv. branitelja arijevske rase. No zanimljivo je da su obojica prije toga napada na izbjeglički centar bila u Rusiji gdje su sudjelovala u vježbama vojnika koji su se borili u redovima ruskih separatista u Ukrajini. I paravojni mađarski neonacistički pokret Maggyar Arcvonal koji širi mržnju protiv Židova i homoseksualaca također prolazi kroz vježbe u Rusiji.
No, da nije slučajnost da su europski neonacisti povezani s ruskim istomišljenicima, ovoljetno je otkrivanje i raspuštanje paravojnog sjedišta u njemačkoj pokrajini Tiringija (Thüringen) gdje je uhićeno 13 osoba raznih nacionalnosti, zaplijenjeno je oružje, a njemačka je policija obznanila da je ta skupina bila povezana i sa skupinom Europäische Aktion koju je 2010. utemeljio Švicarac Bernhard Schaub, poznat po nijekanju holokausta.
Prema informacijama njemačke organizacije za ljudska prava (Amadeu Antonio Foundation), u Njemačkoj je 2016. godine bilo čak 23 tisuće neonacističkih kaznenih djela. Njemačka tajna služba drži da ima oko 22 tisuće neonacističkih militanata od kojih njih sedam tisuća pripada tajnim malim skupinama među kojima ima i potencijalnih terorista.
Fenomen poligona za uvježbavanje u Rusiji raste posljednjih godina, smatra Øyvind Strømmen, analitičar desničarskih pokreta iz Osla, a sada ih ima i u Ukrajini. Øyvind Strømmen drži kako oni militanti koji se u svoje zemlje vrate nakon uvježbavanja u Ukrajini vjeruju samo u oružane akcije. Zašto spominjemo i te male militantne skupine? Jer su one opasne samim time što žele nasiljem rješavati probleme na koje upozoravaju desničarske stranke. U galaksiji ekstremne desnice ima različitih stranaka i pokreta među kojima su i oni koji se izrazito pozivaju na fašizam i nacizam. Neke stranke, kao u Austriji stranka Austrijske slobode (FPÖ ) koju je osnovao Jörg Haider, ulaze u vlade.
Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je Ukrajinu optuživao za fašizam, dopustio je da se u Sankt Peterburgu održi međunarodni sastanak neonacističkih i neofašističkih stranaka. Politika treba biti jasna prema takvim pokretima, odnosno “fašizmu trećeg tisućljeća”.
Nisu to baš sve neofašisti i slični, nije da desnica slabi, no mainstream stranke ne daju rješenja i ljudi se okreću ideološkim stvarima. Ne pomaže niti fanatični ateizam koji se propagira, niti nasilno forsiranje prava manjinskih interesnih skupina... U Francuskoj je ekstremna desnica nikad jača, nije pobijedila, ali je dobila najviše glasova do sada. A niti Macron nije neki ljevičar... Svo ovo forsiranje ideologije i prava manjina je zapravo kupovina glasova, jer se isti osjećaju ugroženima i uvijek izlaze na izbore te su vjerni glasači. Šutljivoj većini je bilo svejedno tko je na vlasti i apstinirala je od izbora... No sada kada se pretjeralo, javlja se kontrareakcija koja ide u drugu krajnost. Ekonomska kriza je tome samo doprinijela... Običan čovjek s obitelji nema zakone koji se odnose samo na njega, kao npr. pripadnici raznih manjina (spolnih i nacionalnih), nema interesnu grupu s kojom bi se poistovjetio, nema politički aktivnu grupu koja bi baš njemu stvarala nova prava i sl. Ako izgubi posao ili mu krivo krene u životu lako je okriviti nekog drugog, puno lakše nego priznati sebi neku krivu odluku ili nešto drugo. A kad se okrivi drugog, stvari krenu u krivom smjeru...