U današnje vrijeme najave i prognoze o tome kakvo nas vrijeme očekuje u satima, danima, pa čak tjednima i mjesecima koji dolaze, dostupne su na svakom koraku. Gotovo ih je nemoguće izbjeći. Ne treba to čuditi jer gotovo da i nema ljudske aktivnosti koja na neki način nije povezana, da ne kažemo i ovisna, o tome je li vrijeme lijepo, suho, toplo, sunčano ili kišovito, prohladno, vjetrovito, mrazovito, mećavno...
Često se mnoge svakodnevne odluke i planovi donose, ili se od njih odustaje, baš zbog vremenske prognoze. Ovisno o tome je li ona naklonjena našim planovima i željama ili nije.
U svemu temeljit i dosljedan
I dok se ta blagodat prilično točnog doznavanja budućih vremenskih (ne)prilika i njihova dostupnost danas podrazumijevaju, u tome nikakvih nepoznanica više i nema, valjalo bi podsjetiti kome sve to u stručnom, meteorološkom smislu treba zahvaliti.
Ta čast i zahvala pripadaju našem velikom znanstveniku, meteorologu i seizmologu Andriji Mohorovičiću, koji je pionirske korake napravio i po pitanju objavljivanja vremenskih prognoza. A u taj se pothvat upustio zbog nagovaranja. Nije išlo baš glatko...
– Nakon opetovanog nagovaranja urednika zagrebačkih dnevnih novina Agramer Zeitung počeo je Mohorovičić 1893. u tom listu objavljivati pokusne vremenske prognoze, no bio je toliko nezadovoljan rezultatima da je 1894. htio odustati. Ipak, nije se mogao oglušiti na brojne molbe, pa je nastavio s prognozama sve do početka Prvog svjetskog rata. Tijekom 1896. objavio je 286 prognoza od kojih je, prema njegovoj analizi, bilo 77% uspješnih. Na jednom mjestu kaže da je prvenstvena svrha te aktivnosti stjecanje znanja koja će omogućiti bolje prognoziranje budućnosti - sve se ovo o Mohorovičićevoj samokritičnosti, propitkivanju, odgovornosti, posvećenosti poslu i želji za što točnijom i preciznijom prognozom doznaje iz zapisa akademika Mirka Orlića, napisanog u knjizi “Kroz koru do plašta - nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, koju je lani objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, pod uredništvom već spomenutog akademika Orlića te prof. dr. sc. Snježane Paušek-Baždar i akademika Ksenofonta Ilakovca.
Akademik Orlić dalje navodi kako je Mohorovičić po nalogu ondašnje vlade 1899. započeo i s organizacijom obrane od tuče, te je i u tom pothvatu pokazao svo-u uobičajenu temeljitost, promišljenost i dosljednost, pa je vodio testiranje pet vrsta topova, što je obrazložio ovim riječima: “Da se vidi koji sistem ima najsigurniju i najjednostavniju manipulaciju i kod kojeg je sistema, uz najmanju cienu topa i najmanji potrošak baruta, najveći efekt.”
Ovaj Mohorovičićev citat, uz sve već nevedeno, dokazuje i njegovu brigu za financijsku stranu uvo- đenja novih metoda. Rekli bismo da mu je geslo bilo – učinkovito, ali i štedljivo.U istoj se knjizi, istog autora i su- vremenog Mohorovičićeva nasljednika, može pročitati i kako je Andrija Mohorovičić, kada je preuzeo upravljanje Meteorološkim opservatorijem u Zagrebu 1892., od svog prethodnika Ivana Stožira, naslijedio bogatu i iscrpnu stručnu arhivu – vse od 30 godina duge vremenske nizove različitih meteoroloških parametara.
– Takvi su podaci omogućili početak proučavanja zagrebačkih klimatskih prilika. Mohorovičić je kao parametar najpogodniji za početno istraživanje odabrao količinu oborine. Najprije je savjesno prodiskutirao uvjete pod kojima su obavljana mjerenja, kao i kvalitetu prikupljenih podataka. Potom je primjenom harmonijske analize utvrdio postojanje 30-godišnje oscilacije u vremenskom nizu oborina. Istom je metodom pronašao analognu oscilaciju i u pritocima Save kod Stare Gradiške, a ujedno je utvrdio da maksimum protoka Save kasni dvije godine za maksimalnom količinom oborine.
Time se uključio u rana hidrološka istraživanja. Na temelju srednjeg godišnjeg hoda dokumentirao je lipanjski i listopadski maksimum količine oborine, lipanjski maksimum broja dana s oborinama te listopadski maksimum intenziteta oborine. U zaključku članka najavio je da će sličnu analizu provesti i za ostale meteorološke parametre, ali se to nije ostvarilo – napisao je akademik Orlić završivši u zagonetnom tonu. Ponešto na istu temu, i u skladu sa zagonetnom posljednjom rečenicom akademika Mirka Orlića, zašto inače vrlo pedantni i predani istraživač te vrsni analitičar prikupljenih podataka Andrija Mohorovičić nije uspio svoj sveobuhvatni “meteorološki” naum provesti i u djelo, može se doznati i u također iznimno vrijednoj publikaciji “Andrija Mohorovičić u znanosti i vremenu”, čiji je autor također znameniti hrvatski geofizičar sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Dra- gutin Skoko.
– Pažnju svakako zaslužuje Mohorovičićev klimatološki rad iz 1897. “Klima grada Zagreba”, što predstavlja začetak klimatoloških znanstvenih radova u nas. Tu je Mohorovičić nastojao iskoristiti dugogodišnji niz meteoroloških podataka s opservatorija u Zagrebu, a kao podlogu navedenoga rada uzeo je podatke o oborinama u Zagrebu iz razdoblja od 1857. do 1895. Istraživanja je želio proširiti i na ostale meteorološke elemente i, kako kaže: “... prispodobiti te odnošaje sa odnošajima u susjednim zemljama, te u samoj domovini. Na taj ćemo način dobiti čim potpuniju sliku o klimi naše domovine”.
Mohorovičićnije uspio ni nastaviti, a kamoli dovršiti proučavanje klime Zagreba. Čini se da su ga pitanja druge prirode otklonila od te nakane, jer već u sljedećem radu razmatra umanjivanje tempera- ture atmosfere s porastom visine. To je opis predavanja koje je održao na sastanku Hrvatskoga naravoslovnog društva u Zagrebu 20. prosinca 1900., a u kojem je nastojao ocijeniti temperaturu na granici atmosfere. Treba spomenuti da su u to doba sondažni baloni dosezali visine od samo desetak kilometara, pa ni njegovi zaključci o temperaturi u visini od stotinjak kilometara nisu imali traženu podlogu.
Uskoro se u Njemačkoj i Francuskoj stvarajuuvjeti za sve više letove sondažnih balona. Bio je to Mohorovičićev posljednji rad s područja meteorologije. Koje su okolnosti utjecale na to da prestane s izdavanjem meteoroloških radova ne zna se. Tek nakon prijelaza u ovo stoljeće Mohorovičićev se znanstveni interes okrenuo isključivo problemima seizmologije. Iako njegovi meteorološki znanstveni radovi po važnosti zaostaju za seizmološkim, Mohorovičića valja odrediti kao našega prvog znanstvenog meteorologa i klimatologa – može se ovo pročitati u zapisu Dragutina Skoke koji u nastavku još jednom ističe značaj, ulogu, utjecaj i važnost ostavštine Andrije Mohorovičića kada je u pitanju meteorologija.
Nadvisio prethodnike Naime, Skoko napominje kako u našoj znanstvenoj literaturi ima već pokušaja i radova pregalaca i prije samog Mohorovičića, ali odmah i naznačava bitnu razliku koja dijeli te prethodnike, njihova profesionalna nastojanja i rezultate od onoga koji ih je naslijedio, i u mnogočemu nadvisio.
– To su bili radovi pojedinaca koji su se meteorologijom zanimali uzgred te nisu bili izraz sustavnoga istraživanja, u čemu se Mohorovičićev rad razlikuje od preteča. On je našu meteorologiju uzdignuo do znanstvene discipline – ističe Dragutin Skoko i, kada se radi o meteorologiji, Andriju Mohorovičića stavlja u pravi kontekst.
Time ujedno daje i pravu ocjenu meteorologije onoga doba, a za tu je ocjenu, onu najvišu, koja čvrsto stoji na znanstvenim temeljima, zaslužan upravo naš znanstvenik svjetskoga glasa – Andrija Mohorovičić. Ipak, unatoč svim postignutim poboljšanjima, unapređenjima, temeljitim i korisnim analizama, rezultatima i uspjesima baš na polju meteorologije, Mohorovičić odjednom mijenja svoj znanstveni interes i usmjerava ga prema nečem što je u to vrijeme prilično novo, posve neistraženo, a to je – seizmologija. I upravo u toj tada mladoj znanstvenoj disciplini doživjet će svoj vrhunac kao znanstvenik. Ta će mu znanstvena disciplina omogućiti niz otkrića, od kojih je jedno velebno, u njegovu čast nazvano i njegovim imenom – Mohorovičićev diskontinuitet.
Sutra: Iznenadni zaokret u znanstvenoj karijeri
