Slovenska umjetnica Maja Smrekar nastupala je ovaj tjedan u Zagrebu na festivalu “Ekstravagantna tijela”, s tri štenca i svojom kujicom Adom kojima je bila, kako sama kaže, “nekoliko dana privremena mama”. Riječ je o njezinu performansu iz ciklusa “K-9 topologija”, za koji je dobila Prešernovu nagradu u Sloveniji, a u Austriji nagradu Zlatna Nika. Performans je održan u Tehničkom muzeju, u organizaciji umjetničke udruge Kontejner. Nastavak je to njezina projekta u sklopu kojeg je već u jednoj berlinskoj galeriji dojila psa, a u klinici za umjetnu oplodnju spojili su njezinu spolnu stanicu sa psećom nespolnom, tako da, ako vam je to neka utjeha, nije došlo do spajanja gena.
Usmjeravanje ljudske spolnosti prema životinjama staro je koliko i ljudski rod. Mala je zbrka oko termina: zoofilija je seksualna fiksacija na životinje, pri čemu spolni odnos nije nužan; seks sa životinjom naziva se bestijalnost, a sodomija može pokrivati i to, ali i homoseksualne odnose pa i heteroseksualne ako ne idu na prednja vrata. Među stotinama tisuća crteža urezanih u stijene Val Camonice u Italiji, nastalih od prethistorije do srednjeg vijeka, barem jedan prikazuje muškarca kako opći s nekom dugouhom životinjom. Otac povijesti Herodot – kojemu nije uvijek vjerovati, kao ni današnjim povjesničarima – spomenuo je da su se Egipćani seksali s kozama. Zeus je u liku bijelog bika oplodio Europu, a kao labud Ledu, dok se Pasifaja zaljubila u pravog bika i rodila Minotaura.
U Bibliji je bestijalnost strogo zabranjena, što znači da se prakticirala. Rimski pisac Apulej opisao nam je kako je jedna trovačica iznesena u arenu na raskošnom krevetu od kornjačevine, urešenom perjem, gola i vezana na svilenim plahtama, da bi je pred oduševljenom publikom silovao magarac. Više nego zbog vještičarenja, ljudi su u srednjem i novom vijeku bili osuđivani zbog sodomije i bestijalnosti, a bilo je i procesa protiv žena optuženih da opće s kućnim ljubimcima. Na Kneževom dvoru u Dubrovniku ima kapitel za koji legenda kaže da prikazuje čin bestijalnog seksa: plemkinju su prisilili na udaju, a za vrijeme pira zatekli su je svatovi u spolnom odnosu sa psom. Opsesija psećim krznom, oličena u Cruelli Devil iz crtića “101 Dalmatinac”, samo je jedan od oblika moderne zoofilije.
Sve dok nismo saznali za Maju Smrekar. Kao što je vučica dojila mitske utemeljitelje Rima Romula i Rema, tako ona svojim mlijekom napaja pse i time im postaje simbolično majka. Zar samo simbolično? Njezin projekt naziva se “Hibridna obitelj”; njezina jajna stanica, koja sadrži pseće tkivo, doista je zamrznuta u klinici za oplodnju s ljudskim embrijima; sama kaže da je psima “zamjenska mama”. Konačno, i mlijeko je pravo, samo su joj mliječne žlijezde potaknute na izlučivanje mehaničkim postupcima, a ne hormonima koji se prirodno izlučuju u tijelu rodilje. Gol se zamatati u krzno i ležati bez odjeće sa psima, kao što to čini Maja Smrekar, definitivno je zoofilsko, i u normalnim okolnostima smatralo bi se duševnim poremećajem – naime, bestijalnost je natprosječno zastupljena kod štićenika bolnica za slaboumne. Fantazije o tome da se bude oplođen od životinje, da tako nastane kimera, spoj nespojivih bića, i da se takvo čudovište potom doji, što je sadržaj umjetnosti Maje Smrekar, više je od ludila: to je naša budućnost.
Postoje umjetnici koji se opiru trendovima, koji poznaju čovjeka i traže njegovu dušu; oni u pravilu govore o prošlosti, poput Gabriela Garice Marqueza. I postoje umjetnici koji obožavaju Tehnologiju i Državu, koja im ljubav uzvraća Novcem. Oni govore o budućnosti, a često su bili pravilu nacisti, fašisti i boljševici. Umjetnost Maje Smrekar prikazuje totalitarni svijet budućnosti. Ta je budućnost već počela pa na poljima raste hibridni kukuruz, na cestama su hibridni automobili, na granicama se vodi hibridni rat. Umjetna oplodnja, mehaničko transformiranje tijela, obitelj bez ljudi, to je upravo ono čemu teži globalizirani kapitalizam, a sad je našao i umjetnicu koja će to promicati, kao što je talijanski futurist Marinetti promicao fašizam, njemački arhitekt Albert Speer zamišljao Hitlerove gradove za Tisućugodišnje Carstvo, a Oskar Davičo pisao “Odu UDB-i”. Maja Smrekar totalitaristička je umjetnica koja izvrgava ruglu stvari što su oduvijek i svuda bile posvećene – majčinstvo i obitelj – i pretvara ih u jezivi spektakl.
Takva umjetnost ne ostavlja traga jer se temelji i iscrpljuje na dosjetki. Srpska performerica Tanja Ostojić slikala se prije 15-ak godina gola, obrijana gore i dolje, uz oglas da traži muža s putovnicom EU, i zadobila pohvale međunarodne umjetničke kritike. U sklopu drugog performansa se udala za jednog Nijemca, a treći performans je bio kad su rastali. Ima kustosa koji i danas to smatraju velikim umjetničkim djelom, ali ni izdaleka tako velikim kao kad je 2012. Islanđanin Ragnar Kjartansson pozvao ljude u napuštenu i derutnu vilu u New Yorku koja je pripadala obitelji Astor. Ondje je ležao gol u kadi i svirao gitaru, a njegovi su prijatelji pjevali. Ta je umjetnost zaogrnuta krznom ispraznih kustoskih fraza, besmislene tehnologije, novčanim dotacijama i bombastičnim nazivima, ali ispod svega toga krije se gola glupost.
