Onog istog dana i, doslovce, u isto vrijeme (u petak 31. listopada 2014. oko 10 sati po ovdašnjem, tj. oko 17 sati po moskovskom vremenu) kad je Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacija izdalo protestno priopćenje o sadržaju razgovora najmlađeg američkog senatora Christophera Chrisa Murphyja s hrvatskim predsjednikom Republike dr. Ivom Josipovićem i predsjednikom Vlade RH Zoranom Milanovićem (razgovori su bili u Zagrebu 20. listopada 2014.), glavni protagonist još jednog, srećom verbalnog, incidenta u onom što se odnedavno naziva "Hladni rat 2.0" držao je predavanje na temu "Strani ratnici, ruski novac i etničke napetosti na Balkanu" u Centru za transatlantske odnose koji se nalazi u sklopu Studija međunarodnih odnosa Sveučilišta Johns Hopkins, ovdje u Washingtonu.
U doba kad je američka vanjska i sigurnosna politika usmjerena na druga ratna i krizna žarišta (Bliski istok, Ukrajina, potencijalno baltičke zemlje, posebice Estonija itd.), činilo mi se vrlo važnim, za Hrvatsku i cijelu misterioznu "Regiju", to što se jedan mladi, odvažni (otac mu je Irac, a majka Poljakinja), pametni i utjecajni demokratski senator zdušno zalaže da se SAD ne povuče s Balkana dok posao nije ni izdaleka završen i da taj geostrateški važan prostor prepusti Rusiji na milost i nemilost. Zato sam i otišao poslušati predavanje, odlučivši unaprijed da ću ga priupitati za pojašnjenje njegovih razgovora s Milanovićem i Josipovićem o Ini.
SAD ne nudi alternativu
Naime, kako sam znatno prije predavanja pročitao njegov dnevnički blog "Nije to samo nogomet/fudbal" o sedmodnevnom posjetu Srbiji, Kosovu, Albaniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj o kojem je hrvatsku i rusku (!) javnost prvi obavijestio upravo Večernji list, posvetivši tom doista neobičnom blogu (za klasičnu diplomaciju, naviklu na tajne pregovore o kojima se onda šuti 30 ili 50 godina) naslovnicu, američkom senatoru javno sam postavio pitanje jesu li mu hrvatski predsjednik i/ili premijer spomenuli neku alternativu kad su ga uvjeravali da nisu spremni hrvatski udio u Ini prodati Gazpromu, odnosno Rusima. Snimka predavanja, mog pitanja i njegova krajnje zanimljivog odgovora dostupna je na YouTubeu.
Iz njegova odgovora bilo je bjelodano da izuzetno dobro poznaje sve činjenice o sporu Mađara i Hrvata oko vlasništva u Ini, ali je, nažalost, bilo jasno i to da ni Milanović ni Josipović nemaju nikakav "plan B" kad je u pitanje rješavanje spora i moguća prodaja hrvatskog udjela u vlasništvu te naftne kompanije. Taj plan nema, nažalost, ni Europska unija ni Amerika koje bi rado da se mi Hrvati više energetski i vojno ne povezujemo s Rusima, ali nam ne nude nikakvu alternativu. Chris je svjestan da je ta alternativa naprosto nužna: i Hrvatima, ali i Mađarima.
Vučić je shvatio poruku
Dakako, moje pitanje i javni prosvjed ruskog ministarstva vanjskih poslova bili su potaknuti istim dijelom njegova bloga: "Nakon što sam u nedjelju prenoćio u Tirani, nadali smo se zrakoplovom stići u Zagreb, Hrvatska. Hrvatsku sam pridodao svom planu putovanja iz dva razloga: prvo, u toj zemlji postoje neki poslovi za Connecticat (pogledaj u nastavku) i, drugo, na poticaj svoga prijatelja Amosa Hochsteina, pomoćnika ministra vanjskih poslova za energetsku sigurnost. Hrvatska je u sukobu s mađarskom kompanijom (MOL) oko zajedničke naftne kompanije. Ruska državna kompanija, Gazprom, ne taji da bi bila sretna da taj sukob može riješiti kupnjom mađarskog i hrvatskog vlasničkog udjela. Hrvatska, pouzdani i snažni saveznik SAD-a i NATO-a, nije pokazala previše interesa da Inu proda Gazpromu, ali smo mislili da bi bila dobra ideja skoknuti do Zagreba i vidjeti predsjednika Vlade i predsjednika i ponoviti im koliko je taj problem važan. Na sastancima s njima obojica su vođa potvrdila snažnu hrvatsku potporu NATO-u i od njih sam čuo prave stvari o izraženom interesu Gazproma za njihovu naftnu kompaniju. Posjet sam zaključio ručkom s njihovim ministrom obrane. Hrvatska je zainteresirana za prodaju svojih ruskih helikoptera i kupnju Blackhawka proizvedenih u Connecticutu. Oni imaju vrlo malu (helikoptersku) eskadrilu i za početak bi možda kupili polovne, prije kupnje novih, što silaze s trake u Staffordu. Obećao sam im pomoći da taj posao uspije i u uvjeravanju Kongresa da odobri tu potencijalnu transakciju."
Zanimljivo je da je senator Murphy bio sasvim zadovoljan kad sam mu kazao da je Večernji list prenio dio njegovog bloga i posvetio mu naslovnicu. Zanimalo ga je samo je li naglasak uredništva bio na Ini-MOL-u ili helikopterima.
Javna ljutnja i protest ruskog ministarstva vanjskih poslova zasad su ograničeni na razgovore Chrisa Murphyja s Josipovićem i Milanovićem o Ini i helikopterima jer je poticaj za ljutnju i prosvjed bio članak u Večernjem listu.
Rusi će biti jednako, a možda i više, ljutiti kad prouče o čemu su i kako razgovarali američki senator i Aleksandar Vučić.
Evo i tog dijela njegova bloga:
"Ujutro nakon nogometne utakmice (prekinutog kvalifikacijskog nogometnog obračuna Srbije i Albanije u Beogradu; opaska S. L.) otišao sam na susret s relativno novim, mladim prvim ministrom (predsjednikom Vade) Srbije Aleksandrom Vučićem. Nismo stigli ni razmijeniti diplomatske ljubaznosti, a on je započeo razgovor o incidentu sa zastavom iz prethodne večeri. Bio je zabrinut da bi to moglo potaknuti novu rundu provokacija – možda čak i sukoba – između Srba i Albanaca. Podsjetio me je da je rat između te dvije skupine presvjež da bi se mogao zaboraviti. Osjetio sam kako su snažni bili njegovi osjećaji s tim u vezi da sam po strani ostavio dugu listu problema koje sam s njim želio raspraviti i ponovio sam mu – vjerojatno šest puta – da bi riječi kojima će on opisati incident mogle odrediti da se situacija smiri ili zaoštri. Činilo mi se da se složio. Srećom, ostalo mi je dosta vremena da izrazim zabrinutost zbog drugog velikog problema tog tjedna: dolaska ruskog predsjednika Vladimira Putina u Beograd, povezanog s srpsko-ruskom vojnom paradom sljedećeg dana. Kazao sam mu da je Srbija iskreno posvećena priključenju Europskoj uniji da sutrašnji posjet ne smije biti povezan s formalnim zaključenjem vojnog ili energetskog sporazuma s Rusijom koji bi mogao biti u sukobu sa zakonima Europske unije. Napomenuo sam da problematični sporazum Srbije s Rusijom o projektu Južni tok može biti u suprotnosti sa zakonima EU i da može imati negativan utjecaj na težnju Srbije da se priključi EU. Srbija, povijesni saveznik Rusije još od doba kad su joj Rusi pomogli da se oslobodi od otomanske vladavine u 19. stoljeću, nada se da bi mogla ostvariti istodobno priključenje EU i zadržavanje bliskih veza s Rusijom. To nije nemoguć zadatak, ali je povezan s izazovima. Činilo mi se da je Vučić shvatio moje poruke, ali sam bio sretan kad je potpredsjednik Biden nakon mog sastanka nazvao Vučića i potvrdio stajališta SAD-a."
Diplomatske igre na blogu
Na temelju navedenih riječi lako je zaključiti da područje Balkana, srednje i sredozemne Europe ponovno postaje poprište "zakulisnih" (tu je riječ teško napisati bez navodnika kad se o razgovorima i dogovorima piše na senatorskim blogovima) diplomatskih igri i spletki, ali i područje na kojem se određuje novo-stara podjela utjecaja između Rusije (nekad SSSR-a) i Zapada.
Kako sada stoje stvari, čini se da je nakon punih 70 godina i znamenitog noćnog moskovskog sporazuma između u to doba antifašističkih i antinacističkih saveznika Staljina i Churchilla o podjeli utjecaja na Balkanu i jugoistočnoj Europi, ponovno aktualna formula 50:50.
Memoarski zapis/blog Chrisa Murphyja pokazuje kako danas Amerika, ne više Velika Britanija, pregovara i nagovara Hrvate i Hrvatsku da budu sto posto na njenoj i na strani zapadnih saveznika (NATO), a sa Srbijom pokušava trgovati: nudi joj lakši put do članstva u Europskoj uniji, uz uvjet da se i formalno sigurnosno i vojno ne poveže s Rusijom.
Ono što se, dakle, nije promijenilo, jest sklonost velikih i vojno moćnih sila da nama, malim silama (kako je Chris ispravno napisao: "Oni imaju vrlo malu eskadrilu i za početak bi možda kupili polovne helikoptere"), u skladu s vlastitim prosudbama i interesima, nameću svoju volju.
>>Murphy: Hrvati su obećali da Inu neće dati Rusima
nemaju plan b,ali su imali plan 21.. a to je bio najveći vic ispričan zadnjih godina!