Davorko Vidović (63) jedan je od ljudi od povjerenja aktualnog čelnika SDP-a Davora Bernardića, a s njegovim prethodnikom Zoranom Milanovićem nije bio u dobrim odnosima. Bio mu je i protukandidat na unutarstranačkim izborima. Jedan je od osnivača SDP-a 1992., kad to nije bilo nimalo oportuno, te je unatoč svim stranačkim previranjima do danas ostao pri vrhu stranke. U Račanovoj Vladi obavljao je dužnost ministra rada i socijalne skrbi kada je i proveo reformu mirovinskog sustava. Cijeli život živi u Sisku, diplomirao je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a prvi poslovi bili su mu oni novinara i najavljivača na Radio Sisku te profesora u sisačkoj Gimnaziji. Kratko je bio i sisački gradonačelnik. Od 2012. zaposlen je u Hrvatskoj gospodarskoj komori kao savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje, a za Večernji list govori o još jednim izborima koji ga čekaju, ali i o razlozima zbog kojih se uopće bavi politikom.
Radili ste mnoge predizborne programe i strategije SDP-a pa tako i sudjelovali u izradi onog za ove izbore. Koja je razlika ovog programa, u odnosu na prije, jer vidimo, otkrio je Index, da je nešto čak i kopirano od starog?
Nažalost, naša se stvarnost, točnije naši problemi kopiraju već 30 godina i čini se kao da živimo u filmu „Beskrajni dan“. Hrvatska se ne razvija. Kumulativni rast BDP-a u ovih 30 godina jednak je nuli. Poljski je npr. 240 posto veći nego nakon izlaska iz socijalizma. Prošle smo se godine vratili tek na razinu iz 2008., a nakon ove krize, u najboljem ćemo scenariju u 2008. zakoračiti tek 2022. Ili 2023. Pravosuđe nam je jednako neefikasno, kao i državna uprava, teritorijalni ustroj potpuno anakron, ideološke podjele jednake onima od prije tri desetljeća, školstvo i zdravstvo nereformirano, povjerenje u institucije države na mizernoj razini, caruju korupcija i nepotizam, još raspravljamo po našim sudovima o Thompsonu i njegovu pokliču na početku pjesme „Čavoglave“... E, pa bilo je dosta! Treba nam doista restart, novi početak i promjena cjelokupne paradigme upravljanja ovom zemljom u svim područjima. Program Restart koalicije reformski je program koji nudi zaokrete, od ekonomskih politika preko uspostave novih modela uređivanja društvenih odnosa primjerenih vremenu do reforme državnog aparata i institucija. O nekim se rješenjima već dugo govori i ona su jednim dijelom integrirana i u ovaj program jer jednostavno nikada nisu isprobana ni primijenjena. Nema kopiranja, ali ima integriranja rješenja propuštenih zbog nedovoljne hrabrosti, neznanja ili političkog oportunizma. Ovih smo dana ugledali i izborni program HDZ-a. To je deja vu. Isti odgovori na iste izazove mogu dati samo isti rezultat – baš ovakvu Hrvatsku i život u njoj kakav imamo, a koji je po mjeri ne naših, nego tek jedne manjine privilegiranih.
Mislite li da je narodu i dalje bitan stranački program ili je dovoljno, u ovo vrijeme pred izbore, samo potegnuti priču o partizanima i ustašama?
Malim strankama koje traže malo mjesta pod političkim suncem dovoljne su i parole, obećanja na razini doskočica, poneka floskula, neka kontroverza i slično da ih se zapazi. Velika stranka, kao što je SDP, koja ozbiljno računa na to da će preuzeti odgovornost za zemlju, mora imati sveobuhvatan, konzistentan, cjelovit program, iako ga ne može kao takvog prezentirati. Pred birače izlazimo samo s nekim mjerama, među kojima sasvim sigurno nisu natezanja o povijesnim interpretacijama pojedinih događaja. Te su teme u velikoj mjeri dobro apsolvirane našim Ustavom.
Pa onda – koji su to aduti Restartova predizbornog programa za ove izbore?
Nema tu aduta. Adut je cjelovitost, konzistentnost i provedivost, temeljena na preciznim analitičkim podlogama, i to za sva tri glavna stupa našeg programa: održivo i uključivo gospodarstvo, pravedno i solidarno društvo te učinkovite i dostupne državne institucije i društvo bez korupcije. Ja sam koordinirao rad na izradi ovog drugog dijela, koji obuhvaća područja obrazovanja, zdravstva, kulture, sporta, socijalne politike, mirovina, zaštite radnika te veteranskih pitanja. Možda bih mogao izdvojiti temeljitu reformu obiteljskih mirovina, kojima ćemo osigurati svim udovicama ili udovcima da im se mirovine isplaćuju u stopostotnom iznosu, a ne umanjene, nakon smrti supružnika, odnosno da, ako su primatelji mirovina, nastave primati i dio mirovine preminulog supružnika. Uz to ćemo, kako bismo potaknuli što dulji ostanak u svijetu rada, osigurati zajamčenu mirovinu od 70 posto onima koji odrade 41 godinu. Tu su i rast minimalne plaće od 4000 kuna, neoporezivi iznos plaća od 5000 kuna, što će kao povećanu plaću osjetiti više od 700.000 radnika, smanjenje PDV-a na pojedine skupine proizvoda, neoporezivanje reinvestirane dobiti, uspostava sustava poticane gradnje stanova za dugoročan najam mladima i socijalno potrebitima, subvencioniranje stanarina, osiguranje 100 posto iznosa plaće majkama na rodiljskom dopustu, osiguranje dovoljnih kapaciteta vrtića...
I dalje se očekuje borba između HDZ-a i SDP-a za mandatara. Kako previđate rezultat izbora?
SDP i HDZ ovaj put podijelit će možda najveći broj mandata od onih prvih izbora 90-ih. Prema mojoj procjeni, oko 120 mandata ili više od 4/5 od ukupnog broja. Za SDP očekujem povijesno najveći broj mandata. SDP nema ozbiljnu konkurenciju u svom bračkom tijelu, dok je prostor HDZ-u donekle smanjen formiranjem Škorina pokreta, ali koji će se, već viđeno, vrlo brzo nakon izbora raspasti. Ipak, pretpostavljam da ćemo i mi trebati još poneki mandat od preostalih za formiranje saborske većine i da ćemo pronaći partnere, dok HDZ taj potencijal nema.
Vi idete u svoju matičnu 6. izbornu jedinicu, u kojoj će vam glavni konkurent biti HDZ-ov ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Božinović je postao jedna od zvijezda u borbi protiv pandemije. Što vi mislite kako su se Hrvatska i Stožer snašli u tome?
Pandemijski pobjednik naši su građani koji su strpljivo i dosljedno provodili upute epidemiologa. Stožer je dobro funkcionirao dok se nije počeo kompromitirati kontroverznim uputama i pretvaranjem iz kriznoga u predizborni HDZ-ov stožer.
Jedna od posljedica pandemije sigurno će biti rast nezaposlenosti, nakon niza godina s padom broja nezaposlenih, a da se zaposlenost nije puno povećala. Jesmo li stvarno izgubili radnu snagu iseljavanjem i jesu li to sada dugoročni problemi za tržište rada?
Tržište rada najosjetljiviji je pokazatelj stanja i trendova, i to ne samo u ekonomiji nego i u društvu. Hrvatska u kontinuitetu u ovih 30 godina samostalnosti ima problem s izrazito niskim stopama aktivnosti i zaposlenosti stanovništva. Nakon 90-ih i dramatičnog urušavanja gospodarstva, golem je broj ljudi izišao iz svijeta rada i prelio se prisilno u mirovinu. Od 570.000 umirovljenika 1990. došli smo na više od milijun 2000., uz istovremeni gubitak oko 700.000 radnih mjesta. Bila je to kataklizma biblijskih razmjera čije posljedice i danas osjećamo. Vrteći se oko brojke od milijun i pol zaposlenih na 4 milijuna stanovnika, mi smo izrazito podzaposleno društvo, a iz toga proizlaze brojni problemi u nizu podsustava, od mirovinskog i zdravstvenog do demografskih kretanja. U proteklih smo se nekoliko godina, unatoč toj niskoj zaposlenosti, susreli i s nedostatkom radnika u pojedinim djelatnostima. To upućuje na ozbiljne poremećaje u sferi obrazovanja i usklađenosti s potrebama tržišta rada, ali i vrlo nizak udio ljudi koji se cjeloživotno obrazuju, time gube potrebna znanja i vještine te prerano izlaze iz svijeta zaposlenosti. Mladi nam vrlo kasno ulaze u svijet rada i iznimno je mali broj osoba s invaliditetom koje sudjeluju u zaposlenosti. Ljudski su nam potencijali, gledajući generalno, zapušteni i zanemareni, a zapravo su jedini potencijali. Imamo zabrinjavajuće demografske pokazatelje, a gubimo ubrzano ljude u radnoj dobi, kako zbog smanjenog priljeva iz mlađih dobnih skupina i ubrzanog starenja tako i zbog vrlo visoke stope iseljavanja.
Tu je prisutan i problem mirovinskog sustava, koji se zbog lošeg omjera zaposlenih i umirovljenika dijelom mora financirati i iz državnog proračuna. Kakva je budućnost hrvatskog mirovinskog sustava, hoće li opstati drugi stup?
Naš je mirovinski sustav reformiran i financijski održiv. Iako je riječ o velikim izdvajanjima za mirovine, naši su izdaci za mirovine, kao udio u BDP-u, ispod europskog prosjeka, a znatno ispod prosjeka nekih europskih zemalja kao što su Italija, Francuska ili Portugal. Imamo prostora za dodatna izdvajanja. I ona se moraju dogoditi, jer taj sustav nije socijalno održiv. Nama više od polovine umirovljenika živi ispod crte siromaštva. To nije nužno, to ne smije biti tako i mi ćemo to promijeniti. Podsjećam na to da su u mom ministarskom mandatu mirovinska primanja porasla oko 40 posto, što je više nego li su kumulativno rasla u desetljeće i pol nakon toga. Stvar je političke volje da se ta mirovinska primanja podignu. Trodijelnim mirovinskim sustavom stvorili smo i stvaramo uvjete da budućim umirovljenicima osiguramo pristojnije mirovine i svaki bi pokušaj da se posegne za tih više od 105 milijardi kuna na računima naših osiguranika, od kojih su dvije trećine uplate, a jedna trećina prinosi, bio ravan pljački vlastitih građana. Za jačanje mirovinskog sustava imperativno je povećanje broja zaposlenih.
U slučaju pobjede Restart koalicije i bude li Davor Bernardić formirao Vladu, hoćete li biti ponovno ministar rada ili nekog drugog resora u toj Vladi?
Ne bih to želio, a nadam se da neće za tim biti ni potrebe.
Predsjednik Sabora možda?
Nikada nisam razmišljao o funkcijama, ali uvijek razmišljam o tome što bih mogao učiniti i kako pridonositi nekom općem dobru, ma kako to izgledalo kao fraza.
Dobro se slažete s Davorom Bernardićem, on vas je imenovao i političkim tajnikom stranke, postavio za koordinatora 6. izborne jedinice. Je li on spreman preuzeti premijersku funkciju, je li dovoljno iskusan?
U svijetu ima primjera mnogo mlađih premijera od Bernardića pa njegova relativna mladost, a čovjek ima 40 godina, ne bi ni za koga trebala biti problem. Dobro je obrazovan i u prirodnim znanostima, pred doktoratom je ekonomije, ima završene najviše menadžerske škole, ima veliku radnu energiju, pozamašan politički eros, iznimno je fokusiran na ostvarivanje ciljeva, a, što je posebno važno, zna kontrolirati svoju taštinu. Pokazao je da zna okupljati i slušati ljude, dakle ima ključne pretpostavke da dobro vodi tim. Ne vidim te osobine kod njegovih protukandidata.
S njegovim prethodnikom niste bili u dobrim odnosima, Milanović vas je u stranci držao sa strane. Smatrate li da je to možda što ste mu 2008. bili protukandidat na unutarstranačkim izborima?
To je za mene sasvim neko drugo vrijeme i ne osvrćem se na to.
Je li vas iznenadila Milanovićeva kandidatura i pobjeda na predsjedničkim izborima?
Nisam bio iznenađen rezultatom, a naročito kad sam vidio tko su mu protukandidati. Loša kvaliteta njegove prethodnice u velikoj je mjeri mobilizirala glasače koji je nisu htjeli više vidjeti na Pantovčaku.
U SDP-u ste od samih početaka, jedan od osnivača stranke. Jeste li lijeva opredjeljenja imali i prije bavljenja politikom?
Moje lijevo političko opredjeljenje nije stvar mog odgoja, nego mog sazrijevanja. Naime, moji su se roditelji doselili u Sisak dvije godine prije mog rođenja iz jednog malog sela u blizini Bosanske Gradiške, donoseći sa sobom i određenu etiku i sustav vrijednosti jedne prilično konzervativne sredine. Moji su roditelji bili umjereno religiozni i zapravo apolitični. Otac je bio sindikalac i pomagao je brojnim doseljenicima u ondašnji obećani grad Sisak, nerijetko i tako da su se privremeno smještali u našu neveliku kuću. Zvali su ga radnička duša. Pisao je molbe, žalbe, tužbe i na sve načine pomagao tim, uglavnom mladim doseljenicima iz Bosne. Bilo je tu Hrvata, Muslimana, Srba. Gledajući to, činilo mi se normalnim zanimati se za druge ljude i pomagati im. Tako nije čudno da sam kao 12-godišnjak s velikim zanimanjem pratio šezdesetosmaški pokret u svijetu i u Jugoslaviji, oduševljavajući se studentskim aktivizmom, antiratnim prosvjedima, hipi-pokretom, rock-kulturom i jedva čekajući da odrastem. Već sam na početku gimnazije znao da ću, iako sam se bavio kazalištem i glumom, studirati ili novinarstvo ili sociologiju i filozofiju. Tijekom studija bio sam pod snažnim utjecajem svojih profesora praxisovaca, Gaje Petrovića, Kangrge, Grlića, Rudija Supeka... Bio sam prilično rezerviran prema ondašnjoj službenoj, partijskoj politici i vrlo kritičan prema birokratskim devijacijama, ali i pomanjkanju sloboda. Osamdesetih sam godina u okviru političkih previranja, koja su se intenzivirala nakon Titove smrti, ulaskom u SK pronalazio sve više pojedinaca koji su kao i ja zagovarali znatno više demokratskih sloboda, zagovarajući krajem 80-ih slobodne, višestranačke izbore. Iz tog vremena datira i moje poznavanje Račana, ali i drugih reformista unutar Partije, koji su vodili teške bitke s dogmatskim strujama. Iz toga vremena datira i moj sukob s ondašnjim gazdom Petrinje Mikelićem pa sam se našao više puta u problemima. No bio sam dionik prve konvencije SKH – SDP, kada je donesena povijesna odluka o raspisivanju slobodnih višestranačkih izbora i kada se dogodilo transformiranje Saveza komunista u socijaldemokratsku stranku. Uzbudljivo vrijeme. Onda je došao rat i moj aktivan doprinos kao dragovoljca. Iako je bilo ponuda da se priključim HDZ-u, kao što su to učinili mnogi, nije mi palo na pamet napustiti projekt kojemu sam se posve posvetio nakon razvojačenja 1992. – stvaranja moderne i snažne socijaldemokracije. Osam sam godina bio potpredsjednik SDP-a i vrlo predano radio na tome, iako nimalo nije bilo lako biti SDP-ovac. Stalno su nas (najčešće bivši komunisti) nazivali komunjarama, jugoslavenčinama, srbofilima, dok su nas s druge strane neki nereformirani komunisti nazivali izdajicama radnika, Jugoslavije, nacionalistima, buržujima i slično. Gotovo kao što bi rekao Krleža, stalno između Dide i Đide.
Od brojnih funkcija koje ste obavljali u svojoj karijeri bila je i ona kratkotrajna na funkciji gradonačelnika Siska. Smijenjeni ste na prilično ružan način... Koliko se razlikuje politika na nacionalnom i lokalnom nivou?
Nažalost, sve je jako slično, samo su nepodopštine, klijentelizam, koruptivnost, beskrupuloznost pa i primitivizam na lokalnoj razini lakše vidljivi i manje uvijeni. O mojoj su gradonačelničkoj glavi od prvoga dana radili više moji tzv. stranački drugovi i drugarice u sprezi s nekim imateljima kapitala i pretenzija na gradske resurse od mojih političkih suparnika. Osobni, mali interesi, gramzljivost, stranački klijentelizam i shvaćanje vlasti kao privilegija i masti, suprotno mojim shvaćanjima i vrijednostima, moj su gradonačelnički mandat sveli na pola godine uz, doduše, obilatu pomoć ondašnje Vlade, koja je blagoslovila, koruptivno i nelegalno, moje smjenjivanje.
Rođeni ste u Sisku, radili kao profesor u Gimnaziji prije rata, supruga je Siščanka, branili ste ga u ratu. No dojam je da je Sisak puno više izgubio u godinama nakon rata nego je obranio u ratu i imao 1995. godine. Nije više industrijsko središte, nema te željene autoceste, iselilo se mnogo ljudi...
Sisak je izrazito loše prošao u ratu i tranziciji zbog različitih razloga. Velika industrija koju smo imali i drugdje je prošla kroz dramatično razdoblje. Mnogo je europskih željezara zatvoreno, a proizvodnja se preselila u druge dijelove svijeta. Nestala je i kemijska i prehrambena industrija, što se nije trebalo dogoditi. Na razini zemlje svih ovih godina nije postojala bilo kakva industrijska strategija. Izrazito industrijski gradovi poput Siska, Slavonskog Broda ili Karlovca samo su najveće žrtve tih procesa. Gubitak tako velikog broja radnih mjesta, ali i nestanak malih pratećih proizvodnja koje su se naslanjale na te velike industrijske pogone, teško se može brzo nadomjestiti nečim novim, posebno u nedovoljno dinamičnom okruženju kao što je naše. No iskustva nekih sličnih gradova u Europi pokazuju da su oporavak i izgradnja na novim temeljima mogući i da potencijal postoji. Sisak nije valorizirao neke svoje prednosti. Spoj dobro vođene regionalne politike na razini države i kvalitetnog upravljanja županijom i gradom Sisak mogu, a ja vjerujem i da hoće, preobraziti u grad s vrhunskom kvalitetom života, primamljiv i za nove stanovnike.
Nedavno je aktualiziran problem MOL-ova vlasništva u Ini. Kako komentirate taj slučaj s obzirom na to da je tu opet Sisak „nastradao“ gubitkom Rafinerije i mnogih radnih mjesta?
Slučaj Ine najupečatljiviji je slučaj projekta rastakanja same državne supstance. Uništavanjem te velike, nekad najmoćnije kompanije cijele Jugoslavije, koja je imala golemu ulogu u naoružavanju goloruke Hrvatske vojske tijekom rata i u uvjetima embarga na uvoz oružja, i njezino svođenje na trgovinu naftnih prerađevina mađarske nacionalne kompanije MOL samo je zadnje poniženje hrvatske pameti, naročito one inženjerske. To je ona pamet koja je uspjela izgraditi i voditi ne samo Inu nego i Dinu Petrokemiju, OKI, CHROMOS, Jugoplastiku, željezare u Sisku i Splitu, golemi Končar, Jugoturbinu, Đuru Đakovića, brodogradilišta koja su bila treći svjetski lider, goleme poljoprivredne kombinate i mnogo toga što je Hrvatsku činilo drugom najrazvijenijom industrijskom državom tranzicijske, tzv. Nove Europe. Likvidacijom Ine kao velikog industrijskog pogona učinjen je još jedan korak prema posvemašnjoj ekonomskoj beznačajnosti Hrvatske. I još nešto. Vrhunski je cinizam, direktan rad protiv interesa vlastite zemlje, nesposobnost, korumpiranost i neodgovornost, koju su na slučaju Ine dosljedno pokazale HDZ-ove vlade, dovoditi u bilo kakvu vezu sa SDP-ovom koalicijskom vladom iz 2000. Jer upravo je ta Vlada, na krhotinama lopovske privatizacije 90-ih, pokušala uvođenjem strateškog partnerstva s MOL-om osigurati ne samo spas nego i neophodnu modernizaciju rafinerijskih postrojenja u Sisku i Rijeci, što je definirano i potpisano kao sastavni dio ugovora o partnerstvu. Da je ta Vlada imala priliku, ne bi se dogodio Sanader i njegov HDZ, koji su za šaku izdajničkih eura dopustili MOL-u da ne ispoštuje obvezu modernizacije Rafinerije u Sisku i Rijeci, a kamoli da im se dopusti otkup braniteljskih udjela i potpuno upravljanje Inom. Ne bi se dogodilo da se Ina polako pretvara u podružnicu MOL-a, u pukog distributera njihovih proizvoda i jeftinog dobavljača sirovina što u završnom činu potpisuje HDZ-ov premijer Plenković.
U Sisku vam neki ne mogu oprostiti što je Račanova Vlada poslala policiju na prosvjed radnika Željezare 2002. Kako iz današnje perspektive gledate te događaje?
Tu invektivu, da je Račanova Vlada poslala policiju na radnike, s gnušanjem odbacujem. Naime, nakon propalog pokušaja privatizacije Željezare Račanova je Vlada pune dvije godine, među ostalim i zbog mog zauzimanja, isplaćivala plaću za nekoliko tisuća radnika Željezare te pokrenula proces traženja novog strateškog partnera, ljudi s krajnje nečasnim i politikantskim namjerama manipulirajući su pozvali radnike da blokiraju glavnu prometnicu u Sisku, dovodeći u pitanje i njihovu i sigurnost drugih ljudi. Nikakva Vlada, nego policija koja je radila svoj posao osiguravala je taj prosvjed. Čim sam za njega čuo, smjesta sam, pozvavši i ministra unutarnjih poslova, dojurio u Sisak da spriječim moguću tragediju i nečije, ne daj bože, stradavanje ili ozljeđivanje. Bio sam i taj put uz naše radnike. Donio sam im i vijest da je i tražena plaća sjela na njihove račune. Manipulatori i organizatori toga prosvjeda nisu uspjeli u svom naumu da žrtvujući radnike izazovu politički kaos, koji im je bio cilj, a ne zaštita radnika i njihovih prava. Nakon toga dodatno sam se angažirao na traženju novog strateškog partnera, kojega smo i pronašli u velikoj ruskoj transnacionalnoj kompaniji Mečelju. Došli su, ali nažalost ne i dugo ostali. I kad me već pitate o Sisku, onda s ponosom mogu reći da sam se osobno, kao ministar, iako nije bila riječ o mom resoru, jako angažirao na povratu klirinškog duga bivšeg SSSR-a bivšoj SFRJ, od kojeg je za izgradnju trećeg bloka Termoelektrane išlo 180 milijuna dolara, pomogao sam obnovi i opremanju zgrade kirurgije u sisačkoj bolnici u iznosu višem od 100 milijuna kuna, počeo gradnju jedne od najljepših zgrada Centra za socijalnu skrb u Sisku, uredili smo Centar za rehabilitaciju Komarevo, zgradu Arhiva u Sisku, osigurao zgradu za sjedište HCR-a, a kao gradonačelnik osnovali smo Brodocentar, jedino riječno brodogradilište u Hrvatskoj, dovršio šetnicu, donio novi urbanistički plan, osnovao razvojnu agenciju...
Bili ste sudionik Domovinskog rata?
Da, pomoćnik zapovjednika 120. brigade HV-a i zapovjednika obrane grada Siska. Dragovoljac sam, jedan od organizatora 120. brigade koja je branila liniju od Blinjskog kuta do Nebojana. Očuvali smo Sisak i to je najvažnije.
I kad ste bili ministar nije se puno razgovaralo o vašem privatnom životu, imate dvije kćeri i pet unuka. Kako su se oni snašli, jesu li ostali živjeti u Sisku ili kao mnogi drugi otišli u Zagreb i dalje?
Ponosan sam na svoju obitelj. Moje su kćeri i moji zetovi uspješni stručnjaci i profesionalci koji sada rade i žive u Zagrebu. Ja sam postojano od svog rođenja u Sisku i u istoj kući već 60 godina i nizašto ne bih mijenjao Sisak bilo kojim drugim gradom na svijetu. Volim naše magle, naše rijeke, tu sam doma, volim naš Sisak, kao što sam i napisao u pjesmi koja je uglazbljena postala neformalna himna Siska. Kada mi dođu i moji dragulji, moje tri unuke i dva unuka, onda je moja kuća uistinu najsretniji dom. Ali, volim i naš Zagreb. I u njemu sam kod kuće i neopisivo se radujem svakom povratku u Zagreb s nekih dalekih destinacija.
Davorko,sve su vam dobro rekli.