Uoči Božića razgovarali smo s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimirom Puljićem, nadbiskupom zadarskim.
Crkvi u Hrvatskoj neprestano se želi nametnuti stigma klerikalizacije?
Više od četiri desetljeća djelujem kao svećenik, a od toga 26 godina kao biskup. Proživio sam nekoliko raznolikih odnosa između društvenih i crkvenih struktura. Od doba socijalizma kad se Crkvu toleriralo u njezinu sakralnom prostoru, preko teškog ratnog razdoblja kada su crkvene institucije bile utočište ugroženih i „rame za plakanje”, do stvaranja slobodne demokratske države u kojoj se određenim „pravnim i ugovornim aktima” reguliralo autonomiju i slobodu crkvenoga djelovanja. Položaj Crkve u društvu je „poseban”.
Kako poseban?
Tako što se ona „ne podudara s političkom zajednicom”, niti se veže uz bilo koji politički sustav. A svoju „pravnu osobnost” ne dobiva od društva, osim onog „matičnog broja” prepoznavanja. Njezina pravna osobnost dolazi od Isusa Krista. Zbog toga stigmu o „klerikalizaciji” društva šire oni koji ne prihvaćaju tu „osobitost” položaja i poslanja Crkve. U normalnim okolnostima Crkva i društvo nisu upereni jedno protiv drugoga, niti se osjećaju pozvanima jedno drugim upravljati i vladati. Premda su različiti, neovisni i autonomni, upućeni su na suradnju u obliku ostvarenja općeg dobra u demokratskom okružju. Izgleda kako spomenutu „stigmu” nameću oni koji ne prihvaćaju demokraciju, raznolikost i autonomiju. I ne vide silne mogućnosti i pomoć koju crkvene strukture mogu polučiti društvenoj zajednici.
Da, ali stalno se ponavlja “mantra” da se biskupi i svećenici nemaju pravo “miješati u politiku”?
Vjerujem kako je tomu razlog neupućenost i neprihvaćanje „osobitog položaja” Crkve, koja se, kako rekoh, „ne podudara i ne veže uz bilo koji politički sustav ili stranku”. Ako se tomu doda i Kristov nalog svojim učenicima neka „idu i naviještaju svijetu Radosnu vijest”, logično je da takvima svaki javni nastup crkvenih predstavnika izgleda „miješanje u politiku”. Kad se ima u vidu da je politika, uopćeno rečeno, služenje općem dobru, onda je svaki član društva pozvan dati najbolji doprinos u svom području. I boriti se svim dopustivim sredstvima za boljitak zemlje i društva. Crkva, kao institucija obilježena „osobitošću svoga poslanja”, s pravom očekuje da njezini članovi dadnu u tome svoj osobiti obol. Posebice laici kojima je dopušteno i preporučeno uključiti se u sve društvene strukture i procese razvoja.
Ipak, postoje neka ograničenja?
Točno, svećenicima i biskupima nije dopušteno uključivati se aktivno u „stranački i sindikalni život” društva. Sve drugo, rekli bi pravnici, što nije zabranjeno, dopušteno je. Oni, koji to ne razlikuju, kad vide ili čuju svećenika ili biskupa da nešto javno govori, zastupa ili kritizira, ponavljaju kako rekoste „mantru o miješanju svećenika i biskupa u politiku”. Takvi bi ih možda najradije vidjeli u ispovjedaonicama, crkvama i sakristijama, a ne u javnosti. Jer, živimo u „sekularnom društvu” koje je raskrstilo s religijom i njezinim nazorima.
Svakih nekoliko mjeseci poteže se pitanje preispitivanja ugovora sa Svetom Stolicom. Mogu li se oni tek tako ukinuti?
Bio sam već biskup kad su se spomenuti ugovori stvarali. Jedno vrijeme bio sam i član crkvene komisije skupa s kardinalom Bozanićem i pokojnim mons. Badurinom, koju je vodio tadašnji nuncij mons. Giulio Einaudi. Hrvatska je među prvim državama bivšeg komunističkog bloka koja je na protokolaran način uredila odnose s Katoličkom Crkvom. Ugovorima nije „izboren“ povlašten položaj Crkve u društvu, već je osigurano njezino slobodno djelovanje u slobodnoj državi. Država i Crkva su, kako rekoh, neovisne i samostalne, pa je potrebna zdrava suradnja i uvažavanje kako se ne bi dogodila „konfesionalizacija društva” ili pak „protureligijski” stavovi u institucijama društva. Kako bi se to izbjeglo, odgovorni za politički i društveni život države prije dvadesetak godina započeli su pregovore po uzoru na druga europska iskustva. Kad su pregovori, koji su usklađeni s Ustavom Republike Hrvatske i sa zakonodavstvom Katoličke Crkve, bili privedeni kraju, ratificirani su u Hrvatskom saboru i uredima Svete Stolice. Pravilo je za takve ugovore da ih se održava. Pacta sunt osservanda. No svaki ugovor završava člankom kako su moguće promjene ako ugovorne strane smatraju da su se promijenile prilike.
Čini se da je na djelu zapažena uloga laikata, “laicizacija” a ne klerikalizacija, jer raste broj katoličkih udruga koje se javno angažiraju za temeljne kršćanske vrijednosti?
Crkva nije samo ljudska organizacija koja počiva na načelima dogovora i ljudskih razmišljanja i zaključaka. Ona je misterij i otajstvo, božansko djelo Isusa Krista koji je utemeljio Crkvu da u njegovo ime nastavi spasenjsku zadaću u svijetu. Ona, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum gdje se trajno umrežuju ljudsko i božansko. Zbog toga je uz zaređene službenike uloga laika u Crkvi vrlo važna, o čemu se temeljito raspravljalo na Drugom vatikanskom saboru. No, prisutnost laika u evangelizaciji nije novost. Od prvih stoljeća oni su imali važnu ulogu. Sjetimo se apostola Pavla i njegovih vrijednih osamdesetak suradnika i suradnica koje poimence spominje u svojim poslanicama. Svjesni toga hrvatski biskupi su prije četiri godine objavili dokument o laicima, „Za život svijeta”, u kojem je naglašena suodgovornost svih članova Božjeg naroda. A ponuđena im je i pomoć kako što bolje izvršiti poslanje koje su primili na krštenju. Kako na području osobne, obiteljske, profesionalne i društvene razine, tako i na području kulturne, umjetničke i političke razine. Posebice na promicanju dostojanstva ljudske osobe, zaštite ljudskog života, braka i obitelji, kao i na polju ljudskoga rada, pravednosti, očuvanja okoliša i mira. Valja pozdraviti udruživanje vjernika laika radi ostvarivanja navedenih ciljeva.
No kao da episkopat nije za inicijative poput zakonske regulacije pobačaja, referenduma?
Biskupi već desetljećima zbore o zdravstvenoj štetnosti i moralnoj grješnosti rješavanja regulacije poroda putem pobačaja. Istina, pobačaj je prilično kompleksno pitanje pa mu se treba pristupiti s raznih vidika: Zdravstvenog,
Zakon iz 1978., koji je još na snazi, nije dorečen i u suprotnosti je s Ustavom RH, koji „jamči svakom ljudskom biću pravo na život”
moralnog, duhovnog, psihološkog, političkog i sociološkog. Zakon iz 1978., koji je još na snazi, dvoznačan je i nedorečen u pogledu odnosa prema nerođenom djetetu. A uz to u suprotnosti je s Ustavom Republike Hrvatske koji „jamči svakom ljudskom biću pravo na život” (čl. 21). Stotine tisuća nerođene djece bile su „po tom zakonu” uništene prije dolaska na svijet. Nedavno sam pročitao podatak kako se broj do 1990. godine penje i do 600.000. Ta se praksa „legalnog ubijanja” nerođene djece, nažalost, nastavlja već 25 godina u Republici Hrvatskoj pod „zaštitom” istoga zakona iz 1978. godine. Unatoč jasnoj suprotstavljenosti s Ustavom koji štiti svako ljudsko biće. Uz Crkvu, koja se ne umara upozoravati na štetnost i moralnu grješnost pobačaja, dobro je što postoje pojedinci i skupine ljudi koji na to upozoravaju i traže usklađivanje zakona s općom ustavnom normom o zaštiti ljudskoga života.
Povremeno se zna čuti da su naši biskupi protiv pape Franje i njegovih poteza u Crkvi?
Oštra je i jednoznačna izjava kako su naši biskupi protiv pape! Možda je to plod brojnih novinskih napisa u Hrvatskoj koji su posljednje tri godine suprotstavljali papu i hrvatske biskupe. Bilo je uz to i čudnih konstrukcija koje su se širile po nekim portalima i pripisivale papi.
Na primjer?
Da je on izjavio kako „nije nužno vjerovati u Boga i ići ni u crkvu da biste bili dobar čovjek”. To papa nije nikada rekao. Ustanovilo se poslije kako je to netko režirao i dobro papom manipulirao. Upadljivo je, kako rekoh, da neki kolumnisti uporno ponavljaju „mantru”, da vas citiram, kako hrvatski biskupi nisu „oduševljeni papom Franjom” i ne slijede njegov stil i naučavanje. Katkad izdvoje nekog biskupa kao dokaz kako on jedini djeluje u Franjinu duhu. Naivni i dobronamjerni čitatelj dobiva dojam da papa naučava neki novi nauk, koji hrvatski biskupi ne žele i ne prihvaćaju. A to nije točno.
Nego?
Jasno je kako svaki papa u svom poslanju, kao uostalom i svaki biskup i župnik, unosi u svoj rad nešto osobno, pa ljudi zauzimaju stavove prema tome. Dopustite jedan osobni dojam i doživljaj: sv. Ivana Pavla II. posebice sam volio, Benedikta XVI. osobito poštovao i cijenio, a papi Franji divim se što u tim godinama (neki dan proslavio je 80. rođendan) ima snage, energije, volje i upornosti provoditi zacrtani program i reformu Crkve. Neka ga Gospodin blagoslovi i čuva!
Nije li osnivanjem katoličko-pravoslavne komisije o kardinalu Stepincu ipak malo zagorčan odnos s Vatikanom?
Slušajući vjernike i svećenike o toj temi, u posljednje dvije godine čuo sam i pročitao dosta stvari koje bi mogle opravdati vaše pitanje o određenom „zahlađenju” oduševljenja prema Svetoj Stolici. Dogodilo se, naime, nekoliko stvari koje su tomu pogodovale. Najprije, radosna objava kardinala Amata, pročelnika Kongregacije za proglašenje svetih, koji je u razgovoru za „Glas Koncila” 2014. rekao da bi Stepinčeva kanonizacija mogla uslijediti koncem 2015. Nakon toga srpski patrijarh Irinej pisao je papi da Srpska pravoslavna Crkva ima problema i prigovora zbog kanonizacije. Papa Franjo tada je, kao što znate, predložio formiranje komisije katoličkih i pravoslavnih znanstvenika koja bi pitanje Stepinčeve kanonizacije promotrila u svjetlu odnosa Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve. Ta komisija ne bi ulazila u stvar kanonizacije, jer ona je praktično dovršena. Tako je pozornost s procesa o svetosti kardinala Stepinca prešla u političku sferu odnosa dvaju naroda i dviju crkava sa svrhom da se predrasude umanje i neopravdane optužbe uklone. A ekumenski odnosi pojačaju.
Gdje je onda problem?
Velik broj obavijesnih sredstava to je iskoristio da „ispriča svoju priču”. U Srbiji je tim povodom puno novinara pisalo protiv Katoličke Crkve i Svete Stolice, a “Stepinca su strpali među druge ratne zločince” onoga vremena. Brojni hrvatski listovi bili su iznenađeni stavom Vatikana, pa su pisali kako “nije običaj da se u procesu proglašenja svetih jedna crkva miješa u poslove druge crkve”. I prigovarali Svetoj Stolici što je “nakon montiranog procesa iz 1946. dopustila Beogradu da mu se sada ponovno sudi”. Tako je, eto, proces kanonizacije završio „u raljama političkog prepucavanja”. A pucnjevi, znamo, uvijek stvaraju klimu nespokoja, uznemirenosti i straha. I pri tomu ponekoga okrznu i ostave posljedice. No blaženi Stepinac, koji je stajao uzgor i u najgorim danima fašizma i nacizma, a pred moćnicima komunističke ideologije pružio divno svjedočanstvo neporočnosti i nevinosti, pobijedit će i u ovom „prepucavanju”. Njegova kanonizacija nije u pitanju. Nju je već nebo potvrdilo, po čudu koje je usvojeno i priznato. A „govor neba” ne može i ne smije nitko ometati. Dakle, čin proglašenja samo je odgođen.
Očekujete li to sljedeće godine?
Ne bih htio ništa nagađati. Ali dok mješovita komisija radi, vjerojatno se to neće dogoditi. Komisija ima svoj zadnji susret u Vatikanu polovicom srpnja sljedeće godine. U svakom slučaju, ta je odgoda imala i svojih pozitivnih učinaka. Malo smo bolje upoznali toga našega duhovnoga velikana. Njegovo se štovanje proširilo ne samo diljem naše domovine već i šire. O njemu se pisalo u brojnim novinama i tjednicima, pa su ga i drugi mogli bolje upoznati. Njegov kult i simpatije osvajaju mnoge.
Nije bez razloga papa u miru Benedikt XVI. njegovo ime uvrstio u svoju posinodalnu pobudnicu „Riječ Božja u životu i poslanju Crkve” 2010. Kada spominje svete ljude u odnosu prema Božjoj Riječi, Benedikt XVI. kao predstavnika mučenika iz komunizma spominje Stepinca. Njegov nasljednik u Kongregaciji za nauk vjere, kardinal Gerhard Müller, nedavno je u propovijedi u zagrebačkoj prvostolnici očitovao koliko poznaje i cijeni ovoga našega blaženika. To nas raduje i veseli. I priprema dobar put formalnom činu proglašenja svetim hrvatskoga biskupa i heroja XX. stoljeća. On je već neformalno štovan i voljen diljem zemlje i šire, a njegov grob u zagrebačkoj katedrali cilj je i mjesto osobitih hodočašća i pobožnosti.
Nazalost katolicka crkva u Hrvata je klerikalizirana. Svecenici se bave politikom i materijalnim dobrima. Daleko su oni od Isusova nauka.