Kada nas je u četvrtak poslije podne nazvao lider jedne male vjerske zajednice kako bi se pohvalio da je napokon (nakon godina peripetija) potpisao ugovor s državom, ni slutio nije da je već u subotu mogao ostati bez njega. Ne doslovno, dakako, jer država nije namjeravala povući svoj svjež potpis, već zbog halabuke koja se podigla u subotu na Cvjetnom trgu u Zagrebu protiv ugovora Svete Stolice i Hrvatske, čije bi eventualno dokidanje značilo smrt i ugovorima svim ostalim vjerskim zajednicama.
Rasprave potrebne
Generalno gledajući, inicijativa za preispitivanje ugovora između države i vjerskih zajednica sama po sebi je dobra, baš kao i akcija nekoliko udruga na Cvjetnom trgu, jer normalno društvo funkcionira upravo na načelima ravnopravnosti da svatko govori što ga muči. Agnostičke, ateističke i ireligiozne udruge, koje su pokrenule akciju dokidanja ugovora s Vatikanom, razumno se pitaju zašto bi oni, ako ne pripadaju nijednoj od vjerskih zajednica, morali sudjelovati u njihovu financiranju. Naravno, postavljeno pitanje ne sadrži nužno i naznaku točna odgovora, jer se po istoj toj logici mogu javiti svi oni koji ne idu npr. u kazalište ili na nogometne utakmice, zašto bi se njihovim novcem iz proračuna financiralo ono što njih ne zanima. Uostalom, tko financira brojne udruge, koje iz državnog proračuna izvuku deseterostruko više novca od vjerskih zajednica?! No, tu sad uskače država i procjenjuje što služi općem dobru, propisuje kriterije i načine kako će biti pravedna prema svima koji koriste društvu. Procijenila je tako da su vjerske zajednice od društvene koristi, baš kao i udruge kojih ima oko 45.000. Katolička crkva najveća je i shodno tome povlači najviše novca. Najveća je po broju vjernika, što se utvrđuje na popisu stanovništva, a država kao kriterij za isplatu novca svake godine traži točan broj župa, što se množi s dvije prosječne mjesečne plaće u Hrvatskoj i uplaćuje na račun Hrvatske biskupske konferencije. Odatle taj novac ide biskupijama i nadbiskupijama, a onda se novac troši za tri potrebe: uzdržavanje klera, Caritas i održavanje objekata (koji su i dio sakralne i kulturne baštine). Na subotnjem skupu moglo se čuti da se to pitanje ne povlači kao svjetonazorsko, nego kao isključivo ekonomsko, što je samo mimikrija za ideološki i svjetonazorski obračun. Razbijeni nos katoličke aktivistice Ružice Ćavar (77) najbolje je to posvjedočio, jer je skup otpočetka bio naelektriziran, a iz govora govornika i te kako je sijevao jezik mržnje u kojem se nije govorilo činjenicama, nego svjetonazorskom isključivošću.
Politička realnost
I na koncu, postoji nešto što se zove politička realnost, a to je da ni ova ni buduća, kao niti bilo koja bivša vlast, bez obzira na to bila lijeva ili desna, ne kani mijenjati ugovore s Vatikanom. S jedne strane, jer ne namjerava narušavati dobre odnose s vjerskim zajednicama, procjenjujući da su one potreban dio društva, a s druge jer se ne bi radilo ni o kakvim značajnim proračunskim uštedama. Zato se i odlučilo za ovaj model kada se odlučivalo o financiranju vjerskih zajednica, a ne za npr. njemačko-austrijski „kirchensteuer“ ili talijanski „otto-promile“. Možda se jednoga dana pokaže da će ti ili neki drugi modeli biti dobri i za Hrvatsku, ali to treba argumentirano i izložiti. Nikako šireći vjersku nesnošljivost (koja je uz nacionalnu i rasnu najopasnija i najlakše zapaljiva) radi vlastite samopromocije, jer rezultat može biti samo kao i ove subote – razbijeni nos kao najava budućeg suživota. Preopasno, zar ne.
>> Katolička aktivistica završila u bolnici sa slomljenom rukom
>> Katoličkoj aktivistici razbijen nos na skupu Pokreta za sekularnu Hrvatsku
Bića koja tuku starije gospođe očito su završila Nobilovu školu "dobra ponašanja i gestikuliranja". I takvi nam se nameću kao "elita" i "napredni".