Knjiga razgovora \"O nebu i o zemlji\", koja je na hrvatsko tržište došla zahvaljujući zagrebačkom VBZ-u, između donedavnog nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorgea Bergoglia i tamošnjeg rabina Abrahama Skorke nije samo pravo osvježenje na policama duhovne beletristike i duhovne publicistike, kako bi se taj žanr mogao nazvati, nego i vrlo dobar \"ključ\" za razumijevanje pontifikata novoga poglavara Katoličke Crkve, pape Franje, koji svojim potezima od prvih minuta svoga papinstva iznenađuje svjetsku javnost.
Papa Franjo definitivno je čovjek Evanđelja, tj. napravljen je od onog nepatvorenog evanđeskog i kristovskog \"materijala\", koje ne ostavlja nimalo sumnje u autentičnost njegova tumačenja kršćanske poruke. S druge strane, rabin Skorka, kao \"rabbi\" (učitelj) i čovjek Tore i Zakona, govori istim jezikom kao i katolički kardinal, tj. sadašnji papa. Kako je to moguće, upitat će se netko.
Odgovor se skriva u činjenici da obojica govore o univerzalnim vrijednostima iz duhovne i vjerske perspektkive, tj. apsolutnih i nepromjenjivih vrijednosti, za razliku od relativizma koji vlada današnjim svijetom. Dio tih razmišljanja prenijet ćemo u našem ovotjednom feljtonu.
Prljavim novcem ne smije se financirati Crkva
Gotovo nevjerojatno, ali kad se u današnje doba samo spomene razgovor i dijalog između vjernika i ateista, nastaje golema stanka. Velika pauza. Zaglušujući muk i šutnja. Kao da i s jedne i s druge strane nedostaje intelektualne i duhovne snage da se, bez isključivosti i ponižavanja, razgovara o vjeri i nevjeri. Između vjernika i ateista kao da je dvostruka velika brana: vjernici ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji ne vjeruju i niječu Božje poslanje, dok ateisti ne mogu vjerovati da u današnje vrijeme znanosti i razvijene tehnologije postoji tako veliki broj ljudi koji žive uvjereni da je Bog onaj koji pokreće svijet.
Samo bez arogancije
Kardinal Bergoglio i rabin Skorka, obojica produhovljeni i intelektualno vispreni, o toj temi razgovaraju izvan uobičajenih stereotipa i klišeja, ne odričući se svoje duhovnosti i vjere, ali ipak otvarajući vrata dijalogu s ateistima i agnosticima, tj. onima koji ne poznaju i ne priznaju Božju opstojnost. Ili su na putu traženja.
Bergoglio: Kada se nađem s ateistima, s njima razgovaram o životnim pitanjima, ali im ne namećem odmah temu o Bogu, osim u slučaju kada je sami otvore. Ako se to dogodi, kažem im zašto ja vjerujem. Ono ljudsko takvo je bogatstvo da ga možemo dijeliti, raditi na njemu te se međusobno obogaćivati. S obzirom na to da sam vjernik, znam da je sve ono što posjedujemo Božji dar. Jednako tako znam da onaj drugi, ateist, to ne zna. Ne pristupam ovom odnosu na način da bih obratio ateista, poštujem ga i ponašam se prirodno. Ako postoji poznanstvo, pojavljuje se i uvažavanje, naklonost, prijateljstvo. Ništa mu neću zatajiti, niti ću mu reći da mu je život osuđen na propast, zato što sam uvjeren da nemam pravo donositi sud o čestitosti te osobe. Pogotovo ako pokazuje ljudske vrline koje čovjeka uzvisuju, a meni donose dobro. U svakom slučaju, poznajem više agnostika nego ateista; prvi sumnjaju, drugi su uvjereni. Moramo biti dosljedni poruci koju primamo iz Biblije: svaki je čovjek slika Božja, bio on vjernik ili nevjernik. Samo zato čovjek može računati na cijeli niz kreposti, na vrline i velikodušnost. Ima li pak mane, kao što ih imam i ja, možemo ih jedan drugome povjeriti kako bismo si međusobno pomogli i nadišli ih.
Skorka: Slažem se s time što ste rekli, prvi je korak poštivanje drugoga. No dodao bih još nešto: kada netko kaže \"ja sam ateist\", zauzima arogantan stav. Agnostik misli da još nije pronašao odgovor, dok je ateist sasvim uvjeren da Boga nema. On posjeduje jednaku dozu arogancije kao onaj koji tvrdi da Bog postoji, kao da govori o ovoj stolici na kojoj sjedim. Mi vjernici Njegovo postojanje ne shvaćamo tako jednostavno. Možemo ga pojmiti u vrlo intenzivnom susretu, no mi Ga ne vidimo. Od Njega primamo suptilne odgovore. Jedini koji je, kako navodi Tora, s Bogom razgovarao licem u lice, bio je Mojsije. Drugima je – Jakovu i Izaku – Božja prisutnost bila dana u snovima, ili u viđenjima. Reći da Bog postoji, kao da se radi o nečemu sasvim pouzdanom, također je arogancija, koliko god ja vjerovao da Bog postoji. Ne mogu samo olako ustvrditi da On postoji, zato što moram imati jednaku dozu poniznosti kakvu zahtijevam od ateista. Ispravno bi bilo istaknuti – kako to navodi Majmonid u svojih trinaest načela vjere – \"Čvrsto vjerujem da je Bog Stvoritelj\". U skladu s Majmonidovim načelima, možemo reći što Bog nije, ali ne možemo sa sigurnošću tvrditi što Bog jest. Možemo raspravljati o njegovim osobinama i svojstvima, ali mu ne možemo pripisati obličje. Ateista bih podsjetio na savršenstvo u prirodi, koje nam odašilje poruku da možemo poznavati Njegove obrasce, ali ne i bivstvo.
Bergoglio: Duhovno iskustvo susreta s Bogom ne može se kontrolirati. Čovjek osjeća da je On tu, siguran je u to, ali time ne može upravljati. Čovjek je stvoren da bi vladao prirodom, to je njegovo božansko poslanje. No ne može vladati svojim Stvoriteljem. Zato je iskustvo Boga uvijek nepoznanica, prostor u kojem se treba uteći vjeri. Rabine, rekli ste nešto što je dijelom točno: možemo reći što Bog nije, možemo govoriti o njegovim svojstvima, ali ne možemo reći što On jest. Ta je apofatična dimenzija, koja otkriva na koji način razgovaramo s Bogom, ključna u našoj teologiji. Engleski su mistici mnogo pisali o toj temi. Postoji knjiga jednoga od njih, iz 14. stoljeća, The Cloud of Unknowing (Oblak neznanja), u kojoj se uporno nastoji opisati Boga, no na kraju se uvijek ističe ono što Bog nije. Poslanje teologije jest promišljati i objasniti religiozne stvarnosti vjere, među njima i Boga. Teologije koje su pokušale točno definirati ne samo Božja svojstva nego su imale pretenzije izreći kakav je zapravo Bog, također bih mogao svrstati u arogantne. Knjiga o Jobu neprestana je rasprava o definiciji Boga. Četiri mudraca daju se u teološku potragu, a na kraju sve završava Jobovom rečenicom: \"Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te moje oči vidješe\". Slika koju Job ima o Bogu na kraju je drugačija nego na početku. Pouka ove prispodobe jest da predodžba koju imaju četvorica teologa nije stvarna, jer se Boga uvijek traži i pronalazi. I tu se pojavljuje paradoks: tražimo Ga da bismo Ga našli i zato što Ga pronalazimo, ponovno Ga tražimo. To je augustinovska igra.
Tračak sumnje postoji
Skorka: Čvrsto vjerujem da Bog postoji. Za razliku od ateista – koji je uvjeren da Bog ne postoji i uklanja svaki oblik sumnje – ja rabim riječ vjera, koja podrazumijeva određenu dozu nesigurnosti. Sigmund Freud je tvrdio da nam je potrebna ideja Boga zbog naše egzistencijalne tjeskobe. Unatoč tome, nakon što sam temeljito istražio stajališta koja nije u Boga, svejedno vjerujem. Kada zatvorim krug, ponovno osjećam Božju prisutnost. U svakom slučaju, tračak sumnje postoji, riječ je o egzistencijalnom pitanju, nije to matematička teorija, premda i u njoj postoji određena sumnja. No kada razmišljamo o Bogu, trebamo razmišljati u posebnim okvirima, nikako običnom logikom. Tako predlaže Majmonid. Agnostik može iznijeti svoj poznati paradoks: ako je Bog svemoguć, sigurno će moći stvoriti kamen koji ne može podići; stvori li pak takav kamen, znači da nije svemoguć. Bog je iznad svake logike i njezinih paradoksa. Majmonid objašnjava da On poznaje stvari u njihovoj potpunosti. Naše su spoznaje ograničene. Kada bismo imali jednako znanje kao On, bili bismo bogovi.
Međutim, kao što između vjernika i ateista postoji razlika oko pogleda na transcedentno, tj. na Boga i njegovo postojanje i poslanje, među samim religioznim ljudima, gdje nema nikakvih razlika o Bogu kao dobrome, postoje prilične razlike o poimanju zla, odnosno Zloga – tj. samoga Sotone. Za neke je on isključivo misaoni pojam zla kao takvoga i opozicija dobru, za druge stvarna i konkretna osoba (baš kao i sam Bog), dok se treći nikako ne mogu odlučiti između toga dvoga.
Kardinal i rabin o tome progovaraju iz duhovne perspektive kršćanskog i židovskog učenja.
Zavist izrodila grijeh
Bergoglio: Demon je, teološki govoreći, biće koje nije prihvatilo Božji plan. Čovjek je Gospodnje remekdjelo, a to neki anđeli nisu mogli prihvatiti te su se pobunili. Demon je bio jedan od njih. U Knjizi o Jobu on navodi na kušnju, nastoji uništiti djelo Božje, vodi nas u samodostatnost, u oholost. Isus ga naziva ocem laži, a Knjiga Mudrosti kaže da je grijeh došao na svijet zbog đavolske zavisti prema Božjem remekdjelu. On sa sobom nosi pustošenje, podjelu, mržnju, klevetu. Poznat mi je i iz osobnog iskustva, osjećam ga svaki put kada sam u napasti učiniti nešto što Bog od mene ne traži. Mislim da Zli postoji. Možda je njegov najveći današnji uspjeh to što nas je uvjerio da ga nema, da se sve odvija na razini ljudskoga. Čovjekov život na Zemlji je borba, kaže Job, u smislu da su ljudi neprestano na kušnji; borba za prevladavanje poteškoća i usavršavanje. Sveti Pavao to prihvaća i primjenjuje na trkače koji se na trkalištu moraju mnogočega odreći da bi postigli uspjeh. I kršćanski je život atletska disciplina, borba, utrka za koju se treba osloboditi svega što nas razdvaja od Boga. Nadalje, želim istaknuti da je demon jedno, a demoniziranje stvari ili ljudi nešto drugo. Čovjek prolazi kroz kušnje, no ne treba ga zbog toga demonizirati.
Skorka: Židovsko poimanje jako je široko. U okviru mistike postoji nešto što zovu \"drugom silom\", poput sila zla. Dok se u Bibliji pojavljuje iskonska slika zmije – koja se može protumačiti kao zla sila što čovjeka navodi da se okrene protiv Boga – u slučaju Satana kod Joba i Bileama više se radi o hipostazi Boga. Satan, u Jobovu slučaju, pred Bogom izražava sumnje koje nastaju u našoj svijesti kada vidimo neporočna čovjeka koji zahvaljuje Bogu dok u životu ničime ne oskudijeva: ako ga je Bog svime blagoslovio, zašto mu čovjek ne bi bio zahvalan? Hoće li isto učiniti i u času tjeskobe? U slučaju Bileama, kojega Balak poziva da prokune narod izraelski, Satan se postavlja preda nj kako ne bi prekršio Božju zapovijed o neprihvaćanju naloga moapskoga kralja. Kada govorimo o dobru i zlu što se očituju u stvaranju, postoji redak koji držim najuvjerljivijim: nalazimo ga u knjizi proroka Izaije i kaže da je Bog tvorac svjetlosti i stvoritelj tmine, donosilac mira i stvaratelj zla. Složena misao koja, po mom tumačenju, znači da tama ne postoji sama po sebi nego je odsutnost svjetla. Zlo je oduzimanje dobra nekoj stvarnosti, samo po sebi također ne postoji. Radije nego o nekom anđelu, govorim o nagonu. Mislim da se ne radi o izvanjskoj pojavnosti, već o nečem unutarnjem u čovjeku što prkosi Gospodinu.
Bergoglio: U katoličkoj teologiji također postoji endogeni element, očituje se počevši od propadanja prirode nakon istočnog grijeha. Slažemo se oko onoga što nazivate nagonom; kada netko čini nešto neprilično, to nije uvijek zato što ga na to navodi đavao. Čovjek može učiniti zlo svojom vlastitom naravi, svojim \"nagonom\", koji je potaknut izvanjskom napašću. U evanđeljima pozornost privlači činjenica da Isus svoje javno djelovanje započinje s četrdeset dana posta i molitvom u pustinji, a u tom ga času Sotona iskušava kamenjem koje bi trebao pretvoriti u kruh, obećanjem da mu se neće ništa dogoditi ako se baci s vrha Hrama i da će mu dati sve ako mu se ničice pokloni. Đavao zapravo koristi egzistencijalnu situaciju posta i predlaže \"svemoćan izlaz\" – rješenje utemeljeno na ugađanju požudi, taštini i oholosti – koji bi ga udaljio od njegova poslanja i identiteta sluge Jahvina.
Skorka: Njegovo prihvaćanje je, u konačnici, stvar slobodne volje svakog pojedinca. Sve su drugo opažanja i tumačenja nastala na tekstovima koje smatramo svetima. No jasno je da nešto postoji, bio to nagon ili đavao, što se postavlja kao izazov koji treba svladati, kako bi se zlo prognalo. Zlo ne smije nama ovladati.
Bergoglio: Upravo to je čovjekova borba na zemlji.
>>Papa Franjo ipak nije gay-friendly!
>>Papa Franjo: Ne mislim ukinuti celibat
