Može li život iza rešetaka biti sretan i ispunjen? Gotovo da ne postoje oni koji bi na to pitanje dali potvrdan odgovor. Ali za sedam redovnica Sv. Klare u Požegi nema nimalo dvojbe. Život iza rešetaka, u siromaštvu, bez televizije, interneta, mobitela i ostalih tehnoloških čuda današnje civilizacije, ono je što ih čini sretnima i radosnima. Ta radost života gotovo je opipljiva. Susret s njima nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Sadašnja poglavarica samostana, sestra Pia Kozjak, do 19. godine živjela je kao ateist.
– Nisam bila ni krštena niti sam do devetnaeste godine života marila za Crkvu i vjeru. Nije mi to ništa posebno značilo. U obitelji su se tradicionalno slavili Božić i Uskrs. Roditelji se nisu ni crkveno vjenčali jer otac nije bio krizman. U devetnaestoj godini života morala sam hitno u Zagreb na tešku operaciju srčanih zalistaka. Bila je 1992. i bolnica puna ranjenika. U posjet mi je dolazila prijateljica vjernica koja mi je donosila duhovne knjige. U jednom trenutku javila mi se želja da se krstim prije operacije. Potražili smo bolničkog svećenika koji me je dva dana prije operacije krstio – priča sestra Pia.
Drukčiji put
Nakon operacije liječnici su joj rekli da su oni svoje napravili, a ostalo je u Božjim rukama.
– Jedan dan sam bila u komi te još deset dana u šok-sobi. Vjerujem da sam Božjim čudom ozdravila. Ta bolest jako je zbližila moju obitelj, počelo je obraćenje mojih roditelja, koji su se 1993. vjenčali u crkvi – kaže Pia, koja je nakon dužeg oporavka te iste godine upisala Katehetski institut. Tu je upoznala brojne redovnice kod kojih se raspitivala o njihovom životu, odlazila je kod njih u samostane.
– Sve mi je to bilo lijepo, ali nisam osjetila da je to ono pravo. Onda sam slučajno doznala od jedne časne sestre kako postoje redovnice koje žive iza rešetaka. Odmah mi je srce zaigralo i znala sam da je to ono što tražim – prisjeća se Pia, koja nije mogla odmah ući u samostan jer je bila novokrštenica te su joj rekli da još malo pričeka. Na blagdan Svijećnice 1995. ušla je u samostan klarisa. Odmah su je oduševili skromnost, siromaštvo, jednostavnost života, vedrina i spontanost sestara.
– Bilo mi je kao da sam jednom nogom ušla u raj. Najteže mi je u početku padala odvojenost od obitelji, roditelja i sestre, koje sam jako voljela. Naišla sam i na kušnje. Najviše me pogađala grubost jedne mlade sestre koja je ušla nekoliko mjeseci prije mene, a koja je inače došla iz Njemačke – kaže sadašnja poglavarica.
Za razliku od nje, njezina rođena sestra Josipa drukčijim je putem došla do istog cilja, do samostana. Zahvaljujući teti, tatinoj sestri, koja je bila vjernica, krštena je u sedmoj godini života i oduvijek ju je privlačila Crkva. Rado je išla u njihovu župnu franjevačku crkvu u Virovitici, gdje se pobliže upoznala sa životom sv. Klare, osnivačice klarisa, koje osim u Požegi žive još u Zagrebu i Splitu.
– Već u drugom razredu Ekonomske škole donijela sam odluku da pođem u samostan, ali najprije sam morala završiti srednju školu. Odluka moje sestre da postane klarisa jako me iznenadila. Godinu i pol poslije nje i ja sam postala klarisa i za sada smo nas dvije i jedine sestre klarise u Hrvatskoj. Roditeljima koji imaju samo nas dvije teško je pala moja odluka, jer su smatrali da je dosta što je jedna redovnica. Oni su to s vremenom prihvatili i mislim da su danas Bogu zahvalni na tome daru – objašnjava sestra Josipa.
Zajedno s ostalim sestrama u 24 sata čak sedam sati provode u molitvi. Točno u ponoć, nakon tri sata sna, one ustaju i sat vremena mole za domovinu, za obraćenje onih koji su daleko od Boga, za dobročinitelje, Požešku biskupiju, svećenike, zvanja, bolesne...
– Najviše mi je na srcu u nakanama trenutačna situacija u domovini, jer nestaju brojne vrijednosti za koje su se žrtvovali naši branitelji, te što su u zatvoru naši generali koji su se iskreno i junački borili za slobodu svih nas – dodaje sestra Pia.
Svakog jutra ustaju već u 5.30 te u šest sati mole jutarnje hvale, nakon čega slijede sveta misa te polusatna molitva zahvale. Radni dio dana počinje nakon doručka. Svaka sestra ima svoja zaduženja; jedna kuha, druga čisti, treća radi u vrtu, neke rade hostije, neke ručne radove...
Imanje za zdravlje
Oko podneva je opet molitva, a nakon ručka čitaju se dokumenti Crkve, evanđelje i sl. Slijedi jednosatna šutnja kada sestre imaju fizički i duhovni odmor koji mogu provesti u šetnji vrtom, čitajući ili se samo odmarajući. Svakoga dana osim nedjelje od 15 do 17 sati radni je dio dana te prilika da se sestre susretnu s onima koji traže od njih savjet ili duhovnu pomoć i razgovor u sobi za prijam, gdje sugovornika od sestara razdvaja željezna rešetka.
– Ljudi nam se javljaju s teškim problemima, ali najviše nas traže kada se oni ili netko njihov blizak razboli. Tada najdublje zavape, jer vide da nema drugog izlaza nego da im samo Bog može pomoći. Neki dan je zvala i jedna bogata žena iz Njemačke kojoj je muž umro od raka, sada je sama teško bolesna, a nema djece. Ona je spremna dati cijelo svoje imanje nama radi zdravlja – objasnila je sestra Pia, dodajući da iza bolesti ljude najviše muče problemi u obitelji i nezaposlenost.
a Za razliku od drugih redovnica, klarise osim zavjeta poslušnosti, čistoće i siromaštva, polažu i zavjet klauzure. Naime, kada jednom uđu u samostan i polože vječne zavjete više iz njega ne izlaze, osim u rijetkim prilikama, kao što su posjet liječniku i teško bolesnim roditeljima, ili njihova smrt.
– Roditelji nas mogu posjetiti jednom u dva mjeseca, a nazvati svake druge nedjelje. Međutim, od blagdana Svih svetih pa do Božića, te tijekom korizme, ne mogu nas zvati – objasnila je s. Josipa. Meso ne jedu. Tijekom tjedna za ručak se pripravlja povrće iz vlastitog vrta, a nedjeljom riba.
– Za Božić ćemo ribu dopuniti i francuskom salatom. Napravit ćemo neke jednostavnije kolače, uglavnom su to suhi kolači i štrudla. Od kada smo u Požegi ljudi nam za vrijeme kolinja donose kobasice i drugo meso, pa to podijelimo potrebitima – kaže sestra Pia.
A čemu sve to ? Martin Luther je ukinuo redove opatica i fratara. Istjerao ih je iz samostana: idete, radite i rađajte djecu. I sam je oženio opaticu koja mu je porodila 17 djece.