Jedno je pitanje kad se dogodilo nešto od najveće važnosti za neku državu, pa je taj događaj proglašen nacionalnim blagdanom, a drugo je pitanje što je neko državno tijelo, npr. Sabor, odlučilo kada će se slaviti taj dan, npr. Dan državnosti, kao nacionalni blagdan od najveće važnosti. Neke države s time nemaju problema. Amerikanci su se odlučili da Dan nezavisnosti/ neovisnosti, što bi trebao biti ekvivalent za naš Dan državnosti, bude povezan s Deklaracijom nezavisnosti koju je Kongres izglasao 4. srpnja 1776., a mogli su se odlučiti i za dva dana prije, kada ju je već potpisalo trinaest država, bivših britanskih kolonija; možda su se mogli odlučiti i za onaj revolucionarni čin od 16. prosinca 1773. kojim su navijestili da će se, ako treba, i tući, a popularno se naziva Bostonskom čajankom.
Nisam primijetio da bi se o takvom datumu sporili demokrati i republikanci, pa ni itko drugi. Francuzi su se, naprotiv, odlučili za revolucionarni čin pobune od 14. srpnja 1789., dan pada njihova ozloglašenog Towera, tvrđave Bastille, a ne za datum stariji više od mjesec dana kada je utemeljena Narodna skupština, koja je odbacila stari režim (ancien régime). Međutim, znamenitu Marseljezu pojedini su režimi odbacivali kao himnu; tu smo mi ipak bili veće sreće pa se, uz manje dopune, kad svira himna, razlikujemo samo po tome držimo li ruku na srcu ili stojimo u stavu – mirno!
Međutim, kad je riječ o Danu državnosti, što bi trebalo odgovarati onim američkim ili francuskim stabilnim datumima, tu već nismo takve sreće. Svoje antagonizme najprije smo usmjeravali na nominalna, a ne na stvarna značenja, a sad smo zaboravili i posljedice koje su iz toga proizašle, pa i ne pamtimo točno datume kada se što iznosi na svečani stol. Spajanje praznika radi produljenja odmora postalo je važnije od proslave njih samih. Možda je to građanski, ili malograđanski, posve OK. Oko promjena tolikog broja datuma i naziva pojedinih blagdana, ili praznika, postoji tolika zbrka da kod normalnog čovjeka pada koncentracija koju bi mogao pretvoriti u neko stabilno, ustaljeno opće mišljenje i znanje.
Nakon tzv. Škrabalovih dana iz 2001. (nazvanih prema saborskom predlagatelju Ivi Škrabalu) kada se u blagdanskoj simbolici počela provoditi „detuđmanizacija“, mijenjali su se nazivi i datumi niza blagdana. Čini se da se „detuđmanizacija“ prebacila od njezina unutrašnjeg na vanjski izgled, pa je tamo i zaboravljena kao fasada na koju smo nevoljko navikli, sviđala nam se ili ne, tako da nam više nije važna ni „tuđmanizacija“ ni „detuđmanizacija“ u nekom ozbiljnijem smislu. Na sreću, nekima i na nesreću, sam Tuđman ipak je ostao prvi predsjednik etc. Tu se više ništa ne može.
>> VIDEO Od ove godine Dan državnosti ponovno se slavi na današnji dan, 30. svibnja
Možda ne bih trebao citirati list za koji ovo pišem, ali prema anketi Obzora Večernjeg lista iz 2013., dok su „Škrabalovi dani“ bili još prilično friški (citiram), „samo 35 posto građana znalo je da Hrvatska slavi Dan državnosti 25. lipnja, dok ih je 27 posto bilo uvjereno da je Dan državnosti još 30. svibnja. U anketi je 17,5 posto ispitanika reklo je da je Dan državnosti 8. listopada (kada se slavio Dan neovisnosti), 12 posto ih je mislilo da je Dan državnosti 5. kolovoza, kad je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a 8,7 posto je mislilo da je pravi datum 15. siječnja, dan kad je Hrvatska međunarodno priznata. Da bi zbrka bila veća, 27,7 posto ispitanika tvrdilo je da Dan neovisnosti pada 25. lipnja, 22,7 posto mislilo da je riječ o 5. kolovoza, 19,7 posto odlučilo se za 15. siječnja, 15,2 posto za 30. svibnja, a pravi odgovor dalo je tek 14,5 posto“.
Dobro, sad se opet stvar izmijenila. S novom vlašću i saborskom većinom datum proslave Dana državnosti ove godine (2020.) vraćen je na onaj prvotni datum od 30. svibnja kada je „konstituiran prvi demokratski izabran višestranački Sabor“ (1990.). Neka ironija bude još malo veća. U Saboru, u jednoj od svečanih prostorija, gdje su i slike svih dosadašnjih predsjednika, kao središnja golema slika izložena je likovna obrada sjednice Sabora od 22. prosinca 1990. kada je Sabor izglasao prvi Ustav demokratske Republike Hrvatske. Pa i to je neki datum, možda i najveći, s obzirom na to da stvarno demokratski Ustav u cijeloj svojoj povijesti Hrvatska nikada nije imala.
Nažalost, moram primijetiti da je umjetnik, koji je radio po fotografiji, prilično falsificirao događaj. Ne znam spada li to u umjetničku slobodu, ali ako je riječ o meni osobno, ja sjedim barem deset metara dalje od mjesta gdje sam stvarno (i po fotografiji potvrđeno) sjedio. Ne spadam u one koji bi još ponešto dodavali na postojeću zbrku. Dapače, nadam se da će se svi ti datumi jednom ustaliti, ali nije na odmet napomenuti da ni onaj (Škrabalov) datum ipak nije pogrešan: Odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (što bi odgovaralo američkoj Deklaraciji nezavisnosti) Sabor je donio stvarno 25. lipnja 1991., kako smo to još prošle godine obilježavali (ili zaboravljali obilježavati). Ponekad je važnije uvjerenje nego činjenica, ali bolje o tome šutjeti nego time ohrabrivati vječna gunđala.
Ne bi nikako bilo dobro uvoditi pitanje znanja o hrvatskim blagdanima, državnim i vjerskim, spomendanima, radnim i neradnim, kao test za neki državni ispit, pogotovo ne za zastupnike u Saboru, od kojih su neki imali neprilike i s običnim diplomama; to je visoka specijalnost jer su se blagdani/praznici mijenjali datumski, a neki i po imenu. U tom smislu najdraži mi je Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske; taj se nije mijenjao, ostao je 15. siječnja, a bogme, teško da bi bilo i državnosti da nije bilo međunarodnog priznanja te državnosti.
Nažalost, i kod nabrajanja redoslijeda priznanja toga događaja obično se zaboravlja ona prva zemlja koja nas je priznala – Island – ali neki posebno ističu ulogu Vatikana i Njemačke. Vatikan neću komentirati, važan je, ali ne baš i za cijelu Njemačku. Znam ponešto o ovom potonjem (njemačkom) slučaju pa ću malo povezati Dan naše državnosti s Danom naše međunarodne „državnosti“. Neosporna je velika dobrohotna uloga Njemačke i samog ministra Genschera, kojega mnogi ističu gotovo kao inženjera velike međunarodne operacije priznanja Hrvatske; tome se obično dodaje i neupitna sklonost „konzervativne“ polutke europske političke scene. Međutim, tome nije baš tako. I Njemačka je, kao i Europa uopće, „lijeva“ ili „desna“, dugo bila rezervirana prema „disoluciji“ Jugoslavije.
Još u početku rata više mi je ambasadora različitih boja govorilo kako se Europa „neće miješati“, nego će pričekati da vidi „naš“ ratni rezultat, pa će to amenovati. Tako je tada bilo i s Njemačkom. Vukovar je već bio pao 18. studenoga 1991. Ja sam bio u Vinkovcima kad sam dobio poziv Hansa Koschnika da hitno dođem u Bonn na sastanak s Björnom Engholmom, tada predsjednikom njemačkih socijaldemokrata. Na tom razgovoru 26. studenoga 1991. Engholm je na kraju rekao (citiram po sjećanju): “Ok, voda u bazenu već je proključala; trebali smo uskočiti i prije. Sad ćemo se kuhati. Ali moramo ići na međunarodno priznanje Hrvatske. “
Konačno, pozitivan stav o “potrebi međunarodnog priznanja Hrvatske” naveden je prvi put službeno u dnevnom biltenu SPD-a toga istoga dana – kasnije. Tek poslije, u prosincu 1991., već s odlukom parlamentarne većine, Veliki Genscher krenuo je s pritiskom prema ostalom Zapadu koji je doveo do one poznate serije međunarodnih priznanja od 15. siječnja. Još su mnogo poslije neki poznati politički intelektualci, koje bih volio ovdje ne spominjati, spočitavali, ponajprije Engholmu, “preuranjeno priznanje Hrvatske”. A Hrvatska je bila priznata puna dva mjeseca poslije pada Vukovara. (O tome s više detalja, imena i njihovih uloga pišem u knjizi “Hrvatska i ljevica”, Zagreb, 2014.)
Dan državnosti jest datum, a datum može biti i konvencija, puki dogovor, ali ostvarivanje državnosti je proces, težak proces koji smo imali i nikakav spor o datumu ne bi ga smio umanjiti, a bilo bi dobro da datum, kakav bio, poštujemo i dostojno obilježavamo svi, i to zajedno, a ne u različitim
povorkama.
drug vujčić najbolje pamti sve praznike i spomendane iz njegove srboslavije.