Dojma smo da se gospar Nikša Prkačin (38) dobro osjeća u ulozi direktora reprezentacije. S guštom dolazi na svaki trening nacionalne vrste, valjda i zato što je glavninu posla obavio još prije početka priprema. Onda kada je trebalo animirati naše najpoznatije i najzasićenije reprezentativce za novu avanturu.
– Onaj vidljivi dio mog posla jest taj da nije bilo otkaza i to je nešto što je mjerljivo. Osim toga, pokušavam pridonijeti i homogenosti momčadi, a to je onaj dio koji nije vidljiv, a ni mjerljiv.
Ako netko ima kompetencije igračima govoriti o ljepoti igranja za državnu vrstu, onda je to svakako Prkačin. Njegov rekord od sedam uzastopnih nastupa na europskim prvenstvima u današnje vrijeme čini se gotovo nedostižnim. Kada bi se eurobasketi igrali ritmom svake dvije godine, mogao bi ga dostići tek Dario Šarić, i to u svojoj 32. godini, no kako će se od 2017. europska prvenstva igrati svake četiri godine, Prkačin će rekorder ostati još jako, jako dugo.
Partizan me “lansirao”
Kako to da se odazvao baš svih sedam puta, objasnio je vrlo kratko.
– Igrati za svoju zemlju najljepši je osjećaj na svijetu i nikad to nisam želio propustiti.
Razgovarali smo na terasi kafića Sportskog centra Lučko, u čijoj se dvorani reprezentacija svakodnevno priprema za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Prka, nažalost, nije nastupio ni na jednom svjetskom prvenstvu, no zato smo se prisjetili svih njegovih nastupa na europskim prvenstvima.
– Premda sam te 1997. za moj prvi Eurobasket dobio poziv da s nepune 22 godine tek popunim broj, da me se nagradi kao perspektivu, ja sam se tada u Španjolskoj izborio za petorku. Inače, te sezone nisam dobivao priliku kakvu sam mislio da zaslužujem, no onda je došla ona famozna utakmica mog Splita s Partizanom u Pesaru. Naši centri Smrek i Grgurević već su u prvom poluvremenu napravili penale, pa je trener uveo mene, a ja sam zabio 20-ak koševa. Kako je ta pobjeda imala veliki odjek u javnosti, jer to je bila prva utakmica protiv srpskih klubova nakon završetka Domovinskog rata, više me nitko nije mogao posjesti na klupu.
Hrvatska je na tom EP-u ‘97. bila tek 11., a od čak šest poraza u posebnom sjećanju svima nam je ostao onaj protiv SR Jugoslavije, tricom današnjeg srpskog izbornika Đorđevića u posljednjim trenucima susreta.
– Tadašnja Srbija s Đorđevićem, Danilovićem, Bodirogom, Rebračom, Savićem... bila je puno jača od nas, no oni su bili dosta nervozni jer je njihova javnost od njih očekivala glatku pobjedu. Bilo je to vrijeme kada se u hotelu nismo ni pozdravljali. Na kraju se sve svelo na jedan šut za koji Rimcu ništa ne mogu zamjeriti jer nas je upravo on doveo u vodstvo sa svoja tri slobodna bacanja. Pri tom šutu bio je Đorđeviću na ruci, ali ju je malo sklonio da mu ne bi svirali prekršaj. Nažalost, nije taj poraz odredio našu sudbinu, već oni protiv Ukrajine i Poljske jer smo bili odveć neiskusni. Izvršena je kompletna promjena naraštaja, a Kukoč, Rađa, Tabak i Mršić bili su u najboljim godinama.
Od svih njih na sljedećem je Eurobasketu ‘99. igrao samo Kukoč, no to izborniku Pepsiju Božiću nije bilo od pomoći.
– Pepsija volim kao čovjeka, no mislim da je pogriješio u odabiru igrača, u tom sastavu su bila možda četiri od 12 najboljih Hrvata, pa mu ni genijalac poput Kukoča nije mogao donijeti rezultat.
Iz te priče trauma koja se pamti jest visok poraz od Nijemaca u presudnoj utakmici za sljedeći krug.
– U pripremi utakmice podcijenili smo njemačkog Hrvata Dražana Tomića. Tada je Jure Ružić obično čuvao najboljeg vanjskog igrača, a Kukoč bi išao na slabijeg pa mu je dodijeljen Tomić koji je sve pogodio i zabio 32 koša.
Nisu nas kažnjavali
Dvije godine poslije, u Turskoj, uslijedila je nova trauma. Istanbulski poraz u četvrtfinalu s Turcima, nakon “plus 19” u 27. minuti.
– Izgubili smo četvrtfinale zbog prekršaja koji je napravljen na Turkcanu kada je vrijeme već isteklo. Mnogi zaboravljaju da je to bila najbolja turska momčad koja se ikad okupila, no svejedno smo trebali to mirno privesti kraju.
Je li to utakmica za kojom najviše žali?
– Teško mi je reći žalim li najviše za tom izgubljenom utakmicom ili za onom beogradskom iz 2005. kada smo uz vrlo upitno suđenje u četvrtfinalu izgubili od Španjolske. Da smo prošli, u oba bismo slučaja bili bliže medalji nego što smo bili lani u Sloveniji jer smo u Turskoj bili ravnopravni dvjema momčadima koje su ušle u polufinale, a jedino je SR Jugoslavija bila jača od nas.
Osjeća li se zbog te beogradske traume i danas pokradeno?
– Ne vjerujem u teorije urote, u priču o tome kako nas je netko kažnjavao zbog odlaska s postolja 1995. Ne vjerujem da nas je netko pokrao. Jednostavno smo izgubili ugled i u utakmicama protiv uglednijih reprezentacija imali smo suce koji su ničiju loptu bili skloni dati onome jačem. S time što je to u beogradskom slučaju ipak bilo nešto izraženije.
Gledajući kronološki, preskočili smo Eurobasket 2003. za koji Prkačin danas govori da bi volio da ga je preskočio.
– Došao sam na taj EP ozlijeđen, igrao sam malo i bilo bi bolje da nisam išao jer sam uzeo mjesto nekome tko je tamo trebao biti. Ispali smo u repasažu od Rusa.
Rusi će biti fatalni za naše i 2007. na Eurobasketu u Španjolskoj.
– Tada smo igrali jako promjenjivo. Pobijedili smo domaćine Španjolce, tada aktualne svjetske prvake, a izgubili od Letonije i Izraela. Sjećam se dobro te utakmice s Rusima koja je određivala na koga ćemo u četvrtfinalu. U svojoj reprezentativnoj karijeri ne sjećam se da sam igrao protiv moćnijeg suparnika od te Rusije, koja je na koncu postala i europski prvak usred Španjolske.
Hrvatska je te 2007. bila šesta, baš kao i dvije godine poslije u Poljskoj, što je značilo prolaz prema najvećim natjecanjima poput olimpijskih igara i svjetskog prvenstva. U Poljskoj je Prka sa 34 godine bio najstariji igrač. Je li ta momčad bila centarski prestara i prespora s obzirom na to da je Nicević imao 33, Vujčić 31...?
– Bili smo prespori, tu je jedna petica bila viška, a mogu slobodno reći da sam to bio ja. Ja sam te godine bio pozvan zbog drugačije uloge, da utječem na homogenost, da držim svlačionicu, a igrački gledano, sastavu je trebala svježa krv.
Prkačin je bio kapetan na eurobasketima 2007. i 2009. te na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. kada je Hrvatska bila šesta.
Jasko je posvećen poslu
– Kada izbaciš završnu računicu, olimpijske igre su ti nešto što ostaje nakon karijere. Ako to ne doživiš, ostaješ doživljajno hendikepiran, a još ako si pri tome šesti, doživljaj je jači.
U Pekingu, ali i na Prkačinova dva posljednja eurobasketa, izbornik je bio onaj koji je i danas – Jasmin Repeša. Čovjek koji se u posljednjih 20 godina pokazao kao najuspješniji izbornik. Koje su to njegove zanatske kvalitete?
– Jaskova najveća kvaliteta jest to što u njegovim momčadima igrač zna što se od njega očekuje, igrači znaju koje su njihove uloge, u tom smislu je najmanje nepoznanica. Osim toga, jako je sustavan, pazi na detalje i izuzetno je zahtjevan, no ti zahtjevi idu u skladu s mogućnostima. Jako je posvećen poslu i od suradnika puno traži.
Od Prkačina je Repeša tražio da se maksimalno angažira i oko angažmana novog Amerikanca nakon što je postalo jasno da je Draperova zdravstvena situacija upitna.
– Ja sam prvi protiv toga da angažiramo stranca za reprezentaciju, no s obzirom na stanje Ukićevih tetiva, ali i krizu u proizvodnji razigravača, mi bez Amerikanca ovaj naraštaj Tomića i Bogdanovića pa i Šarićev šaljemo u frustraciju. A kad se ona pojavi, uvijek postoji mogućnost da se prenese na sljedeće akcije u stilu “što ću dolaziti kada nemamo izgleda”.
Cibonu se može spasiti
Kakve, pak, izglede ima Bandićev povjerenik Aleksandar Petrović da izvuče Cibonu iz gliba? To je posao koji je, na sličan način, radio i sam Prkačin u svoje dvije godine provedene na dužnosti sportskog direktora kluba u kojem je proveo šest igračkih sezona.
– Cibonu se može spasiti, no sve te nagodbe s igračima koji Cibonu tuže preko FIBA-e već su bile postignute, ali nisu bile isplaćene. Konkretno, recimo, Tomas je pristao na 50 posto, no to mu nije plaćeno. Ne želim se miješati u njihove današnje odnose, no ja i ljudi koji su to tada radili nismo ispali korektni prema Tomasu jer nismo ispoštovali što smo se dogovorili.
>> Imamo najbolje ozračje od 1992. godine, spremni smo za velike stvari
