Strašno me je pogodilo što je u javnosti stvoren
dojam da crpim bogatstvo izrabljujući radnike. Netočno je to i
neistinito, kaže vlasnik Heruca Dragutin Biondić, industrijalac koji je
godinama gradio poslovno carstvo i imidž socijalno osjetljiva
poslodavca. Biondić rijetko daje intervjue, a u ovome
objašnjava kakvu poslovnu politiku vodi, gdje se nalazi
tekstilna industrija i zašto mu se dogodila radnička pobuna
zbog koje je preko noći ostao bez dobra glasa.
– Zbivanja u Herucu dočekana su euforično, plasirano je jako
puno neistina, poluinformacija, objeda i pogrešnih
informacija. Naštetilo je to našem ugledu i ta će
se šteta, dugoročno gledano, teško popraviti.
VL: Kolike su plaće
vaših radnika?
– Za jedanaest mjeseci ove godine prosječna je plaća iznosila
2704 kune, za razliku od tekstilne industrije u kojoj su plaće u
prosjeku oko 2200 kuna.Nije istina da su plaće 700 kuna ili 1700 kuna,
nije istina da nismo htjeli isplatiti božićnicu, nije točno da kod nas
vladaju loši radni uvjeti, a nije točno ni da se
prekovremeni rad plaća samo kunu. Heruc je ove godine uredno isplatio
uskrsnicu, regres za godišnji odmor i božićnicu, a isplatit
će i jubilarnu nagradu.
VL: Jesu li u taj prosjek
uračunana primanja uprave?
– To je bez primanja članova uprave, ali jest svih voditelja,
kojih doista nije mnogo. Heruc Izrada odjeće zapošljava 750
radnika pa primanja triju članova uprave koja bi ušla u tu
masu ne bi taj prosjek drastično promijenila.
VL: Ipak,
nigdje se nije dogodilo da se isplata božićnice veže uz vrijeme
provedeno na radu i bolovanja.
– Ne znam kakva je praksa u drugim tekstilnim tvrtkama.
Ovakav je prijedlog prije predstavljen Radničkom vijeću i sindikatu,
koji su ga prihvatili. Da je sindikat tražio jednaku isplatu za sve,
uprava ne bi imala ništa protiv. Na kraju je svima isplaćeno
300 kuna, čime su zakinuti radnici koji su odradili puni fond sati i
ostvarili normu jer smo predlagali da oni dobiju 400 kuna, a ostali 300
i 200. Prekid rada od nekoliko sati, bez znanja i podrške
sindikata i Radničkog vijeća, izazvala je grupa nezadovoljnih radnika,
koja nije pristala na ovakav prijedlog.
VL: Bolovanja su neizbježan pratitelj tekstilne industrije. Puno se
radi, ženska je radna snaga. Ne može se ljudima zbog toga uskraćivati
isplata.
– Kod nas su bolovanja između 25 i 30 posto, a prosjek
branše je oko 20-25 posto. Mi smo iznad prosjeka i najveći
dio svih bolovanja ide na teret poslodavca. Prirodno je što
želimo smanjiti bolovanja i pokušati motivirati radnike da
rade i budu prisutni.
VL: I ovaj vaš
bunt pokazuje da tekstil opstaje zahvaljujući niskoj cijeni rada. Dokad
može tako?
– Poizvodnja tekstilne odjeće nije industrija u kojoj se mogu
ostvarivati velike plaće. Njemačka ili Engleska prije 30-40 godina bile
su najjači proizvođači odjeće, a danas te industrije tamo
više nema jer se preselila na istok. Budite uvjereni da će
se selidba za niskom cijenom rada nastaviti.
VL: Kako se hrvatski
tekstil uspio održati?
– Prekid rada u Herucu više doživljavam kao
nezadovoljstvo radnika situacijom u tekstilnoj industriji nego uvjetima
rada i plaćama u samoj tvrtki. U proizvodnji tekstilne odjeće plaće
nikad nisu bile visoke niti će biti, ni kod nas ni u svijetu.
Dugoročno gledano, tekstilna će se industrija održati u manjim
sredinama, gdje je socijalna sigurnost i redovitost isplate plaće
važnija od visine primanja, a tvrtke su pronašle svoju
specijalističku nišu i dugoročno se vezale uz svoje
partnere. S druge strane, i ostali uvjeti poslovanja, monetarna,
kreditna pa i cjelokupna državna politika favoriziraju trgovce i
uvoznike, na teret proizvođača i izvoznika. Npr., država deklarativno
podržava izvoz, ali su početkom 2006. potiho uvedene nove
administrativne takse na svaku izvoznu deklaraciju, čime smo dodatno
opterećeni.
VL: Ima li u tekstilu
kruha za vlasnike tvrtki. Iz čega vi crpite bogatstvo i zaradu?
– U proizvodnji tekstilne odjeće nema zarade. Da Heruc Izrada
odjeće nije član tako jake poslovne grupacije kao što je
Grupa Heruc, ona ne bi opstala i davno bi bila zatvorena. Heruc je
zadržao proizvodnju u Zagrebu jer sam bio u stanju financijski ga
pomagati
VL: Zašto
radite taj posao ako u njemu nema profita?
– Zbog emotivne vezanosti uz pokojnog oca, njegove suradnike
i radnike. Kad je otac umro, imao sam dvije mogućnosti, prodati Heruc i
ostati u Ini, gdje sam bio direktor tadašnje vanjske
trgovine, ili otići odande i pokušati raditi
nešto za što nisam znao kamo će me odvesti.
Izuzmemo li posljednji događaj, emotivno sam zadovoljan jer smo
napravili velik preokret u ovoj tvrtki. Profita tu nema. Heruc je 1995.
godine 100 posto prihoda osvarivao na lohn poslovima, a danas, 12
godina poslije, lohn poslovi sudjeluju u prihodima sa 50 posto, a
ostatak donosi prodaja vlastite kolekcije. Vlastitim snagama razvili
smo maloprodajnu mrežu Heruc Galeria od 10 prodavaonica u svim većim
gradovima, stvorili kreatorski tim od četiri mlada kreatora, imamo
vlastitu modnu liniju Estare Culto, koju redovito prezentiramo na
sajmovima u Düsseldorfu i Milanu. Naše kolekcije
mogu se kupiti, među ostalim gradovim, i u Torontu, Vancouveru,
Frankfurtu, Moskvi, St. Peterburgu, Dubaiju... Sve što smo
zaradili, uložili smo u tehnologiju, promociju, ljude i prodavaonice.
Mogli smo rasprodati nekretnine, sagraditi stanove, zaraditi ozbiljan
novac i likvidirati proizvodnju. Nismo to učinili. Nismo ostvarivali
profit, ali smo stvorili pretpostavku da se odupremo dijelu crne
budućnosti, nađemo svoju nišu i uspijemo dugoročno poslovati.
VL: Gdje pronalazite novac kojim financijski podržavate tekstilnu
industriju?
– Mi smo dioničko – holding –
društvo, koje u vlasništvu ima Vilu Dubrovnik,
Centar banku i Lipa Mill. Aktivni smo sudionici financijskog
tržišta, svu zaradu crpimo iz svih tih aktivnosti.
VL: Koliko na burzama
godišnje obrnete novca?
– Dionice su samo jedan segment u koji ulažemo, tu je i
Centar banka, koja je osnovni instrument financijskog djelovanja.
Centar banka se profilirala u fleksibilnu poslovnu banku koju je
tržište dobro prihvatilo, pogotovo u segmentu investicijskog
bankarstva.
VL: Trgujete li aktivno
dionicama? Koliki vam je promet?
– Bavimo se i time. Ove godine nismo još zbrojili
rezultate, a lani su ukupni prihodi Heruc d.d. bili oko 42 milijuna
kuna, unutar kojih su financijski prihodi bili 24 milijuna kuna.
Konsolidirni prihodi grupacije, bez Centar banke, bili su 205 milijuna
kuna, od čega su 180 milijuna kuna bili poslovni prihodi.
VL: Vaše se
bogatstvo u medijima procjenjuje na 40 milijuna eura. Jeste li kad
razmišljali o prodaji tvrtki?
– Ne čitam te liste po novinama, ne znam na temelju čega se
rade jer ne postoje ozbiljni kriteriji računanja nečije imovine. Bogat
sam velikim brojem dobrih i poslovnih prijatelja i velikim brojem
poslovnih briga i problema, koje svakodnevno rješavam.
Teško mi je govoriti o tome koliko novčano težim –
brojke su prenapuhane, služe uveseljavanju naroda. Ja se ničim ne
razmećem, posao koji radim, radim najbolje što umijem. O
prodaji Heruca d.d. ne razmišljam; ako to nisam napravio
prije 12 godina, zašto bih sada. Sve ostalo, naravno, uvijek
može biti predmet prodaje. To je i svrha holding društava.
Lana nije kupila 'aston martin’
VL: Iako je
vaša supruga Lana medijski eksponirana, vi se držite podalje
od javnosti. Zašto?
– Mislim da poslove treba držati u diskreciji. Kad je to
potrebno, predstavljamo javnosti nove kolekcije, nove proizvode i
poslovne rezultate Centar banke, ali takve su teme medijima manje
atraktrivne od privatnog života, koji se počesto neistinito i lažno
prikazuje. Upravo je primjer tekst u vašim novinama od petka
kad ste, uz veliku sliku, napisali da je moja žena kupila
“aston martin” vrijedan 130.000 eura. Kao i način
na koji je popraćen nedavni prekid rada, koji i jest povod ovom
razgovoru. Mediji, na žalost, prečesto objavljuju što god im
dođe pod ruku pa, ako je dovoljno senzacionalno, i ne trude se pitati
drugu stranu što je istina. Tako je slika koja na kraju
izlazi van posve iskrivljena. Nadam se da ćemo ovim mojim
objašnjenjem barem lažnu priču o navodnom “aston
martinu” moje supruge staviti ad acta, a o uvjetima rada u
Heruc Izradi odjeće da i ne govorim.
