I desetak godina kasnije, Jasmina Krkić Poznić još čuje smijeh bankarskih činovnika, koji su joj iza leđa, dok bi razočarano napuštala poslovnicu, komentirali: “Ova bi htjela kredit za turizam... E, svašta...”. Mjesto radnje bio je Osijek, godina 2007. i, istina, turisti su u najvećem slavonskom gradu tada još bili rijetkost. Međutim, zbog Jasminine ljubavi prema stoljeće i pol staroj katnici u osječkoj Tvrđi u koju se zaljubila na prvi pogled, nije joj to bila nikakva prepreka.
– Suprug i ja smo u to vrijeme solidno zarađivali, htjeli smo u nešto uložiti i mislili smo da stan za iznajmljivanje studentima ne bi bio loša investicija. Tvrđa me nije zanimala, ali prijatelji su nas nagovorili da ipak dođemo pogledati tu kuću. Bila je užasno zapuštena, odbojna, sve je zaudaralo, ali kad sam unutra ugledala vretenasto starinsko stubište i dugi hodnik, ostala sam bez riječi. Samo sam pogledala supruga. Pomislio je što i ja, i već je u tom trenutku otpala ideja o stanu za studente. Ništa tada nisam znala o turizmu, niti ima li ga uopće u Osijeku, ali odmah sam u tom prostoru s četiri sobe vidjela turiste... Možda je i sreća što tada ništa nisam znala o turizmu – smije se danas Jasmina, nakon desetljeća rada s turistima i nakon što je od četiri došla do 14 turističkih soba pod istim krovom te, na kraju, i do prepoznatljiva imena u domaćem turizmu.
Za gostinsku kuću “Maksimilian”, koja nije hotel samo zato što nema restoran i kategorizirana je kao obiteljski smještaj s tri zvjezdice, rijetki profesionalci u hrvatskom turizmu ne znaju, a upoznali su je i deseci tisuća domaćih i stranih gostiju. Godišnje domaćini, Jasmina i Vladimir Poznić, imaju po četiri tisuće noćenja. Već neko vrijeme nisu u grču hoće li na kraju svakog mjeseca imati za ratu kredita i normalan život, ali i dalje, recimo, pamte prvoga gosta, Miroslava Lekića koji je te 2008. sa sinom i BMX-om došao na osječki “Panonian Challenge”. Četiri sobe, brzo se pokazalo, nije bilo problem napuniti.
Naučili su u međuvremenu i zašto gosti-biciklisti svoje dvokotače najradije nose u sobu. Mnogi koštaju i po 20.000 kuna, pa su uredili i spremište za bicikle, a danas lako pune svih 14 soba, koje interijerima čuvaju austrougarski štih. Pola gostiju su stranci, a pola domaći. Obiteljski smještaj koji je dobio ime po prvom vlasniku kuće, austrougarskom časniku Maksimilianu, otvoren je cijelu godinu, a vlasnica, čiji bi život bio za novinsku priču čak i da se nije upustila u turističku avanturu kada, objektivno, nije bilo velikih izgleda za uspjeh, danas kaže da bi sve ponovila. Iako je obnova kuće starije od 150 godina bila zahtjevnija nego što se činilo i usprkos tome što su je, recimo, odbili za kredit unatoč postojećoj poticajnoj liniji “Pod stoljetnim krovovima” za zaštitu kulturne baštine, pa je morala posegnuti za skupljim, stambenim kreditom. I to, kako je ispalo, u švicarskim francima, pa je rata s 8000 kuna narasla na više od 14.000 kuna.
– Odbijali su me jer su to, kao, poticaji za obalu, a ne za Slavoniju... A baš smo se nedavno i uspoređivali s jednim kolegom iz Splita, koji se iste godine kad i mi počeo baviti turizmom. Mi smo platili kvadrat 750 eura, on 2500, naša je kamata bila 5,5 posto, njegova niža od dva posto, on je svoj kredit već otplatio, a mi imamo još 17 godina i na kraju će nas kvadrat doći kao da smo, poput njega, kupili kuću u Dioklecijanovoj palači... Da ne spominjem da on svoje sobe iznajmljuje po puno višoj cijeni nego mi... Ma, bilo je kojekakvih problema i problemčića, a prve tri godine smo suprug i ja, uz turizam, radili i svoje stare poslove, on u Agrokoru, a ja u jednoj nevladinoj udruzi, ali sve neugodno s vremenom padne u drugi plan – kaže Jasmina, koju je u Osijeku rat zatekao kao studenticu medicine iz Srijemske Mitrovice.
Osijek bez konkurencije
Uslijedilo je nekoliko godina seljakanja, tijekom kojih je promijenila čak 16 adresa, i zamjena obiteljske kuće s Osječanima koji su se odselili iz Hrvatske. Negdje putem izgubila se i želja da izgura zadnju godinu medicine. Osijek, međutim, tada nije imao konkurencije, a nema je ni sada.
– Medijska slika o Slavoniji puno je gora od stvarnosti. Proljetos smo imali grupu istarskih iznajmljivača na studijskom putovanju. Nakon dva dana u Slavoniji, priznali su da su se nećkali oko dolaska, mislili su da idu u kraj praznih, napuštenih kuća, neobrađenih njiva i depresivnih ljudi. Na kraju su rekli da u životu nisu vidjeli uređenije kuće i okućnice, toliko obrađenih njiva i tako puno toplih i veselih ljudi – ponosna je Jasmina, koja ni u jednom trenutku nije pomislila da bi njezinoj obitelji sa dva sina, od 12 i 15 godina, negdje drugdje bilo bolje.
– Ovdje se može dobro živjeti. Na zemlji nikad nije bilo gladnih, samo treba dosta raditi. Ja sam možda malo borbenija od pravih Slavonaca, ipak jednim dijelom imam i krajiške krvi, ali tko kaže da ovdje nema posla, ne govori istinu. Informatičke tvrtke, recimo, stalno objavljuju oglase, neki su restorani ljetos bili otvoreni samo pola radnog vremena jer nisu mogli naći radnike. Mi imamo petero zaposlenih, a i ja bih isti tren zaposlila spremačicu da nekoga mogu naći... Sva sreća da je najveći val iseljavanja prošao. Jedno vrijeme je to bilo masovno. Odlazilo se kao rijeka; idu svi pa idem i ja. A sada se ljudi čak i vraćaju. Iako, u biti nije loše na neko vrijeme otići, vidjeti kako se radi drugdje, kakve su radne navike, a onda se vratiti i ovdje pokrenuti nešto svoje.
Naša sugovornica, dok suprug iz pozadine svako toliko dobaci pokoji podatak, nema dvojbi kako oko povratničkih tako i turističkih potencijala Slavonije i Baranje. Ta regija godišnje knjiži oko 240.000 noćenja, a sam Osijek oko sto tisuća, čime su dosegnute i predratne brojke. A razlozi su za dolazak, kaže, brojni.
– I nadohvat smo ruke. Iz Zagreba do nas treba malo više od dva sata vožnje. A u Osijeku se stalno izmjenjuju koncerti, kazališne predstave, izložbe, festivali... Grad ima sjajne restorane i, recimo, zoološki vrt, koji možda nije lijepo uređen kao zagrebački, ali je velik i životinje imaju prostranije nastambe. Kopački rit udaljen je 15 minuta autom, vrijedi posjetiti i šumu Tikveš, u blizini je i adrenalinski park... Osijek i Baranja mogu biti poput Firence i Toskane... – srčano lokalnu turističku ponudu hvali Jasmina.
Drukčije i ne ide. Na more će možda gost i doći sam od sebe, ali da bi ga se privuklo u Slavoniju valja se dodatno potruditi. Zasad je među posjetiteljima još omjer 50 posto poslovnih ljudi, a 50 posto klasičnih turista.
Paprika kao suvenir
Ali, i poslovnjaci su jednom nogom turisti. Jedni i drugi rado kao suvenir kući ponesu kulen, kobasicu, butelju vina ili bocu rakije.
– Pogotovo domaći. Jednog je gospodina, koji svaki mjesec poslovno dolazi u Osijek, zadnji put zvala supruga iz Zagreba da kupi paprike za ajvar – kaže smijući se Jasmina.
– Inače, otprilike polovica gostiju dolazi nam iz inozemstva. Dosta je cikloturista, a bilo bi ih i više da se vodi sustavnija politika. Inače, u jesen, zimu i proljeće više je poslovnjaka, a od proljeća prema ljetu raste broj klasičnih turista. Od stranaca bude od Amerikanaca do Korejaca, ali pretežu Nijemci i Australci te Novozelanđani. Uspjeli smo ući u program australske agencije koja godinama dovodi goste na ture od Beograda preko Novog Sada i Kotora do Dubrovnika. Bilo im je previše gradova, htjeli su više prirode i tako su uvrstili Slavoniju... Ostaju u Europi po dva mjeseca na putu, pa za uspomenu uzmu tek neku sitnicu ili bocu vina, koju popiju još na putovanju. Nijemci, pak, jako vole naša jela i vina, obvezno idu na izlete u okolicu, a zadovoljni su i cijenama.
U Slavoniji nije skupo ni domaćim gostima, naviklim na paprene jadranske cijene.
– U osječkim restoranima se može objedovati već za 50 kuna. Toliko, recimo, stoji popularni čobanac. Specijaliteti poput perkelta, divljači ili riječne ribe u tzv. kratkom saftu, što spada u skuplja jela, mogu se dobiti za 80 kuna. Super ide s pivom, a imamo i sjajnih craft pivnica – svjesna je Jasmina koliko je gastronomija važna.
Ne sumnja da će Slavonija osvojiti oko 1500 turističkih profesionalaca koji će se u nadolazećem tjednu upravo ondje, prvi put podalje od mora, okupiti na Danima turizma.
– Kad se o toj mogućnosti počelo razgovarati, činilo se nerealnim da Slavonija bez ijednog hotela sa pet zvjezdica bude domaćin. Kao da mi ne bismo znali otvoriti takve hotele da je turista više... Bit će onih koji će nam tražiti mane, ali većina dolazi otvorena srca, spremna vidjeti turističke potencijale Slavonije. Priželjkujem veći angažman agencija u dovođenju domaćih gostiju. Jer ako oni ne dolaze, kako to očekivati od stranaca? A što se vlasti tiče, ne tražimo mi pomoć i milostinju, samo da nam se vrati dio onoga što Slavonci i Baranjci svake godine potroše na moru – poručuje Jasmina.
Bravo!!! Ko hoce radit u HR ima posla preko glave