Male su, gotovo nikakve šanse da premijer Sanader popusti pod
pritiscima za velikom poreznom reformom. Još su manje šanse da on, ili
neki njegov mogući nasljednik, nakon skorašnjih parlamentarnih izbora,
posegne za velikim promjenama u radnom zakonodavstvu, kojima bi se
smanjila prava radnika.
Iako nikad nije sasvim decidirano odbio mogućnost uvođenja
jedinstvene porezne stope, recimo od 15 posto za dohodak, dodanu
vrijednost i dobit, Sanader je ipak dosta jasno dao na znanje da to
nije njegov prioritet, pa je shvatljivo da se time ne želi baviti ni u
izbornoj godini.
Adriatic Institute, ime koje je široj javnosti uglavnom nepoznato,
međutim, već više od dvije godine, gotovo jedini u Hrvatskoj, zagovara
uvođenje “flat tax” poreznog sustava, a ovih je dana kampanju pojačao
ne samo u medijima nego i otvorenim pismom premijeru. Zašto, ako je
manje više svima jasno da šef Vlade nema takvih reformskih ambicija?
Dva su moguća odgovora. Ili se želi pojačati pritisak na Vladu, koja se
sprema osvojiti još jedan mandat, da krene s reformama nakon idućih
izbora, ili se Sanadera takvim pritiscima posredno kažnjava zato što je
u tom pogledu iznevjerio očekivanja.
Iako vrlo naslonjen na zagovornike neoliberalne ekonomske doktrine u
fundaciji Heritage, s odličnim vezama novinama poput Wall Street
Journala, Adriatic Institute se predstavlja kao hrvatski nezavisni
“think tank”. Ali to očito nema potrebnu snagu uvjerljivosti i bračni
par ekonomskih stručnjaka, koji stoji iza tog imena, uglavnom nailazi
na zid o koji se u Hrvatskoj već dulje obija sve što joj se želi
nametnuti izvana.
Poreznu reformu u Hrvatskoj u ovom trenutku ne traži nitko. Ne traže je
poslodavci, ne traže je političari, a još manje šira javnost.
Jedinstvena porezna stopa za sve vrste poreza s ekonomskog bi
stajališta vjerojatno bila prihvatljiva jer bi se rasteretili i građani
i poduzetnici, a država bi namaknula isti prihod time što bi se,
pretpostavka je, dio sive ekonomije uključio u legalnu.
No političke i društvene okolnosti godinama već nisu naklonjene
ujednačavanju poreznih stopa. Prevladavajuće je shvaćanje da bi bilo
socijalno nepravedno ako bi onaj tko prima 4000 kuna kao i onaj tko
dobiva 24.000 plaćali porez po istoj stopi. Osim toga, ako bi se
sadašnja harmonika od četiri porezne stope svela na jednu, morale bi se
ukinuti porezne olakšice, a to izaziva posebno snažan otpor iako te
olakšice ne koriste siromašniji slojevi društva.
Ekonomisti tvrde da jedinstvena porezna stopa prolazi na nižoj razini
ekonomskog razvoja i u začecima izgradnje tržišnog ekonomskog sustava,
čime se objašnjava zašto”flat tax” nije uveden ni u SAD-u ni u Staroj
Europi. Kad je jedinstvena porezna stopa uvedena u Slovačkoj, ili
nedavno u Makedoniji, Hrvatska je već imala za sobom iskustvo s jednom
stopom PDV-a koja nije izdržala test vremena, nego su u međuvremenu
uvedene tri stope.
Propagiranje velike porezne reforme nema šanse za uspjeh i zato što se
ona predlaže u paketu s mjerama fleksibilizacije tržišta rada. Dakle,
još jednostavnijeg otpuštanja i, tvrdi se, bržeg zapošljavanja novih
radnika.
U zemlji u kojoj se zapravo vrlo lako ostaje bez posla i bez pravne
zaštite, u kojoj i danas tisuće ljudi rade bez plaće, a golema masa
radi za takvu kojom ne može pokriti troškove egzistencije, nijedna se
vlada neće olako upustiti u promjene Zakona o radu te u mjere “za brže
otpuštanje”. Pojedini poslodavci tome bi se možda radovali, ali običaji
koji su vladali 90-ih godina prisilili su i Račanovu i Sanaderovu vladu
da se ponašaju bitno drukčije.
BEZ KRINKE
Nitko neće poreznu reformu
