Čekat ću vas pred bolnicom na svojim nogama! – obećao je prije samo mjesec dana satnik Marko Pavković (43), koji je vraćajući se iz Afganistana 16. ožujka u stravičnoj nesreći na zagrebačkoj Aveniji V. Holjevca izgubio obje potkoljenice, reporterima Večernjeg lista nakon što je u Zavodu za rehabilitaciju KBC-a Zagreb napravio prve korake na protezama. Obećanje je ispunio. U petak ujutro, nasmijan i ponosan, dočekao nas je pred Zavodom gotovo ležerno stojeći na protezama.
– Rekao sam ti! Idemo sad na Rebro u posjet liječnicima koji su me spasili, a onda ravno kući, u Karlovac, na vikend – vragolasto se nasmiješio satnik dok je sigurno i uz malu pomoć štaka išao prema automobilu.
Dosta mi je bolnica!
– Ne trebam pomoć! Mogu sam! – odlučno se suprotstavio našem pokušaju da mu pomognemo dok je sjedao u automobil. I doista, Pavković je sve radio s tolikom lakoćom da smo na trenutak zaboravili da je riječ o protezama.
– Nisam javio doktorima da dolazim. Želim ih iznenaditi – nastavio je veselo satnik.
– Sada je sve dobro. Napokon. Ovo mi je prvi vikend na slobodi.
– Čast svima, ali dosta mi je i bolnica i ustanova – iskreno je rekao. U Zavodu za rehabilitaciju, otkriva, ostat će 10 dana, pa onda ravno u život poslije nesreće.
– Vojska mi je riješila stan, u Kolarevoj ulici u Zagrebu, 56 metra kvadratnih, no prije no što se preselim, treba ga adaptirati. Riječ je, objašnjava, o vojnom stanu u kojemu je sada peteročlana obitelj. Ministarstvo im je našlo veći. Stan je u zgradi s rampom za invalide i lift. I na prvom je katu, da problem bude manji ako se dizalo pokvari.
A na Odjelu za kirurgiju KBC-a Zagreb zavladala je nevjerica i radost dok su liječnici i ostali zaposlenici gledali kako njihov donedavni pacijent u kolicima korača dugačkim hodnikom.
– Pa ti hodaš?! – povikala je Vesna, koja na Odjelu servira ručak, kada ga je spazila u društvu liječnika. Dok su ga dr. Mirko Livaković i dr. Damir Halužan, odobravajući mu, pozdravljali, Pavković se smiješio.
– Dobro je, proteze me ne žuljaju, jedino je u njima malo vruće i spadaju mi čarape, al i to ovisno o marki najlonki – odgovorio im je. Još, kaže, mora uvježbati nagib tijela i učvrstiti tehniku hoda.
– Pomaže mi trbuh, izbacim ga ko pijanac, pa me kao kontrauteg sprečava da se izvrnem na leđa – objasnio je liječnicima Pavković.
Kada ide uza stube, zakorači najprije lijevom nogom i pričeka da se koljeno proteze zakoči.
– Tek kad škljocne, na stepenicu povučem desnu nogu. Nizbrdo idem obrnuto – vedro je nastavio prezentirati svoju vještinu.
– Jedino me zeza čučanj, to još ne mogu izvesti – priznao je Pavković liječnicima. Unatoč iznenađenju koje im je priredio, liječnici, kao liječnici, morali su mu dati koji savjet. – Morao bi malo smršavjeti – špotao ga je dr. Livaković i savjetovao mu da izbjegava vožnju u kolicima jer su ona glavni krivac za malu potrošnju kalorija i gomilanje kila.
Jesi li rastavio kolica?
– A ubije me večera, no ne mogu odoljeti – priznao je. Odšetao se i na Odjel intenzivne njege, a potom smo se uputili natrag u Božidarevićevu. Tamo ga je čekao šogor Milan i sestra Rada, koji su u prtljažnik njegova golfa već potrpali stvari za vikend.
– Jesi li rastavio kolica? – upitao šogora paleći dugo priželjkivanu cigaretu. Nakon što ga je Milan umirio objasnivši da su kolica nerastavljena stala u prtljažnik, Pavković je nastavio: – Još moram potpisati otpusnicu iz bolnice, pa krećemo.
Nikome u Karlovcu satnik nije rekao da stiže jer je želio sam ući u stan, u koji je pošao one kobne večeri u ožujku, želio je sjesti u fotelju i srediti dojmove.
No sudbina nije bila sklona njegovoj želji za osamom. Tek što smo stigli pred zgradu i sjeli na kavu u obližnji kafić, na vratima se, izvan sebe od iznenađenja, pojavila bivša Pavkovićeva supruga Nikolina. – Nisam imala pojma da dolaziš! Sad sam s posla, kad vidim tvoj auto pred kućom – zamuckivala je dodirujući proteze. – Ni Inya (Pavkovićeva osmogodišnja kći, op.a) ne zna da dolaziš, a sutra s bakom ide na more – nastavila je Nikolina odbijajući da je slikamo.
– Nemojte, ljuti se prva Markova žena, Edit Kolar. – Što sam stalno ja na slikama – našalila se, a Pavković je vragolasto dobacio: – Ma nije to, nego novi dečko joj je tu u blizini. Nije zgodno!
Pripetavanje bivših supružnika prekinula je zvonjava Nikolinina mobitela, a do naših je ušiju dopirao vrisak sreće koji je mala Inya ispustila kada joj je majka otkrila da je tata u Karlovcu.
– Vidjet ću tatu! – vikala je Inya. – Sad ću plakat od sreće, pa ja ću konačno vidjeti svoje igračke i sobu u stanu – radovala se djevojčica. Pavković je šutke slušao Inyin glas, a u očima su mu svijetlile suze. Uskoro je Nikolina otišla jer mora se žuriti da Inya što prije vidi oca, a on se uputio u stan. Vješto se popeo stubama na prvi kat, a onda i otključao vrata.
– Isuse, Bože – uzdahnuo je nakon što je zakoračio u poznat prostor. – Sve je nedirnuto od onog dana. Otkada ovdje nisam bio, Bože, godinu dana – grlo mu se stezalo. Iz predsoblja je kročio u malenu kuhinju, a otuda pohitao na vrata koja blagovaonicu spajaju s dnevnom sobom. Tu ga je, naslonjen na zid, čekao bicikl kojim je prije odlaska u misiju planirao voziti maraton.
– Ovo je pravi, dobar bicikl – promrmljao je dok je rukama prelazio po kosturu i na trenutak odbacio štake pokušavajući sjesti na kožno sjedalo.
Trenutak poslije pogled mu je odlutao na kuhinjski stol, na kojem je stajala napola popijena boca brendija, koja je još čekala da se s terena vrati doma.
– Moram vidjeti Inyinu sobu – dobacio nam je i otvorio vrata šarena sobička, u kojem su dječje igračke i odjeća još čekali svoju vlasnicu. Pogled mu je privukao prekrivačem pokriven krevet, na kojem je svojoj miljenici jutro prije odlaska u Afganistan obećao da će je naučiti svirati na gitari.
– Ništa nije dirano... – šapnuo je i prišao polici iz koje je izvukao Inyinu lutku, obučenu u bijelu vjenčanicu. Dugo je šutke gledao i rukama dodirivao haljinicu, i činilo se da dodirom priziva sjećanja na zajedničke trenutke.
– Ovo je ruksak koji je nosila u vrtić – pokazao je plišanog medu s ručkama i patent-zatvaračem.
– A ovo tu je robot Boy – nastavio je upirući prstom u sliku na zidu. – U taj lik iz crtića Inya je bila zaljubljena, pa sam ga fotografirao i uvećao – objasnio je satnik i s dozom tuge krenuo prema kupaonici. – Ova vrata smetaju. Kad uđem s kolicima, ne mogu se zatvoriti, a sada mi treba i tuš-kada – napomenuo je i dodao da će u novom stanu na kupaonici napraviti klizna vrata i kadu u razini s podom kako bi u nju lakše ulazio.
– Šogi, žarulja je pregorjela u predsoblju – dobacio je Pavković šogoru Milanu dok je iz zidnog ormara vadio svoje uniforme. Nada se, kaže, da će mu u vojsci ispuniti želju i dopustiti da se vrati na neko, makar uredsko mjesto jer nije on još spreman za penziju. Malo poslije satnik je konačno sjedio u dnevnoj sobi i uz čašu vina, bez puno riječi, zbrajao dojmove.
– Ovo mi je bio baš lijep, mali stan i sada, kada sam opet tu, jako mi je žao što ga moram zamijeniti novim – priznao je, umoran od hodanja i sjećanja Pavković.
Od satnika nije ostalo nista...Nesto malo covjeka i to je sve. No, dobro je da vidno savladava svoju bol. I zelim mu da nastavi tako i da ga optimizam ne ispusta iz vida.