Velike, važne i gledane kazališne predstave bile su prije godinu dana povod za razgovor s Ivicom Buljanom, kazališnim redateljem i ravnateljem Drame HNK Zagreb. Nakon toga dogodili su se “Ljudi od voska” Mate Matišića u režiji Janusza Kice, “Tri zime” još su uvijek tražene i aktualne, a karta više traži se i za predstavu Renea Medvešeka “Tko pjeva zlo ne misli”. Ove će godine 30. prosinca u HNK biti premijera dramatizacije romana “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka. Očekivanja su velika, Buljan režira. Više nego dovoljan povod za novi razgovor.
Što je vama donijela 2017. godina?
Kad smo razgovarali prošle godine u ovo vrijeme, bili smo zabrinuti zbog Trumpova dolaska na vlast, razočarao nas je Brexit, a u nas je postojala neka blijeda nada u promjene nabolje. Nije utješna misao Yuvala Hararija da čovječanstvo živi bolje nego ikad dosad, zauzdalo je glad, zaraze i ratove. Još je manje utješna Epikurova ideja da je štovanje bogova gubitak vremena, da nema ničeg poslije smrti i da je sreća jedina svrha života. A sa srećom stvari stoje sve lošije i nitko je ne želi čekati na mjestu gdje se slabo živi, gdje se krše prava i gdje gadovi teroriziraju šutljivu većinu. Možda je to stvar godina, spoznaje da sve češće umiru ljudi koji su činili naš život podnošljivijim i zaključka da to onda vjerojatno i nas uskoro čeka. U ovoj godini, zahvaljujući Knausgaardu koji ga proziva za svoj sentimentalni odgoj, otkrio sam Tarjei Vesaasa, a zahvaljujući Zoranu Senti Jensa Bjřrneboea. Takvo literarno i intelektualno otkriće razbistri maglu svakodnevice. U kazalištu sam pronašao Mohameda El Khatiba, francuskog dramatičara, performera i režisera marokanskih korijena. Postavio sam njegov tekst “Neka kraj bude lijep” s Robertom Waltlom. El Khatib je posvuda prisutan u ovoj godini. Na scenama igraju tri njegove predstave. Jedna je s nogometnim navijačima svih generacija, u drugoj glume stvarni roditelji koji su izgubili djecu, u trećoj je junakinja čistačica koja preživljava od sitnih poslova, a glumi je stvarna osoba prema čijoj je priči nastao autorov tekst. “Neka kraj bude lijep” kronika je majčine smrti, dirljiv oproštaj sina kroz bilješke, SMS-ove, osmrtnicu, tekstualnu i videorekonstrukciju njihovih razgovora. Sve nas postavlja s dvije strane nevidljive crte koja dijeli one koji su izgubili majku od onih koji će je tek izgubiti i patiti zbog toga.
Gledao sam vas ovih dana na probi s ansamblom predstave “Ciganin, ali najljepši”. Činilo mi se da samo gledate, slušate i “snimate” što glumci sami rade s tekstom i kako ga probavljaju...
U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o učiteljima koje sam susretao na svom putu. O Michelle Kokosowski koja je vodila Eksperimentalnu kazališnu akademiju u Parizu, Anatoliju Vasiljevu u čijem smo posvećenom teatru u Povarskoj ulici dočekivali rana moskovska jutra, Christianu Colinu koji nas je pripremio na intelektualne i fizičke krize u poslu, Ellen Stewart s kojom smo radili one čarobne jednostavne vježbe kako postati kamen, ptica ili kako ploviti morem. Najljepše su bile noćne probe, uz svijeće, obojena svjetla, s puno grozničavih tijela. Volim mrak. U noćnim probama prestanemo biti stidljivi, otvaramo se i prisjetimo kakva nas je strast dovela u teatar. Predstave koje sam uradio u HNK bazirane su na velikim pričama, probe su strukturiranije, u prizorima tražim esencije epova, otvaram diskusije o skrivenim značenjima. Da, ponekad samo promatram glumce bez komentara, pratim kretanja, slušam i pamtim glasove.
Što je bilo presudno da izaberete Novakov roman?
“Ciganin, ali najljepši” na prvo čitanje nameće se kao predložak za filmski scenarij, a to se, eto, idealno uklopilo u vidljivu trilogiju koja se završava njime, a započeo sam je s “Vučjakom” i nastavio s “Tri zime”. Kako glumcima volim predstavljati dramaturgiju prizora kroz Tarantinove filmove, tako smatram da “Inglourious Basterds”, “Django Unchained” i “The Hateful Eight” čine trilogiju oko tri pitanja povijesti SAD-a. Židovsko pitanje, Drugi svjetski rat i veze s Europom te pitanje ropstva crnačke zajednice. Svaki je film povezan s prethodnim višestrukim znakovima. Tarantino je stavio žene u središte trilogije o pravdi i osveti. U “Inglourious Basterds” Njemica iz Pokreta otpora i Židovka osvetnica spašavaju čovječanstvo od nacizma. Django, koji je zapravo prerušeni Wagnerov Siegfried, svoje ispunjenje nalazi u ljubavi prema Brunhildi. A u “Osmorici” masakr žena i ženskog civilizacijskog principa uopće u onom famoznom svratištu kod Minnie služi kao uvod u krvavi pokolj iz kojeg se Amerika ne može izvući niti oporaviti. Krleža, Tena Štivičić i Kristian Novak napisali su epopeje o hrvatskoj provinciji koja sistematski izbjegava pravo, a pravdu uzima u svoje ruke i okrutno se iživljava nad intelektualcima, ženama, Romima i imigrantima. Novakovo Međimurje je živopisno u svakom detalju, u govoru, emotivnoj geografiji, etnopsihoanalizi. Baš zato može postati pozornica svijeta. Može biti Twin Peaks, Fargo ili Sinj. Život u provinciji je posvuda fatalno sličan. Našu provinciju Krleža uspoređuje sa srednjom Azijom, u njoj se skriva zlo, koje odjednom iscuri i dobije svoju vlastitu gravitaciju, pretvara se u mržnju, a onda u nasilje. Ljudska prava onda zamijeni pravo na oduzimanje tuđe slobode. Zapanjujuće je koliko nam tupave priče kojima smo zatrovani zamućuju pogled na stvarnost. Kad bismo umjesto o nepristojnim aferama čitali članke Barbare Matejčić o izbjeglicama koje lutaju oko nas, izloženi nasilju i poniženju, bili bismo barem malo bolji ljudi.
Što je od romana nastalo u dramatizaciji?
Ivora Martinića poznajem dugo, radili smo zajedno na predstavi “Baba Jaga je snijela jaje” po romanu Dubravke Ugrešić. Razumijemo se, komuniciramo u nama razumljivim šiframa, sukobljavamo se do pobjede uvjerljivijeg argumenta. Htjeli smo Novakov roman postaviti odmah. HNK je s “Ljudima od voska” Mate Matišića dobio tako snažan zamah da se diskusija o istini u fikciji konačno pretvorila u javnu debatu. Rijetka su djela koja tako brzo i točno govore o ovom trenutku, a nadiđu puko oponašanje stvarnosti. Znao sam da “Ciganin” ne smije čekati, da mora odmah na scenu. Glumci i publika gladni su tih priča koje u teatru stvaraju uzbuđenje kakvo može ponuditi kolektivno sudjelovanje. Četiri velike priče trebali smo pretočiti u dramu i predstavu. Baza za dramatizaciju nam je bila kriminalistička istraga sa žanrovskim portretima inspektora. U njoj se kao kod Ińárritua isprepliću priča o sukobu međimurske lokalne zajednice s Romima, ona o izbjeglicama s Bliskog istoka i, na kraju, nemoguća ljubavna veza sredovječne Hrvatice i mladog Ciganina. Martinić je napisao hibridan tekst koji bježi od tradicionalističkih pravila, pa pliva po širokom moru, od psihološkog realizma, irealnih prizora, pučke satire do melodrame. Novakov svijet čine iščašeni likovi. Bez banalne doslovnosti, s mnogo stilske dorađenosti svakom liku daje jezičnu, fizičku i mentalnu posebnost. Povlastica rada u Hrvatskom narodnom kazalištu je, eto, mogućnost da se ovakvo kompleksno djelo preoblikuje u novi fiktivni svijet. Prednost je i uživljen ansambl, u predstavi igra čak trideset i dvoje glumaca. Pročitao sam novu dramu libanonsko-kanadsko-francuskog pisca Wajdija Mouawada “Svi ptice” koja privlači velik interes jer iz posebnog kuta ispisuje dugogodišnju povijest libanonsko-izraelsko-američko-njemačkih veza kroz mnoštvo priča. Jedna rečenica kaže: “Svaki bratoubilački rat je labirint u kojem se skriva slijepi monstrum zaboravljenih nasljeđa.” Ovo je, naravno, odjek antičke tragedije. Na bijeloj međimurskoj pozornici, tik uz schengensku granicu, događa se brutalno ubojstvo iz iracionalne osvete, a u njemu stradaju Romi i imigrant iz Irana. Veliki bijeli imperijalistički čovjek uništio je njihove zemlje i protjerao ih je, a bijeli čovjek iz male zemlje samo je dokončao njihovu likvidaciju.
Osjećate li odustajanje umjetnika, intelektualaca i pametnih ljudi općenito od javnih rasprava i što u tom kontekstu može učiniti jedan literarni i dramski tekst?
Nevjerojatno je kojom brzinom nestaju strukture koje su mukotrpno stvarane i koje su Hrvatskoj osiguravale status republike, principe demokracije, sekularizma, vrijednosti slobode, jednakosti, humanizma, bratstva. Mislim pritom baš na sve one naše vrijedne učitelje i profesore iz provincije, liječnike, radnike, sindikaliste koji su bili branitelji republikanskih vrijednosti. Oni su istjerani s društvene pozornice, a na nju je nahrupio polusvijet. Rezultat je narod lišen ideala i vjere u budućnost, zemlja gurnuta u ksenofobiju, agresiju i strah koji paraliziraju one koji se zanimaju za empatijski odnos prema svijetu. Treba se učiti dijalogu, zajedničkom stvaranju, solidarnosti. Novakov roman u formi fikcije pledira za kulturu otvaranja, razumijevanja drugoga, nasuprot onoj koja takav svijet zatvara, a sve je veća i zastrašujuća. Proces kojim Novak gradi svoje priče onaj je koji grli, a ne guši, onaj koji otvara perspektive, a ne zatvara u ladice. Osjećam da se u moj život i rad uvlače strahovi, to čujem od prijatelja, poznanika. Novakov roman bavi se strahovima koje nas je društvo prisililo naučiti i razboljevati se od njih. Na svakoj probi pokušavam, a nekad mi pođe za rukom, prisjetiti se kako sam učio i osvajao kazalište. Čitajući, izmišljajući priče koje sam često predstavljao kao tuđe, jer mi je bilo neugodno priznati da sam ih napravio kombinirajući svoju strast za avangardno i za popularno. Volio sam dovršavati Morrisonove pjesme po svome, divljati na Hendrixa, cviliti kao Janis Joplin, recitirati Dylana. Mislim da sam od njih naučio kako u teatar transponirati energiju koju mi daje muzika, kako nešto oblikovati iz kaosa, divljeg i nereda. Veliko otkriće bila mi je predstava “Leti, moj zmaju” Stanislasa Nordeya po tekstu Hervea Guiberta. Oslobodila me u načinu gledanja na to kako se hraniti pokretom, slikama i svjetlom. Zavolio sam složene slike u kojima se mogu igrati s publikom, izokrenuti očekivanja.
Danas mnogo govorite o uzorima, učiteljima, ljudima koji vas nadahnjuju. Što vi pokušavate prenijeti današnjim mladima?
Od djetinjstva, u adolescentskom razdoblju pogotovo, volio sam biti u društvu intelektualaca koji su voljeli umjetnost. Profesori u sinjskoj gimnaziji, kao Dunja Erceg, ostavljali su nam prostor velike slobode. Način kako nam je preporučila Virginiju Woolf, Faulknera, Prousta, odnjegovao je moj ukus. Ona nas je vodila na Violićeve i Ristićeve predstave gdje je sve prštalo. Leteći glumci, gola tijela, važne poruke. Postoje te važne figure koje nam prenesu slobodu stvaranja, gurnu nas preko ruba da osjetimo povjerenje u sebe, da krenemo onamo kamo želimo otići. Pitam se kako je moguće da mladi mogu podržavati šovinističke i rasističke stavove u zemlji koja već ionako zaudara od jednoobraznosti. Zato pokušavam u svakom svom radu mladima pokazati da čak i ako žive na ovom malom komadiću Zemlje, mogu njegovati strast za susretom s drugim kulturama, da budu znatiželjni prema svijetu. Pročitao sam da je Jeanne Moreau u testamentu svoje bogatstvo ostavila fondu koji je osnovala da se mladima osigura pristup kazalištu i filmu. Kakva pamet, velikodušnost, proročanska gesta prema svijetu koji je napustila, a koji više nije tako otvoren i srčan kao u vrijeme kad je snimila svoje velike filmove i glumila u velikim prevratničkim predstavama.
Kulturnjaci 2016 u 2017. i 2018. godini?
U borbi protiv ekstremizma Kulturnjaci pozivaju na promišljanje politike iznova. Rezultati izbora davali su nam za pravo vjerovati da biračko tijelo ne podržava rapidan pad u autoritarizam. Smatramo da ako politiku prepustimo političarima kakvi su sad na sceni dovodimo u opasnost temeljne vrijednosti Republike Hrvatske. Političari moraju shvatiti da je zadnji čas da prestanu arogantno napadati civilno društvo, da budu otvoreni prema prijedlozima koji iz njega dolaze. Zastrašujuće je do kojih je granica ekstremna desnica u Hrvatskoj razgolitila perspektive za budućnost. Društveno beznađe, siromaštvo, nedostatak posla nisu razlozi da se ovako sramotno stropoštavamo na civilizacijsko dno. Mislim da je naš zadatak pokazati poštovanje prema drugima, prema manjinama. Treba prkosno pokazati da narodni ponos nije vlasništvo baraba, već naroda koji se povukao u šutnju, ili se iselio iz zemlje. Ružan je dio hrvatske perspektive što je sedamdeset i dvije godine nakon Drugog svjetskog rata na djelu pokušaj da se pobjednika protiv nacizma proglasi gubitnikom, da se s popisa saveznika ova zemlja prebaci među poražene. Slične se stvari događaju i drugdje, ali to nam nije nimalo utješno. Antifašizam bi u Hrvatskoj trebao biti dijelom glavne struje, to je naša izravna veza s Europskom unijom koja je nastala na pozitivnom nasljeđu. Umjesto da je to tema za kritičko razmišljanje o povijesti, ona je postala dio dnevne politike kojom se bore za vlast desnica i takozvana ljevica. Između njih nema bitnih razlika u ekonomskim pitanjima, odnosu prema javnom dobru i privatnim otimačinama, slični su im pogledi na obrazovanje, znanost, sport i kulturu.
Izgleda da gospoda Pofuk i Buljan imaju problema sa pojmovima - većina i manjina! I djeca u vrtiću znaju tko je u Hrvatskoj šutljiva većina a tko agresivna manjina. Nažalost, to je redovita pojava kod ljudi koje država hrani a veliki ego im ne dopušta bistar pogled. I Hrvatskoj je potreban Trump da im objasni neke stvari i pojmove.