Tito je jedna od najzanimljivijih povijesnih osoba 20. stoljeća, kaže njemačka povjesničarka Marie-Janine Ćalić obrazlažući čemu danas, 40 godina nakon njegove smrti, još pisati o osnivaču socijalističke Jugoslavije Josipu Brozu Titu.
"On je proizvod te epohe ekstrema, ekstremnih ideologija, ekstremnog nasilja, ali i ekstremnih predodžbi o tome kako je moguće oblikovati društvo u skladu s komunističkim modelom. On je socijaliziran u epohi koja je bila opsjednuta revolucijom."
Nakon Prvog svjetskog rata, koji je koštao života milijune ljudi, u kojem su čitave zemlje bile opustošene i koji je doveo do raspada carstava, Tito je spadao među one koji su bili uvjereni u mogućnost izgradnje jednog novog svijeta i jednog novog, miroljubivog i pravednog društva - socijalizma. Kao primjer za to je vidio Sovjetski Savez.
"Neposredno nakon rata je Tito htio uvesti u Jugoslaviji staljinistički model. Postojala je samo jedna ideologija, stvoren je jednopartijski sustav, mediji su bili pod kontrolom, djelovala je teroristička tajna policija, bilo je političkih ubojstava. Ali već i tada je Partija pokušavala ljude više uvjeriti u ispravnost svog uvjerenja, no što im je to silom nametano. Kolektivizacija nije bila provođena brutalnom silom kao u Sovjetskom Savezu, a kasnije je i revidirana. Onda je došlo do liberalizacije, najprije partije, potom države. Postojala je izvjesna sloboda medija i pluralizam mišljenja. I naravno sloboda putovanja kao nigdje drugdje u istočnom bloku. No svakako, jugoslavenski sustav nije bio demokratski u zapadnom smislu."
"Ali kada se vidi koliki je ugled uživao kada je umro, vidi se da je on stajao iznad ideoloških tabora. Na sprovod su mu došli brojni svjetski državnici, bilo je tu i demokratski izabranih predsjednika država i vlada i diktatora i kraljeva", naglašava Ćalić.
Za vrijeme života Tito je bio vrlo popularan u zemlji. Po mišljenju Marie-Janine Ćalić to se prije svega može objasniti time što je zadovoljavao sasvim različite potrebe ljudi.
"Tu je gotovo za svakoga bilo nešto što ga je ili emocionalno doticalo, čemu se mogao diviti ili naprosto što je racionalno i intelektualno smatrao dobrim. Tito je imao ulogu partizanskog maršala i osnivača države, oca Jugoslavije. Kasnije, s modernizacijom zemlje, došle su i druge uloge, prije svega ona u cijelom svijetu poštovanog državnika koji nosi poruku mira, što je naravno propagandistički bilo jako korišteno."
No Tito se rado i okružavao luksuzom, glaumorm, volio je skupe aute i rado se družio s umjetnicima, književnicima, glumcima, često i iz inozemstva, poput Sofije Loren ili Richarda Burtona. "
To mu je davalo auru prominentne osobe, i mnogi su i sami rado bili tu u blizini, ili su se s time mogli identificirati", kaže Ćalić.
"Tito je dakle imao te različite uloge, nikada samo jednu, i one su se odlično nadopunjavale. To je sigurno doprinijelo njegovoj velikoj popularnosti koja je djelomično bila inscenirana, ali svakako ne u potpunosti.
"U socijalističkoj Jugoslaviji se sve vrtilo oko Tita. Ako i nije bio diktator, on je vladao autokratski i na kraju je donosio sve ključne odluke. "Tito je bio uvjereni protivnik višestranačkog sustava. On je smatrao da Jugoslavija može kao višenacionalna država preživjeti samo uz pomoć jedne jedinstvene političke snage, komunističke partije. Njen je zadatak bio očuvanje jedinstva zemlje. Zato se suprotstavljao svim drugim snagama koje su imale političke ambicije, bilo da se radilo o studentskom pokretu 1968., o filozofima Praxis-grupe i drugim intelektualcima koji su zahtijevali više pluralizma, o Hrvatskom proljeću ili sukobu s liberalima u Srbiji. Tito je bio uvjeren da bi to vodilo do etabliranja nacionalističkih snaga u pojedinim republikama te u konačnici do raspada Jugoslavije. Gledano iz današnje perspektive, čini se da ta njegova procjena i nije baš bila pogrešna", kaže Ćalić.
No s druge strane se treba zapitati, je li se zemljom na duge staze moglo tako vladati? Očito nije.
"Jugoslavija se nakon Drugog svjetskog rata razvila u modernu državu. Nastali su novi slojevi, takoreći socijalističko građanstvo, u društvu se etablirao veliki broj intelektualaca. Njih se nije vječno moglo pasivizirati uz pomoć ideologije o zemlji radnika i seljaka, jednostranačkog sustava i kontrole medija. Već 1970-ih godina je taj model bio potrošen", naglašava njemačka povjesničarka. Ona kaže kako je Tito to i sam uvidio, pa je uvođenjem kolektivnog predsjedništva pokušao riješiti pitanje vodstva nakon svoje smrti. No pokazalo se, pogotovo nakon njegove smrti, da su problemi postali već toliko veliki, da usklađivanje različitih interesa, koji su i objektivno postojali, više nije moguće – odnosno da ne postoji politička volja za tim. "Tu se poklopilo više stvari i nije problem bio samo u nedstatku jake integracijske ličnosti."
Došlo je do duboke privredne krize koja je postala kriza sustava i cijele države. "Socioekonomske razlike u zemlji su postale veće nakon Drugog svjetskog rata, a ne manje, kao što se željelo. Na kraju rata su ljudi u Sloveniji bili po glavi stanovnika tri puta bogatiji od onih na Kosovu. A u 1980-im godinama je ta razlika porasla na devet puta. To znači da se i razlika u interesima povećala. Recimo slovenska privreda, koja je funkcionirala gotovo kao privreda u Austriji, imala je druge potrebe i trebala drugačije reforme od primjerice prvenstveno agrarno orijentirane privrede Kosova i velikom dijelu Bosne. Tu je država imala sasvim drugu ulogu. A potreba da se nešto mijenja, da se otvaraju nova radna mjesta, je realno postojala - i to je bilo sasvim neovisno o tome jesu li na vlasti komunisti ili neki zapadni demokratski liberalan sustav", kaže njemačka povjesničarka.
"U povijesti načelno ne postoje nužnosti. Uvijek postoji neka alternativa, postoje različite mogućnosti. No ja ipak mislim da su okolnosti za Jugoslaviju u sedamdesetim i osamdesetim godinama bile vrlo teške i da je tu preživljavanje takve države postalo malo vjerojatno. Socijalizam se raspadao u cijelom istočnom bloku. A više nije postojalo ni vezivno tkivo ideologije bratstva i jedinstva, jednako kao ni jedinstvo partije. Istovremeno politička vodstva u republikama više ili nisu vjerovala u kompromis, ili ga nisu ni željela. Mislim da je tih 1980-ih godina nastala jedna dinamika koju, da je bio živ, ni Tito više ne bi mogao samo tako zaustaviti ili joj promijeniti tok."
Ni deset godina nakon njegove smrti Jugoslavija se raspala kao kuća od karata. No to nije moralo završiti u krvavom ratu, smatra Ćalić: "Ja sam duboko uvjerena da je to moglo biti rješeno drugačije, bez tog strašnog rata. Jugoslavija je jako dugo živjela u miru, a problemi koji su se javljali nisu bili u međuljudskim odnosima. To su pokazala i sociološka istraživanja još u 1980-im godinamna. Ljudi nisu imali problema sa svojim susjedima, bez obzira koje nacionalnosti ili vjere oni bili. Ali bilo je političkih sporova koji su proizlazili iz različitih interesa, prije svega socijalnih i ekonomskih. A njih je bilo sve teže uskladiti.
"Danas, 40 godina nakon njegove smrti, i dalje se lome koplja oko toga je li Tito bio diktator i oličenje zla, ili heroj antifašističke borbe, vizionar i najsvjetlija zvijezda cijele regije. Po mišjenju Marie-Janine Ćalić, razlog tomu je što je Tito postao metafora za probleme današnjice.
"Tu se manje radi o tome kakav je Tito doista bio, koje su bile njegove zasluge a što su bile greške ili za koje je zločine odgovoran. U osnovi se uvijek radi o raspravama o sadašnjosti, o današnjem društvu. To je pitanje identiteta: Tko smo mi? Kako želimo živjeti?"
Povrh toga dolazi frustracija sadašnjom situacijom, smatra Ćalić: "Mnogi ljudi imaju osjećaj da danas slabije žive nego su mogli živjeti. Tu se onda prošlost idealizira. 'Zlatne šezdesete', kada su ljudi bez problema mogli studirati, kada je bilo dovoljno radnih mjesta a Jugoslavija je uživala veliki ugled u svijetu, uspoređuju se sa sadašnjom situacijom u kojoj sve ove zemlje nemaju ugled, gdje je prosječni prihod za dvije trećine manji od prosjeka EU-a, gdje je nezaposlenost velika a mladi, kvalificirani ljudi napuštaju zemlju. I onda se mnogo toga projicira na prošlost - na jedan ili drugi način", kaže njemačka povjesničarka Marie-Janine Ćalić u razgovoru za Deutsche Welle.
Da je bravar poživio još desetak godina, završio bi na isti način kako su završili Caucescu, Sadam i Gadafi