Iako je Mađarska još raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine i završetkom Prvog svjetskog rata prestala biti kraljevina, ustavom je zadržan njezin monarhijski državnopravni oblik. To je mađarskim nacionalistima i službenoj mađarskoj politici namjesnika Miklósa Horthyja krajem 30-ih godina 20. stoljeća postala čvrsta odskočna daska za neprekidno pozivanje na povijesna teritorijalna prava naroda i jedinstvene države ispod krune Svetog Stjepana. Prioritetno se to odnosilo na vraćanje svih teritorija izgubljenih nakon I. svjetskog rata Trianonskim sporazumom iz 1920. godine. Osim dijelova Slovačke (Rutenija) i Rumunjske (Transilvanija), hrvatsko Međimurje i slovensko Prekomurje bili su gorljivi predmeti tog velikog interesa. Predratni i pogotovo ratni mađarski nacionalizam dobio je krila i vjetar u leđa savezništvom s njemačkim Trećim Reichom i potpisivanjem pristupanja Trojnom paktu. Tako su teze da je Međimurje od davnina pripadalo Mađarskoj, da je većina međimurskog stanovništva bila mađarskog podrijetla te da mu je mađarski bio materinji jezik znatno dobile na težini. No tada i danas dostupni povijesni i statistički podaci upućivali su na potpuno drukčije stanje u realnosti...
Ova iznimno zanimljiva tematika u središtu je zanimanja knjige “Međimurje 1941. – Međimurje u Horthyjevoj Mađarskoj (1941. – 1944.)” autora Darka Prebega, upravo objavljene u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Depot Infinitus. Ovo je opsežno djelo utoliko vrednije što detaljnija istraživanja života žitelja Međimurja u tom razdoblju nisu do sada ozbiljnije provedena ni publicirana u hrvatskoj stručnoj literaturi, kao ni rekonstrukcije života tadašnjih Međimuraca.
Ova publikacija toga vremena kronološki, sistematski i na jednom mjestu prvi put predstavlja mnoge do danas nepoznate, zanemarene ili zaboravljene činjenice iz povijesti hrvatskog Međimurja tijekom mađarske okupacije 1941. godine. Projekt je zahtjevan pokušaj što zornije vizualizacije raznih načina, oblika, postupaka, pravila i čimbenika koji su znatno utjecali na živote mnogih povijesno poznatih i “običnih” Međimuraca iz toga vremena, unutar sumornog okruženja ratne realnosti, političkog i društvenog procesa mađarizacije te okupacije Horthyjeve Mađarske, koja je bila Hitlerova saveznica i supotpisnica Trojnog pakta.
Mađarska razmišljanja o ponovnoj okupaciji Međimurja bila su prisutna mnogo prije od samog formalnog ulaska Horthyjeve vojske na taj stoljetni hrvatski teritorij, no sve snažnijim jačanjem Hitlerovog Njemačkog Reicha i globalnim utjecajem na stvaranje potpuno nove političke karte Europe znatno su porasli i mađarski teritorijalni apetiti. Planovi za izvršenje postavljenog revizionističkog cilja vraćanja Međimurja i ostalih oduzetih teritorijalnih dijelova Horthyjevoj Mađarskoj počeli su se u praksu provoditi vrlo intezivno. Polako su se ostvarivali unutar mnogih postupaka i dogovora političke i vojne diplomacije predstavnika Sila osovine već krajem 30-ih godina 20. stoljeća.
Mađarski namjesnik Miklós Horthy jako je dobro znao da mu oko svega toga najviše može pomoći Adolf Hitler, kancelar i vođa Njemačkog Reicha. Iako je neposredno prije početka Drugog svjetskog rata u Međimurju službeno živjelo tek oko 1,3% žitelja mađarske nacionalnosti, međimurski Mađari i mađaroni već su početkom velječe 1941. počeli vrlo intezivno, organizirano i ozbiljno raditi na svim oblicima pripreme za provođenje mađarizacije i revizionističkih ciljeva što bržeg pripojenja hrvatskog Međimurja Mađarskoj. Strah i unutarnji nemir zavladali su u većini stanovništva vrlo brzo nakon što je prošla ona prva euforija nade i očekivanog teritorijalnog opstanka unutar Matice hrvatske i novoproglašene Nezavisne Države Hrvatske. Željena hrvatska vojska tada nije došla braniti ni održavati red i mir u kraju između rijeka Mure i Drave. Mađarska jest, bez ustručavanja i bez imalo lokalnog otpora! Za veliki dio rodoljubnih Međimuraca to je moralo biti pravo razočaranje i zaista golem šok.
U slovensko Prekomurje 16. je travnja 1941. u sedam sati ujutro, preko tada već napuštenog i bivšeg jugoslavenskog graničnog prijelaza Dolga vas blizu Donje Lendave, službeno ušla prva postrojba mađarske kraljevske vojske. Bila je to 2. pješačka bojna (5/II, tada stacionirana u Körmendiu) Szombathelyiške 5. pješačke pukovnije (zapovjednik pukovnik Elemér Takách) iz sastava 8. pješačke brigade iz Szombathelya (zapovjednik pukovnik Ottó Abs). Cijela se pješačka 5/II bojna, kojom je zapovijedao pukovnik József Radványi, odmah uputila prema Murskoj Soboti, gdje su na manjoj svečanosti i uz nazočnost pukovnika Sándora Martsa te delegacije civilne administracije županije Zala predstavnici njemačkih oružanih snaga službeno predali vlast Mađarima u cijelom Prekomurju te Međimurju.
Strateški i politički gledano iz kuta onoga vremena, mađarske vojne snage prilično su kasno zauzele i Međimurje jer je u međuvremenu njemačka diplomacija činila sve da bi tu što čvršće utvrdila velike apetite svojih gospodarskih i vojnih interesa. Zato je mađarski umirovljeni general-bojnik Ferenc Horváth, koji je imao kompletan politički i vojni nadzor i zapovjedništvo u Međimurju, stalno upozoravao svoju vladu da postojeću vojnu upravu treba što je prije zamijeniti civilnom. U nedjelju 22. lipnja 1941. Njemački Reich napao je Sovjetski Savez. Ta je činjenica najvjerojatnije promijenila mađarski plan provođenja dugoročnijeg vojno-upravnog sustava za Međimurje. Nakon službenog uvođenja vojne uprave u srijedu 9. srpnja 1941., većina vojnih jedinica brzo se povukla iz Međimurja i vratila u svoje stacionarne vojarne u Mađarskoj, ubrzano se tamo pripremajući za eventualni skori odlazak na novostvoreni Istočni front i borbe protiv Rusa (Sovjeta). Tako je uvođenje civilne uprave u Međimurje postalo samo pitanje vremena, bio je to vrlo hitan, važan i jedan od prioritetnijih političkih zadataka mađarske vlade.
Za dužnosnike novog međimurskog ureda civilne vlasti predloženi su isključivo Mađari, koji uopće nisu govorili hrvatski. Ni novoimenovani mađarski učitelji ga naravno nisu znali. To je okupatoru sigurno stvaralo određene probleme u provođenju planova nastavka procesa mađarizacije. U konačnici je javna mađarska civilna uprava, organizacijski potpuno identična onoj u samoj Horthyjevoj Mađarskoj, u Međimurju službeno uvedena u četvrtak 21. kolovoza 1941. odlukom vlade br. 6040/1941-ME od 12. kolovoza 1941. godine.
Unutar državnih kotarskih načelstava sva se uredska interna i javna komunikacija sa stanovništvom odvijala isključivo na mađarskom jeziku. Osnovna namjena i glavni zadatak čakovečkog kotarskog načelstva bila je stalna konfiskacija (zapljena) stoke i svinja te svih ostalih vrsta namirnica i hrane od međimurskih seljaka, isključivo za potrebe mađarske vojske. Bila je to zakonska obveza donesena s mađarskog državnog vrha.
To se vrlo učestalo i temeljito sprovodilo preko općinskih i seoskih poglavarstva, a svaki se neposluh najstrože kažnjavao vrlo visokim novčanim kaznama1 ili čak odgovarajućom kaznom zatvora. Žandarmerijska postaja Čakovec, kotarski službeni izvršni organ prema naredbi Ministarstva unutarnjih poslova iz Budimpešte, temeljem naloga kotarskog načelstva vrlo je revno, agilno i intezivno radila na provođenju svake moguće deportacije u mađarske logore, a to se pogotovo odnosilo na političke neistomišljenike, ali i sve druge koji su bili nepodobni.
Mađarsko ministarstvo unutarnjih poslova automatski je smatralo mađarskim državljaninom svaku osobu kojoj je od 1921. domovina bila teritorij Banovine Hrvatske i koja je najmanje 10 godina neprekidno imala boravište u Međimurju. Osim svekolikih oblika maltretiranja po principu nacionalnog i političkog uvjerenja, mađarske su vlasti u čakovečkom kotaru organiziranim i ciljanim pozivima slale stanovništvo i na prisilne radove ispomoći vojsci.
Privođenje onih koji se nisu odazvali pozivu vršila je mađarska Čakovečka policija. Ta je izvršna institucija vlasti svoje urede imala u dvorištu zgrade općinskog poglavarstva na adresi Szent Lásló-tér (danas zgrada HZZO-a, ulica kralja Tomislava). Djelatnost im je bila vrlo širokog spektra, od održavanja javnog reda i mira do premlaćivanja i pritvorskih mučenja uhapšenika. Vrlo su aktivni bili u hvatanju onih koji su pokušavali ilegalno prijeći rijeku Dravu i pobjeći u NDH, kao i u hvatanju švercera i svih onih koji su potajno gomilali traženu (kurentnu) robu namijenjenu preprodaji. Zaplijenjeno (čaj, kava, sapun, brašno, soda, kožne cipele…) kotarski načelnik dr. Ferenc Vida vrlo je rado, redovito i jako jeftino raspodijelio za otkup unutar županijskog i općinskog činovništva i prijatelja mađarona.
Horthyjeva Mađarska već je tijekom srpnja i kolovoza 1941. polako počela uvoditi razne veće životne promjene u Međimurju, ponajprije naravno djelujući na pojedinim novom životu važnim sitnicama. Kao i uvijek, neke su promjene bile bolje, neke lošije. Tako je Uprava mađarskih državnih željeznica obavijestila širu javnost da se između stanica Budimpešta-Jug i Čakovca u promet stavlja novi brzi vlak. Taj je ekspresni vlak prvi put krenuo s kolodvora Budimpešta-Jug u četvrtak 14. kolovoza 1941. u 18.20 sati, a iz Čakovca se vratio sutradan u 10.35 sati.
Nakon što je u napadu podmetnutom eksplozivnom napravom u srijedu 20. kolovoza 1941. za nastavak rada potpuno onesposobljena tiskara Balkany, koja je do tada tiskala one prve originalne brojeve novina još od kraja travnja 1941., u okupiranom Međimurju u četvrtak 11. rujna 1941. u Čakovcu i šire ponovno se pojavio obnovljeni prvi broj dvojezičnih međimursko-mađarskih novina Muraköz-Megyimurje.
Tih se dana društveni život Međimurja polako počeo navikavati na uvedenu civilnu upravu. Međimurski Mađari i mađaroni nisu posustajali u svojim naporima što dubljeg učvršćivanja procesa mađarizacije na svakom mogućem koraku. Jedan od njihovih većih projekata bila je organizacija i formiranje međimurskog ogranka najveće i vladajuće političke stranke, Mađarske stranke života (Magyar Élet Pártja, MÉP), koja je imala više od 3/4 zastupnika u parlamentu Horthyjeve Mađarske.
Kao na nekoj nevidljivoj traci, stvarale su se povijesne kronike života u Međimurju te 1941. godine. Ubrzano su počeli i pomaci u donošenju raznih novih civilnih zakona, koji su polako počeli mijenjati dotadašnje lice Međimurja i sve više naglašavati mađarsku privrženost Nijemcima. Među prvima, donesen je Zakon o zabrani kršćansko-židovskih brakova prema naredbi mađarskog Ministarstva pravde i sudstva od 10. listopada 1941. U ponedjeljak 13. listopada počela je velika državna akcija prebrojavanja i popisivanja međimurskog stanovništva. Svi su morali doći u Čakovec, gdje je 14 učitelja sa znanjem i mađarskog i međimurskog jezika obavljalo taj državni zadatak. Potom je u utorak 14. listopada 1941. s početkom u 9.00 sati održana prva službena rasprava na Čakovečkom kraljevskom sudu na mađarskom jeziku i pod vodstvom glavnog suca dr. Árpáda Simányia.
Također, izuzetno su stroge kazne očekivale one pojedince koji su na bilo koji način ugrožavali i ometali lokalne i šire interese osiguravanja i transparentne nabave vitalnih prehrambenih namirnica. Nadležna općinska žandarmerija i policija vrlo su pazili na bilo kakva protuzakonita nastojanja koja bi mogla ugroziti stanovništvo Međimurja zbog nekontroliranog povećanja cijena, pretjeranog gomilanja, skladištenja i prikrivanja kurentne robe ili šverca. Navedeno se smatralo ratnim profiterstvom i veleizdajom zbog ugrožavanja ekonomske ravnoteže i sigurnosti cijele države. Zato je tijekom rujna bio donesen Zakon X/1941. identičan za cijeli teritorij mađarske države i s točnim uputama za pravilnu raspodjelu hrane za sve.
Čakovečki kino i Union, dva preživjela kinematografa u Čakovcu, radila su normalno tijekom cijelog vremena mađarske, a potom i njemačke okupacije. No, bez obzira na relativno neutralni repertoar prikazivanih filmova, taj je i dan-danas iznimno popularni medij itekako tada omogućavao okupatoru vrlo lako iznošenje i propagandu mnogih neprijateljskih i lažnih informacija. Međimursko pučanstvo, informirano putem mađarskih i njemačkih novina te njihovih filmova, nije imalo previše realnog uvida u pravo stanje stvari tih ratnih godina.
U petak 5. prosinca 1941. Županijsko povjerenstvo županije Zala, uz prisustvo mnogobrojnih predstavnika svih državnih okruga Horthyjeve Mađarske, održalo je svečanu konstitutivnu skupštinu. Veliki župan grof Belá Teleki je u svom pozdravnom govoru višestruko naglasio veliku važnost vraćanja Južne regije mađarskoj državi. Kratko je podsjetio na važnija događanja oko procesa uvođenja vojne i civilne uprave za područja Prekomurja (Muravidek) i Međimurja (Muraköz). Zakonodavni odbor županije Zala je na svom je sastanku održanom u četvrtak 11. prosinca 1941. poduzeo niz zakonskih operativnih mjera usmjerenih prema tim teritorijima.
Na prijedlog svećenika Józsefa Pehma i još dva člana odbora, Ferenca Csertána i dr. Kristófa Thassyja, županija Zala se u znak zahvalnosti zbog povratka Međimurja i obilježavanja toga događaja obvezala financijski pomoći pri obrazovanju dvjema međimurskim mnogočlanim obiteljima (školovanje na Vojnoj akademiji). Opća skupština županije Zala odobrila je i pozajmicu od 130.000 penga, koju je dodijelio ministar trgovine i prometa za održavanje javnih cesta u vraćenim južnim područjima.
Ipak, daleko najvažnija vijest toga mjeseca bila je ona da je Međimurje u utorak 16. prosinca 1941. Zakonom o ponovnom priključenju Južnih krajeva kruni sv. Stjepana službeno pripojeno državnom ustroju i teritoriju Horthyjeve Mađarske. Državni mađarski Zastupnički dom je nešto kasnije i službeno ratificirao potpunu aneksiju teritorija Bačke, Baranjskog trokuta i južnog područja oko rijeke Mure, odnosno Prekomurja i Međimurja. Bilo je to istoga dana kojega je premijer László Bárdossy pred državnim parlamentom najavio službeno ratno stanje između Horthyjeve Mađarske i Sjedinjenih Američkih Država.
Sve su to Međimurci službeno najvjerojatnije saznali iz mađarskih novina županije Zala tek 18. prosinca 1941. jer, iz nekih povijesno još uvijek nejasnih razloga, brojevi lokalnog lista Muraköz-Megyimurje nisu od sredine prosinca pa do kraja godine ostali sačuvani niti zabilježeni. Kako bilo, Međimurje je pred sam Božić 1941. smišljenom mađarskom politikom definitivno anektirano. Zanimljivo, baš je s Uskrsom te iste 1941. godine započela okupacijska agonija nemađarskog i većinskog hrvatskog dijela ukupnog međimurskog pučanstva, duga četiri godine. Do ožujka 1944. Međimurjem su vladali Mađari, a nakon toga do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine Nijemci.
